Tema

 

Obitelj Đanić iz Sonte,  Goran (32), supruga Tamara (22) i sin Aleksej (2,5) nestrpljivo iščekuju i četvrtog člana, kći Anju, koja bi svjetlo dana trebala ugledati negdje na prijelazu iz travnja u svibanj. Ime joj je već sada nadjenuo Aleksej, a otac i majka uz smijeh kažu da se njegova volja mora poštovati, pošto na mlađima svijet ostaje. Zimske dane koriste za pojačano međusobno druženje, jer već posljednjeg dana siječnja Goran, skupa s ocem Ivanom i bratom Zoranom, odlazi na tri mjeseca u Griesheim, SR Njemačka, trbuhom za kruhom. Polazak na još jednu tromjesečnu turu rada u Njemačkoj čeka ga koncem ljeta.

 

Od izobrazbe nema kruha

 

Goran je izučeni elektrotehničar računalnog smjera, a Tamara je završila srednju stručnu školu kozmetičarskog smjera. Poput ogromne većine mladih sa završenom trogodišnjom ili četverogodišnjom srednjoškolskom izobrazbom postali su statističke brojke na evidenciji Nacionalne službe za upošljavanje. 

»Da nije žalosno, bilo bi smiješno. Kad je moja generacija trebala upisati srednju školu, govorili su nam da je ovo trenutačno najperspektivnije zanimanje i da ćemo kao elektrotehničari računala bez problema naći uposlenje. Vrijeme nam je brzo pokazalo kako su to bile samo prazne priče. Nisam tip koji bi lamentirao nad zlom sudbinom, pa sam odmah po diplomiranju počeo raditi kod oca, koji je tada imao građevinski obrt. Mislio sam zaraditi koji dinar dok se ne uposlim u struci, no, to je potrajalo. Od oca sam puno naučio o građevinarstvu, pa mi je to, u početku alternativno zanimanje, postalo glavno«, priča Goran. 

»Izučila sam ono što sam voljela odmalena, a volim i danas. Samo, teško je naći uposlenje u struci, osobito u selu. O otvaranju kozmetičkog salona za sada ne razmišljam. Bez obzira na subvencije za samoupošljavanje, koje, realno, baš i nisu na nekoj zavidnoj razini, sve je to u današnjem ekonomskom trenutku vrlo nesiguran kruh. Jednostavno, zbog suženog tržišta, zbog konstantnog odlaska mladih iz sela i zbog sve većeg siromaštva, ne vidim baš neku perspektivu za svoj posao u seoskoj sredini. Budimo realni, u ionako tankim kućnim proračunima žena će teško naći sredstva za redovite kozmetičke tretmane. A svjesno ulaziti u avanturu za koju znam da će imati negativan svršetak, jednostavno ne želim«, pomalo razočarano priča Tamara, pripremajući ručak, posljednji prije odlaska Gorana u Njemačku.

 

Rješenje za bolji život 

 

Od prije 6-7 godina Goran, tada još neoženjen, rješenje za svoju budućnost nalazi u odlascima na sezonski rad u Njemačku. Zarađeno za tri mjeseca, na koliko je tada bio ograničen boravak, bila je dobra financijska injekcija, a ostatak godine radio bi s ocem i bratom ovdje, na građevini. 

»Nikada nisam prepuštao životu da me nosi kako hoće, uvijek sam nastojao biti gospodar svoje sudbine. Tako su me odgojili otac Ivan i majka Ruža i danas sam im na tome zahvalan. Mnogi iz mojih generacija, još  uvijek statističke brojke na tržištu rada, razočarali su se u život i prepustili besperspektivnoj sudbini. Pomalo nadniče u lokalu, rade na najtežim i najslabije plaćenim poslovima, još i uz stalno kašnjenje isplata. Glavinjaju, bježe sami od sebe, a nemaju hrabrosti bilo što poduzeti ukoliko u tome postoji i trunka rizika. Pitam poneke što se ne pokrenu i odu u inozemstvo, izlika im je neposjedovanje hrvatske putovnice, a to ne bih komentirao«,  priča Goran. 

Tamara dovršava pripremu ručka i pridružuje se Goranu i Alekseju. 

»Riješili smo nastaviti ovako, bez obzira što nam razdvojenost teško pada. Sada smo se odlučili i na drugo dijete, pa, bar dok je stanje u Srbiji glede privatnog rada ovako konfuzno, formirat ćemo našu malu obitelj onako kako želimo. Najzadovoljniji smo zbog toga što ću stalno biti uz djecu, jer mislimo da su roditelji najbitniji u lancu njihovog odgoja.«, kaže Tamara. 

 

Planiraju ostati u Sonti

 

Đanići u svim planovima sebe i dalje vide u Sonti. I danas, kad mnogi njihovi vršnjaci, skupa s obiteljima, odlaze u Njemačku s kartom u jednom smjeru, ne napušta ih optimizam. 

»Tamara i ja smo razmatrali i tu opciju. Prevelika je to promjena i treba dobro odvagnuti sve čimbenike koji bi utjecali na odlazak ili ostanak. Nikada nisam srljao grlom u jagode, pa se ni sada ne bih igrao s tako ozbiljnom temom. Prvo smo odmjerili što imamo ovdje, a što bismo trebali osigurati tamo, već za početak. Realno, za život četveročlane obitelji u Njemačkoj nije dovoljna jedna plaća, a Tamara, kraj dvoje djece, bar godinu-dvije neće moći razmišljati o uposlenju. U cijeloj priči rješavanje stambenog pitanja je najskuplje, a ovdje imamo našu kućicu, našu slobodicu. Odlučujući čimbenik bio je taj što nam moja zarada za pola godine ovdje i pola godine u Njemačkoj osigurava život i izdvajanje kolike-tolike ušteđevine. Mislim da ćemo ove godine dovršiti i uređenje stambenog prostora, pa će nam to, uz proširenje obitelji, biti i razlog za novo slavlje. Na drugom tasu vage bila nam je razdvojenost koju takav život iziskuje. To nam najteže pada, u Njemačkoj mi Aleksej i Tamara jako nedostaju. No, zahvaljujući današnjim čudima tehnike vidimo se i čujemo svakodnevno«, kaže Goran. 

»Umjereni smo optimisti i glede boljitka u Srbiji. Svemu dođe kraj, pa će valjda i ovoj bijedi u koju smo zapali. Nadamo se da će netko, konačno, uvidjeti svu pogubnost ovoga stanja, koje veliki broj mladih, čak i visokoobrazovanih, jednostavno tjera na traženje egzistencije izvan granica Srbije. Nadam se i da otvaranje malog kozmetičkog salona u Sonti neće ostati moj nedosanjani san«, dodaje Tamara. 

»Bili bismo najsretniji ukoliko bi se naše nade pokazale koliko-toliko realnima i ukoliko bismo sredstva za lagodan život mogli priskrbiti ovdje, bez razdvojenosti koja nam je najteža«, završava priču Goran.

 

Ivan Andrašić