Tema

 

Reći da Savez bačkih Bunjevaca (SBB) želi biti uz vlast, odnosno u vlasti, istinitije je od istini blizu tvrdnje kako je ovom društvu uvijek (bio) potreban vođa. Uostalom, dugački je niz pohvala i potpora što ih je – što za skupštinskom govornicom, što na konferencijama za novinare što u priopćenjima za javnost – na račun premijera i predsjednika Srpske napredne stranke (SNS) Aleksandra Vučića uputio predsjednik SBB-a Mirko Bajić. Posljednji primjer za to je i priopćenje SBB-a za javnost, naslovljeno »Konačno glas razuma u hrvatskoj zajednici«, u kom se – osim pozdrava zastupnici Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) u Skupštini Vojvodine Vesni Prćić zbog poziva da Hrvati glasuju za Vučića na predstojećim predsjedničkim izborima – navodi kako (upravo) politika SNS-a garantira »stabilnost i ravnopravnost u ostvarivanju prava pripadnika nacionalnih manjina«.  Nije, naravno, Bajić jedini zagovornik teze po kojoj je biti uz vlast, preciznije: u vlasti (koliko se to već može), »garant stabilnosti i ravnopravnosti u ostvarivanju prava nacionalnih manjina«. Takvu tezu, s tek donekle izmijenjenim rječnikom (»imam samo pozitivna iskustva s Vučićem«, primjerice), već odavno zastupa i njegov politički mnogo moćniji kolega, predsjednik Saveza vojvođanskih Mađara (SVM) i Skupštine Vojvodine István Pásztor, a sličnih primjera možemo naći i izvan naše zemlje, primjerice u Hrvatskoj, gdje se predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća (SNV) Milorad Pupovac uvijek nekako nađe među većinom koja pobijedi na izborima.

 

S neprijateljem se ne surađuje

 

Ovakav odnos naprijed imenovanih (i drugih neimenovanih) predstavnika političkih stranaka koje se bore za ostvarivanje prava nacionalnomanjinskih zajednica prosto nameće brojna pitanja, od kojih je prvo i ključno: trebaju li ove stranke u fokus svog političkog djelovanja staviti borbu za sudjelovanje u vlasti ili nastojanje za dosljednom provedbom Ustava, zakona i funkcioniranjem institucija, što je također »garant stabilnosti i ravnopravnosti u ostvarivanju prava nacionalnih manjina«? Odgovore na ovo i pitanja koja slijede dobili smo od politologa dr. sc. Duška Radosavljevića, pri čemu uzgred recimo da su izostali od bivšeg predsjednika Mađarskog nacionalnog vijeća (MNV), osnivača Mađarskog pokreta (MP) i aktaulnog suca Ustavnog suda Srbije dr.sc. Tamása Korhecza koji nam ih je, po vlastitoj želji u svojstvu »običnog građanina«, korektno obećao i iz nama nepoznatih razloga još urednije uskratio.

Ističući da se duboko ne slaže s terminom nacionalne manjine kojim se pokriva naziv za različite nacionalne zajednice u Vojvodini (o čemu, među ostalim, svjedoči i njegov rad »De-partizacija nacionalnih saveta«), Radosavljević kaže kako je za političke predstavnike nacionalnih zajednica važno i jedno i drugo:

»Podjednako je važno da se ostvare Ustavom propisane normativne djelatnosti institucija, što je conditio sine qua non za opstojanje cjelokupne državne zajednice, kao i upliv, utjecaj ili aktivna participacija u vlasti. Imajući u vidu stupanj demokracije kakav danas postoji u Srbiji, onda je jako bitno sudjelovati u vlasti (na raznim nivoima), jer se u nas kontinuirano zanemaruje i otežava uloga i rad oporbe.«

S tim u vezi, Radosavljević kaže i kako je »dosta točna« teza po kojoj je samo sudjelovanje u vlasti garancija ostvarivanja prava nacionalnih zajednica u manjinskom položaju, ali i odmah dodaje da je to stoga jer je politička scena kod nas loše organizirana.

»Ako partije na vlasti skoro svih 27 godina postojanja 'čudnovate demokracije' u Srbiji vide partije u oporbi kao izdajnike i strane plaćenike, ta će ocjena još više važiti za partije nacionalnih zajednica! A, s neprijateljem se ne surađuje! Iz ove loše situacije partije nacionalnih zajednica pokušavaju izaći na 'zelenu granu' raznim prečicama i (ne)razumnim aktivnostima. Tako da i za političare iz ovih zajednica važi pravilo 'bolje je imati sto grama vlasti nego dva kilograma mozga'«, kaže sugovornik.

Upitan koliko se iza deklarativnog zalaganja za opće dobro (ne samo predstavnika političkih stranaka o kojima je ovdje riječ) primarno krije cilj ostvarivanja osobnih interesa i stvaranja elita unutar zajednice on odgovara da je politička scena u Srbiji korumpirana od vrha do dna.

»Veliki dio članstva, još više lidera, skoro svih partija bez izuzetka, su osobe sumnjive prošlosti, bez impresivnih radnih biografija. Motivi za bavljenje politikom su najvećim dijelom utemeljeni na osobnom financijskom i materijalnom boljitku. To u velikoj mjeri važi i za političke lidere nacionalnih zajednica. Zato vidimo borbu na 'život i smrt' i kada su izbori za nacionalna vijeća, koji bi trebali biti vrlo stručna tijela kulturne autonomije određene nacionalne zajednice, a pretvaraju se u političku kaljugu. Naravno da se određene osobe tu vrlo dobro snalaze i da svoje osobne interese tako predstavljaju kao da su oni interesi cijele nacionalne zajednice. Onda tako lijepo žive od kamate na nacionalni interes«, ističe Radosavljević.

 

Ustav za demostraciju moći

 

Kada je riječ o spektru prava koja pripadnici nacionalnih zajednica u manjinskom položaju mogu svakodnevno ostvarivati, on kaže kako je izuzetno pogrešno ovo pitanje vezivati isključivo za političke institucije.

»Imamo problem da institucije u Srbiji, same vrlo krhke i pod prevelikim utjecajem dnevne politike, ne služe za stabiliziranje demokratskih procesa i dostignutih standarda, među ostalim, i u oblasti prava pripadnika nacionalnih zajednica. S druge strane, veoma je važno da zajednice koriste ta prava u realnom životu – škola, novine, lokalna zajednica, zapošljavanje, kultura, itd. Ljudi, bez obzira na nacionalnost, prije svega žive u lokalnoj zajednici, gdje ovi izazovi moraju biti svladani«, kaže sugovornik.

Radosavljević kaže i kako je također pogrešno vezivati određenu nacionalnu zajednicu uz političku stranku (ili stranke) koje ju nastoje predstavljati, bez obzira na to nalazi li se (stranka) u oporbi ili je dio vladajuće koalicije:

»Nacionalna zajednica je konstituent političke zajednice, u našem slučaju Republike Srbije, te joj kao takvoj pripadaju prava garantirana Ustavom! To nije roba kojom se trguje, o kojoj se pregovara, koja se poklanja ili oduzima s promjenom vlasti! To moraju shvatiti i političke partije i osobe koje su na vlasti, možda još i više, 'nacionalni kneževi', koji tako pravdaju svoje političke pothvate.«

Komentirajući kako stvari stoje u zemljama s daleko razvijenijim stupnjem demokracije kada je riječ o načinu ostvarivanja prava nacionalnih zajednica u manjinskom položaju (Nijemci u Danskoj, Šveđani u Finskoj, Austrijanci u Italiji...), Radosavljević kaže kako su različite prakse u njima svaka priča za sebe. U zaključku svoga izlaganja on se ipak fokusira na domaći teren:

»Dojam je da centralnu vlast u Srbiji ovo pitanje ne interesira, da smatraju kako je to pitanje skinuto s dnevnog reda donošenjem zakonskih rješenja o nacionalnim zajednicama, posebno o nacionalnim vijećima, kojima nitko nije zadovoljan, ali sada stoje kao najveće prepreke optimalnom rješavanju problema vezanim za položaj pripadnika nacionalnih zajednica. Uvjeren sam da bi ovo pitanje bilo mnogo kvalitetnije rješavano da prijeđe u nadležnost AP Vojvodine, ali bi se za to morala mijenjati čitava struktura Ustava Srbije. A, za to nema famozne 'političke volje'. Čitaj: politika u Srbiji još uvijek tavori u pretpolitičkom dobu.«

Konačno, ono što (namjerno) nismo pitali našeg sugovornika nego smo ostavili kao temu za zajedničko razmišljanje tiče se prije svega dvojbe je li u tako jasnim objašnjenjima kakva kontinuirano daju Bajić i Pásztor riječ o zamjeni teza ili političkoj pragmatičnosti, odnosno uvažavanju realnosti kod nas? Zamjena teza tiče se prioriteta po načelu »koka-jaje«, s tim da pitanje nije što je starije nego je li snaga političke stranke i pojedinca koji ju predvodi jača i od samog Ustava, zakona i institucija koje bi ih trebale provoditi u praksu? Ako je to točno, onda uredi i paragrafi ne služe ničemu drugome nego da onaj tko je na vlasti određuje tko će, kada i koliko iz njih zagrabiti. U tom slučaju posve je sporedna i sama narav predstojećih izbora u kom i sami kandidati (i oni koji ih podržavaju) – nebitno da li svjesno obmanjuju ionako zbunjenu javnost ili iz notornog nepoznavanja limitiranih ovlasti buduće funkcije predsjednika države – govore kao budući premijer(i), usmjeravajući svoju retoriku ravno »u srce naroda« (rješavanje socijalnih, obrazovnih, zdravstvenih, komunalnih i drugih problema koji su u nadležnosti Vlade, odnosno resornih ministarstava). U tom slučaju nebitni su i stranački programi ili ideološko opredjeljenje. Bitno je samo stati s prave strane vjetra.

Z. R.