Kolumne

 

Prošloga vikenda u Petrovaradinu održan je prvi ovogodišnji radni sastanak hrvatskih udruga. Na sastanku su predstavnici udruga, među ostalim, razgovarali i o nacrtu Strategije razvoja kulture Hrvata u Srbiji. Radi se o temeljnom radnom dokumentu Hrvatskoga nacionalnog vijeća »koji sadrži glavne značajke stanja kulture hrvatske zajednice u Srbiji i daje osnovne smjernice njezina razvoja za razdoblje do 2021. godine« i koji će služiti HNV-u za kreiranje i realiziranje vlastitih politika u području kulture, navodi se u nacrtu ovoga dokumenta.

Glavni ciljevi Strategije razvoja kulture Hrvata u Republici Srbiji, kako se navodi u nacrtu, sadržani su, s jedne strane, u razvoju kulturnoga stvaralaštva (tradicijska kultura, kulturni amaterizam, umjetničko stvaralaštvo, inicijative u znanosti, memoriranje i prezentacija kulture Hrvata u Srbiji), a s druge u očuvanju i zaštiti materijalne i nematerijalne kulturne baštine.

U uvodu Strategije iznose se značajke povijesnog naslijeđa i aktualnog društvenog položaja Hrvata u Srbiji. Ističe se heterogenost, teritorijalna disperziranost i strahoviti demografski pad Hrvata u Srbiji (od 196.409  koliko ih je bilo 1961. brojka je 2011. spala na 57.900), navodi se pravni okvir (Ustav, zakoni i međunarodni ugovori i konvencije) na kojima se zasniva nacionalno-manjinska kulturna autonomija, postojeći institucionalni okvir, tko će biti nositelji strategije i kakve su aktualne politike financiranja nacionalno-manjinske kulturne autonomije. 

Po mome sudu Nacrt strategije je pregledan, i sustavno su izloženi problemi i zadaci po područjima kulture, no ono što ostaje kao neriješeno pitanje jeste kako će se svi ti zadaci isfinancirati i tko će to sve uraditi u predstojećem razdoblju.  

Naime, kao što je to istaknuto i u Strategiji, osim Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata koji se financira iz proračuna AP Vojvodine, većina udruga u kulturi ima problema u financiranju svojih programa budući da u Srbiji još uvijek ne postoji model njihova financiranja koji bi im omogućio nesmetan rad. 

I na radnom susretu su i ovoga puta, kao i svih prethodnih, predstavnici udruga isticali kako imaju velikih problema s financiranjem svojih aktivnosti uslijed neredovitih natječaja, nesigurnosti i neredovitog priljeva ionako malih sredstava.

I što sad? Strategija je tu, nabrojani su i zadaci i nositelji, ali može li se do beskraja računati samo na entuzijazam članova udruga? I pored entuzijazma potrebna su novčana sredstva za različite aktivnosti, a njih nema. Pretpostavljam ne zato što to predstavnici Hrvata ne bi to htjeli već što država koja bi ih trebala osigurati nema sluha za to. A kako bi to moglo (i trebalo) biti, kako bismo saznali odgovor na to ne trebamo ići dalje od susjednih nam zemalja Hrvatske i Mađarske gdje kulturne udruge (ukoliko ispune ne prevelike zahtjeve) znaju na kolika sredstva mogu očekivati svake godine i redovito ih primaju. I na koncu dolazimo i do pitanja koje je postavljeno i u ovome broju našega tjednika: što je važnije za manjine – prava koja proizlaze iz Ustava i zakona ili sudjelovanje u vlasti, po principu tko je bliži vatri bolje se ogrije. Na to pitanje teško se može dati jednoznačan odgovor, pa bi, čini mi se, najbolje bilo razmišljati u pravcu i/i, a ne ili/ili.

J. D.