Kolumne

Često rabimo riječ »zajednica« kada govorimo o Hrvatima u Srbiji. I često predmnijevamo da bi odnosi u toj zajednici trebali biti, sami po sebi, idealni i idilični. Međutim, to često nije slučaj. Što je sasvim normalno u vremenu i društvu u kojemu živimo, pa i s obzirom na karakteristike Hrvata u Srbiji. A njih obilježava velika teritorijalna raspršenost, razlike u pogledu subetničkih identiteta, različite su i osobne povijesti, status, društveni sloj kojemu pripadaju; neki žive na selu drugi u manjem ili većem gradu, različitih su dobi, spola, obrazovanja, uvjerenja, interesiranja i mnogih drugih stvari. 

Osim toga, kada se rabi taj termin malo kome je jasno o čemu govorimo kada govorimo o hrvatskoj zajednici. Neki misle na ljude koji su aktivni u različitim hrvatskim udrugama, neki kada govore o zajednici govore o vodstvu ili istaknutim Hrvatima u Srbiji, neki misle na sve Hrvate u Srbiji, ili na Hrvate u Vojvodini, vjerojatno ima još i drugih značenja koja se pripisuju ovome pojmu a kojega koristimo skoro svakodnevno.  A kada pod istim terminima podrazumijevamo različite stvari često može doći i do nesporazuma. Zato mi se čini kako nije loše pokušati razlučiti o čemu govorimo kada govorimo o hrvatskoj zajednici. 

Kada se u sociologiji govori o zajednici, ono se često sučeljava terminu društvo. Zajednica i društvo se poimaju kao suprotni tipovi udruživanja. Zajednica je zasnovana na razumijevanju i slozi, a društvo na egoističnim motivima i rivalstvu. Ovu je dihotomiju uveo u znanost njemački sociolog Ferdinand Tönnies, koji je u duhu romantizma gajio otvorene simpatije prema zajednici. Prema tom idealno-tipskom određenju zajednica je zasnovana na ekonomskoj samostalnosti, familijarnosti i suradnji među članovima, osjećaju solidarnosti, zajedničke pripadnosti i sudbine... Uzori Tönniesova opisa zajednice obiteljska su kućanstva, klanovi i (srednjovjekovna) sela.

Nasuprot tomu, on društvo opisuje kao bezličan i natjecateljski odnos među ljudima, zasnovan na individualnim, egoističnim interesima te uređen zakonskim propisima, koji nadolazi s modernom industrijskom epohom i kapitalizmom.

Kasnija istraživanja pokazala su međutim da je dihotomija zajednica – društvo, kao i mnoge druge dihotomije analitički nedovoljno prikladna, jer se elementi i jednog i drugog pojma u svim društvima pojavljuju paralelno, kao različite mješavine a ne kao oštri kontrasti.

Zajednica je, treba i to reći, tema različitih ideologija sklonih idealiziranju zajednice u prošlosti. Međutim, istraživanja pokazuju da su i u zajednicama u prošlosti, a tako i u sadašnjosti, namjesto idiličnih i skladnih odnosa često dominirale razmirice i sukobi, nejednakosti i različite frustracije. 

Drugim riječima, poručuju sociolozi i antropolozi, treba razlikovati zajednicu kao zamišljeni red u kojemu vlada kolektivna solidarnost, kao društvenu ideju koja je kroz povijest nadahnjivala, a i danas nadahnjuje, različite ideologije i pokrete od stvarne društvene prakse u kojima se motivi međusobnoga druženja često miješaju s instrumentalnim motivima ekonomskoga ili političkog karaktera. 

S ovim riječima bih i završila ovotjedni uvodnik. A što je bio povod? Ima ih mnogo!

J. D.