Kolumne

Bila je i prošla svečanost u povodu inauguracije predsjednika Vučića, koju su građani moglu gledati u izravnom televizijskom prijenosu, a predsjednik se zahvalio Radioteleviziji Srbije što je pratila inauguraciju i što su snimci sa svečanosti »došli do svakog doma u Srbiji.« Tako su građani mogli gledati na početku prijenosa  protokolarno rukovanje predsjednika s uzvanicima, što je potrajalo skoro dva sata, s obzirom na njihov broj. Brzo sam odustao od gledanja tog dijela prijenosa, koji me podsjetio na tip programa na jednoj lokalnoj televiziji koja je emitirala snimke vjenčanja, sve sa defileom gostiju koji čestitaju nakon sklapanja braka. Gledanost tog programa nije bila zanemariva, što će reći da su ta vjenčanja gledana i bez utjecaja rodbinske veze sa sretnim parovima.  Kada gledatelje dohvate centrifuge elektroničkih medija, zna biti svašta. Kada te netko vrti u krug, teško je imati jasnu sliku.

Bilo je u prijenosu inauguracije još mnogo toga. Zajedničko fotografiranje predsjednika s najvišim uzvanicima, igrokazi, vinari i njihovi proizvodi, trubači i nastup plesne trupe, ali ne! Mene je interesirao predsjednikov govor. Slušao sam pažljivo. Govor je dobro zvučao. Sutradan sam poslušao svoj glas razuma, ali i glas znanosti i pročitao predsjednikov govor koji je prenio srbijanski tisak. Zašto? Imao sam na umu da prilikom slušanja televizijskog govora prekid rečenice u percepciji nastaje već nakon 5 sekundi praćenja – slušatelj ne može percipirati rečenice, već slijed njihovih trećina, četvrtina, polovina. Čitao sam zbog toga da izbjegnem krhotine percepcije, a predsjednikov govor je ponovno dobro zvučao na prvu loptu. Ukazuje kako treba napraviti korak naprijed, pronaći rješenje, prijeći iz nesreće u sreću, sugerira kako treba učiti i raditi, a ne ratovati, poručuje da nije dobro stajati u mjestu i misliti da smo najbolji i najljepši, kako nije dobro voljeti nesreću, a ne tražiti sreću, te da se provalije moraju premostiti, a zidovi pasti.

Sve je to krasno i dobro, naravno da takvim težnjama nitko zdravog razuma neće proturječiti, ali je izostalo obašnjenje zbog čega već do sada to nije tako! Izostalo je objašnjenje što je uzrok tome, pa se moraju prezentirati tendencije koje se nadovezuju na tvrdnju kako se više ne sanja o neprijateljima, nego se stvaraju prijateljstva. 

S druge strane, ovaj govor nije nov u sklopu ovdašnje političke terminologije, koja se medijski plasira dugo-dugo godina unazad. Takvu terminologiju karakterizira korištenje fraza ili termina s manje značenja, umjesto termina s više značenja. Tako se putem mas-medija plasiraju jednodimenzionalna značenja koja blokiraju mogućnost razvoja sadržaja, a govori se predstavljaju kao opći recepti za blagostanje društva, naravno, u budućnosti. 

U Godardovom filmu Živjeti svoj život prostituka Nana (Anna Karina), glavna junakinja, vodi poznati dijalog s filozofom Brice Parainom, kada Nana pita: »Riječi trebaju izraziti točno ono što čovjek hoće reći. Znači li to da nas one izdaju?«, a Parain odgovara: »Ima i toga, ali i mi izdajemo njih.« I riječi čuvaju naš svijet, ako ih ne izdajemo. A to podrazumijeva i naš odnos prema riječima koje stižu uz televizijske slike.

Z. S.