Kolumne

Na naslovnici ovoga broja Hrvatske riječi je skupni portret djece na Etno kampu s Hrckom. Ne slučajno. Etno kamp u organizaciji Hrvatske čitaonice iz Subotice održava se deseti put, ali na naslovnici su ne samo zato što je ovo njihov jubilarni kamp već i zato što ovaj program svakako spada u jedan od najuspješnijih »kulturno-edukativnih proizvoda« hrvatskih udruga u Vojvodini, a o čemu najbolje svjedoči činjenica da je svake godine veliki broj zainteresirane djece – sudionika kampa. 

Ove godine na etno kampu ima 85-ero djece (uvjet za sudjelovanje nije pohađanje nastave na hrvatskom), a da sve bude kako treba brinulo se oko 50 volontera. 

Brojne su radionice kao i svih prethodnih godina, a ima i nekih novih – kreativno-manualne, kuharske i tamburaške, zatim radionice folklora, modernog plesa, pjevanja tradicijskih i duhovnih pjesama, dramske radionice, recitatorsko-voditeljske, duhovne radionice pa sve do kreativnih i zabavnih igara. Ove godine cjelodnevni izlet je bio na salašu u Čikeriji, jedan dan je bila sveta misa, a danas, posljednjeg petog dana kampa, u 18 sati je završna priredba na kojoj će djeca pokazati što su sve naučila i napravila u kampu, a bit će priređena i prodajna izložba dječjih radova.

I ove godine djecu je posjetio Hrcko (zaštitni znak istoimenog dječjeg podlistka Hrvatske riječi i maskota Hrckovog maskenbala), s kojim su se družila i koji ih je, zahvaljujući NIU Hrvatska riječ, počastio tortama.

Od prošle godine zbog sve većeg broja djece i pomalo tijesnog prostora u dvorištu Hrvatske čitaonice,  Etno kamp se održava u prostorijama Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini što se pokazalo kao odličan prostor zbog velikog dvorišta i velikog broja prostorija, kažu organizatori. Zaista sjajna »priča« u obilju priča o tome kako se zbog sve manjeg broja djece zatvaraju pojedine škole, upozorenja da se djeca više druže i zabavljaju mobitelima, tabletima i računalima nego li s vršnjacima. 

Zanimljivo je i to da se (dobar) glas o Etno kampu čuo i dalje od granica naše zemlje, pa su ove godine i djeca koja ne žive u Srbiji (već na primjer u Velikoj Britaniji ili Španjolskoj), dio svoga raspusta u Vojvodini proveli družeći se s vršnjacima i učeći u kampu. 

Ono što možemo nazvati možda dodanom vrijednosti ovoga kampa jeste i to da je ovaj program dokaz kako se i uz ne tako velika sredstva, ali uz puno dobrih ideja i volonterskog rada mogu kreirati programi za koje  su roditelji spremni i izdvojiti određenu (istina simboličnu) svotu novca kako bi djeca za raspust kvalitetno provela vrijeme, nešto naučila i razvijala svoju kulturu i nacionalni identitet. 

J. D.