Kolumne
Vašarske priče
Pisanje uvodnika za svaki broj Hrvatske riječi ponekada mi zaista teško pada. Ovisi o inspiraciji, odnosno događajima kojima sam ili bila svjedokom ili sam o njima čula od nekoga iz prve ruke, filtrirano kroz doživljaj dotične osobe ili sam pak pročitala, čula, vidjela u drugim medijima – filtrirano kroz mnoge filtere. No, za ovaj uvodnik ima ne jedna, nego više priča. Jer bio je vašar, pardon Sajam, a na sajmu – nacionalna vijeća mađarske, slovačke, hrvatske, rumunjske, bugarske, romske, crnogorske, češke, njemačke, bunjevačke, rusinske, ukrajinske, vlaške, makedonske, grčke i aškalijske manjine.
I kao što to obično biva kad se ljudi vrate s vašara (odnosno sajma) prepuni su dojmova i priča obojenih osobnim doživljajem onoga tko priču priča a ja ću vam dio njih prenijeti. Osoba prva kaže kako su na dotičnome sajmu vidjeli uvijek fantastičan nacionalni Ansambl Kolo koji se prisutnima predstavio sa spletom srpskih plesova, i zatim su oni otišli. Osoba druga kaže kako su se zatim pripadnicima nacionalnih manjina i novinarima obratili visoki državni dužnosnici – direktorica Kancelarije za ljudska i manjinska prava Suzana Paunović koja im je objasnila kako se manjine u Srbiji za sve pitaju i sudjeluju u donošenju odluka koje se tiču njih samih, te je posebno istaknula značaj donošenja »Zakona o sprječavanju nasilja u porodici«?! Zatim im se obratio ministar obrane Aleksandar Vulin koji im je objasnio da Srbija u ophođenju prema manjinama primjenjuje standarde koji su daleko iznad europskih. Ipak, medijima je ministar za rad Zoran Đorđević poručio da će Vlada i dalje činiti da prava nacionalnih manjina budu na još višem nivou (ako je to moguće), a na koncu je predsjednik Odbora za ljudska i manjinska prava Meho Omerović kazao kako sve to u stvari i nije važno – nacija, vjera, boja kože, spol – važno je da se sjetimo da smo ljudi (ako smo to zaboravili) i da sve te razlike ne smiju biti prepreka za uživanje svih prava.
Priča treća govori o tome kako su nakon prvog dijela većina novinara i svih ostalih izašli iz sajamske dvorane, a da su se manjine zatim mogle na miru međusobno družiti prikazivati jedni drugima svoje običaje, nošnje i plesove i degustirati gastronomske delicije, ića i pića, koje su sami pripremili i sa sobom donijeli.
Inače ovim se sajmom drugi put obilježava 10. prosinca, međunarodni dan ljudskih prava. Zamisao je naizgled lijepa: da se predstave nacionalne manjine kroz kulturni program i prezentiranje gastronomije i autentičnih rukotvorina. Međutim, na žalost, kao niti prvoga puta ovaj događaj nije privukao pažnju posjetitelja, a mediji su prenijeli uglavnom govore dužnosnika o tome kako je manjinama dobro. Drugim riječima, sama ideja da se ovakva manifestacija gdje nacionalne manjine jedni drugima predstavljaju svoju kulturnu baštinu u sajamskom prostoru bez publike kao niti prvi puta nije se pokazala uspješnom. Tko tu što prodaje, a tko kupuje? I zašto? A na koncu i kakve to veze ima s ljudskim pravima? Ako se već željelo prezentirati kulturnu baštinu i bogatstvo tradicije većinskog naroda i nacionalnih manjina u Srbiji na jednom zajedničkom događaju kao Složan mozaik Srbije zar ne bi bilo korisnije da se takva manifestacija održala na nekom gradskom trgu, mjestu susretanja i okupljanja, gdje veliki broj ljudi i inače prolazi. U tom bi slučaju stanovnici glavnog grada mogli vidjeti to toliko hvaljeno bogatstvo Srbije različitih tradicija kao i proizvoda koji jesu i potencijalni turistički proizvodi. Ovako ostaje pitanje što se željelo ostvariti tako što su udruge nacionalnih manjina satjerane u jednu sajamsku halu (da ne kažem tor), gdje svoju kulturnu baštinu (ili proizvode obojene lokalnom tradicijom) nisu imali kome prikazati osim sami sebi?
J. D.
