Kolumne
Blaćenje i odgovornost
Ponekad nam se učini da se stalno vrtimo u istom krugu tema, institucija i udruga. Vjerojatno i s razlogom jer smo to što jesmo – manjinski tjednik. Da smo sportski žurnal, pisali bismo o sportu, da smo modni o modi, a ovako upućeni smo na praćenje događanja kako u hrvatskoj zajednici tako i događaja vezanih uz Hrvate u Srbiji. Tako na primjer, nerijetko smo pisali o medijskom prikazivanju Hrvata u srpskim medijima. I ne bez razloga. »Već drugu godinu zaredom, Srpski telegraf uporno i gotovo svakodnevno potpiruje i međunacionalnu mržnju – posebno prema Hrvatskoj i Hrvatima. To je primetno ne samo u tekstovima u političkoj rubrici, već i na stranicama rezerviranim za ekonomiju, pa čak i estradu«, navodi se u izvještaju Saveta za štampu Srbije o monitoringu poštovanja Kodeksa novinara Srbije u dnevnim tiskanim medijima u razdoblju od 1. ožujka do 30. studenog ove godine. Ono što začuđuje, međutim, kaže za naš list generalna tajnica Saveta za štampu Gordana Novaković je da, premda je takvih tekstova bilo veći broj, žalbi na sporne novinske članke kojima se cijeli jedan narod prikazuje u negativnom svjetlu i potpiruje međunacionalna mržnja je bilo vrlo malo – tek jedna.
Zašto je puno povoda, a malo žalbi, istražit ćemo u nekom od sljedećih brojeva, a nastojat ćemo osvijetliti i posljedice takvoga »pisanja« na ozračje koje se stvara i na život svakoga od nas. Zdravorazumski gledano, objašnjenje je jednostavno: većina ljudi se ne želi opterećivati takvom vrstom medijskih napisa, nastoje izbjeći »trovanje« takve vrste u svakodnevnom životu. S druge strane, s obzirom na to da takvih tekstova nije malo, potrebno bi bilo redovito ih pratiti i kad za to ima razloga upućivati žalbe Savetu za štampu. Jer ako se norme zakonske i etičke ne poštuju, postavlja se pitanje zašto uopće postoje. Postavlja se, naravo, i pitanje tko to treba uraditi. Vjerojatno će svatko pomisliti da to trebaju činiti hrvatske institucije ili udruge. Međutim, ako stvari gledamo malo šire iz aspekta cijeloga društva, radi li se tu »samo« o napisima o jednoj (od mnogih) manjina i narodu koji nije »naš narod« pa o tome ne treba brinuti? Odnosno, je li to posao samo za hrvatske institucije, udruge, pojedince? Ako se krše zakoni ove države, ne bi li cijelo društvo odnosno nadležne institucije pa i javnost trebali reagirati na takve prekršaje? A, priznat ćete: takvih reagiranja u srpskoj javnosti je vrlo, vrlo malo. Naravno, ne želim reći da hrvatske institucije, udruge i pojedinci ne trebaju reagirati, ne treba uvijek čekati da to netko drugi uradi. Želim reći da to nije samo stvar Hrvata već stvar vladavine zakona u kojemu se ne tolerira tako olako kršenje zakona, etičkih i profesionalnih normi.
No, kako se uvijek trudimo da proširimo teme i krug ljudi s kojima razgovaramo i da pišemo i o pozitivnim stvarima (za manjine, a i šire) – u ovom broju pročitajte svakako tekst o obnovi pročelja Podgrađa u Petrovaradinu u kojem su živjeli i stvarali, među ostalima, i brojni značajni Hrvati i intervju s Robertom Čobanom, oba teksta iz pera našeg redovitog suradnika Marka Tucakova.
J. D.
