Kolumne
Smeće
Stara je činjenica: radio dobro ili radio loše, sve si u životu sam zaradio. Sjećam se ekipe iz osnovne škole, svi smo se smijali, zbijali šale kada bi se spomenula riječ – pjesnik. Jesmo se smijali, jer smo znali samo za patetične stihove, nekakve ganutljive pjesmuljke koji su nam trebali izazivati dirljiva osjećanja, a to nije prolazilo kod nas. Lektira je skrivala od nas vrhunske pjesnike koji bi nam ukazivali na umjetnost i saznanje, otkrivali duhovnost, ono egzistencijalno, a ne egzaktno.
Onda smo malo odrasli i bili »pušteni niz vodu / suvišni / ovome svetu kome treba sve više«, kako je to rečeno u stihovima benda Hevi hipi bejbi, pa smo stigli i do vremena kada je hamletovsko pitanje postalo jeftina dosjetka, neprepoznatljiva aluzija, irelevantno pitanje. »Biti il’ ne biti« – kakvo je to sad pa pitanje? Smisao hamletovskog pitanja se pohabao, potrošen je. A kako to? Pa tako, što opće suprotnosti: konzervativno ili revolucionarno, radikalno ili reformističko, utopističko ili realističko više nisu matrice naših dilema. Ta dinamika je zaustavljena u vidu opsjene tobožnje delirične kvazi-slobode koju kontrolira sveproždiruća praznina i represija račundžijske racionalnosti onoga što zovemo – danas. Došli smo u situacija našeg Štefa iz starog vica, kada ga prijatelj pita: »Štef, kako cure, jel’ furaš nešto?«. Pa Štef odgovori: »Ma daj, pa to moji dečki rade za mene«.
E, pa školice su odavno ostale iza nas, pa su se neki počeli baviti i novinarstvom, kao poslom jel’, i tu stižemo do onoga – radio dobro ili loše. Mnogi ozbiljni ljudi se danas ozbiljno smiju hrpetini onih koji misle da se bave novinarskom profesijom, baš kao što smo se i mi kao djeca smijali tobožnjim pjesnicima. Takvi se bave »novinarstvom« u raznim toaletoidima i na lokalnim teve programima, pa sve do novina koje su nekada značile brand (žig) kvalitetnog u novinarstvu. A zašto se oni njima smiju? Zato što je stvar s brandom počela jednostavno, kauboji su žigosali svoje krave da bi se razlikovale od ostalih u preriji, ali branding u novinarstvu, diferencijacija u kvalitetu, skoro da više i ne postoji u novinarstvu dragih nam svih bivših republika i pokrajina bivše Juge. Nije taj smijeh zbog crvenila na novinarskim obrazima ili zbog njihovog obaranja pogleda, nego zbog poređenja s najčuvenijom drvenim lutkom, kojem se nos povećava svaki put kad slaže. Znam naravno priču, postoji ta uvrnuta stvar – mnogi se plaše da ne izgube neki osnovni minimum plaće koji im je bio zagarantiran, a sada i taj minimum može prestati da postoji. Ali, kako nam je ovaj svijet lijepo dan od dragoga nam Boga, postoji tu i jedna odvrnuta stvar u svezi novinarskog posla – dovoljna mi je brzina treptaja oka da to kažem: možeš mi platiti, ali me ne možeš platiti. A što da radim, nismo mi tu sad »lajf stajl« magazin.
Dobro sad, znam da se Pinocchio popravio, pa je poslije bio dobar dječarac, valjda će tako biti i s većinom novinara. Nadam se da će imati u vidu i nedavno preminulog novinara Predraga Lucića, koji je bio suprotnost kukavicama koje koriste zgodne prilike i podobnost za uspjeh u zlatoustom profiterskom društvu sumnjivog obrazovanja. I zavidim mu. Prije komemoracije u zagrebačkom Novinarskom domu na plakate je netko dopisao: »Za dom spremni« i »Smeće«. Time su mu odali najveću počast upravo oni o kojima je često duhovito i satirično pisao. Pozdrav do sljedećeg uvodnika, pokušat ću nastaviti ovako, kako mi je to i napisala Katarina Čeliković u posveti njene knjige Avanture za male i velike: »Zvonko, to što jesi – stvarno i jest tvoje....« Važi za sve koji su ovo pročitali.
