Kolumne
Cenzura bukom
O ekonomiji ovdašnji političari malo govore, tj. uglavnom ne govore, jer uvijek ima »važnijih« tema. Govori se kobajagi o ekonomiji tek onda kada se otvara neki od »šrafciger« pogona ili kad se potpisuje neki aranžman s Međunarodnim monetarnim fondom, dakle, kredit, pa će sve, jel', ići kao po loju. Vrlo dobro znamo da svaka država mora imati nekoliko važnih politika, među koje spada i ekonomska politika. Ovdje razni političari govore o svemu i svačemu, ali navedite mi jednoga koji govori o poduzetim akcijama u oblasti ekonomskog života društva, konkretno – o ciljevima, subjektima i instrumentima. Op zwrc gewesen sein, kako je to rekao Prle iz Otpisanih, u slengu: »Bežimo, drugovi«, pa se ne čudite onda da i Subotica postaje grad starih ljudi. Ipak, nisam baš siguran da osim nogometaša na privremenom radu u inozemstvu bezbrižno mlate pare i ostali, kako se to nekada zvalo – gastarbajteri, čiju je tešku muku šezdesetih godina iskazao u ciklusu crteža Drago Trumbetaš.
Jesmo li u situaciji da bogati moraju postati još bogatiji, dok se sirotinja umnožava svakim danom? »Kradem siromašnima da bih davao bogatima«, riječi su lika Superhika iz satiričnog stripa Alan Ford, poznatog po britkom humoru i oštroj društvenoj kritici. Ali kako ovdje i sada promišljati o ekonomiji kada jedna od studija sociologa dr. Srećka Mihailovića o ideološkoj orijentaciji građana Srbije ukazuje na to da ovdašnji građani ne znaju točno što je to ljevica, a što desnica.
Oslanjati se na nečije rame nikada nije baš dobro rješenje, osim u trivijalnim, otrcanim stihovima, a pogotovo kad se to oslanjanje debelo naplaćuje. Uočljiva je iz aviona kriza identiteta i politike Europske unije, jer liberalna Europa sve više popušta pred neliberalnom Europom. Zbog čega ovo tvrdim? Pa zato jer se definicija liberalizam, pa valjda bi tako i trebalo biti, navodi i kao ideologija čiji je cilj postizanje slobode pojedinca u društvenoj jednakosti. Jeste, samo što bi ovdje Prle ponovno rekao ono svoje, jer se kao na dlanu pokazuje kako su EU institucije u Bruxellesu putem fiskalnih pravila, dijela ekonomske politike usmjerenog na korištenje javnih prihoda i javnih rashoda za ostvarenje širih ciljeva ekonomskog sustava države uspjele drastično ograničiti mjere za zaštitu gubitnika globalizacije. Dobro, budalo, kažem sebi, stara priča – nažalost, ništa nije učinjeno da se izgrade mehanizmi koji bi omogućili pravičniju raspodjelu bogatstva. Je li EU zaboravila principe društvene solidarnosti i odustala od ofenzive protiv rastućih socijalnih nejednakosti? Čini se da jest.
I samo da se podsjetimo. Pa je li se netko dokon probudio 68’ i odlučio pokrenuti studentske demonstracije u Jugoslaviji? Među uzrocima su bile i posljedice tadašnje privredne reforme, koja je dovela do masovne nezaposlenosti i rasta socijalnih razlika. Jedna od parola je bila i »Hoćemo posao«. Završilo je tako što su koncem tih šezdesetih stotine tisuća ljudi otišli na privremeni rad u Zapadnu Njemačku. A kako i danas silno zvuče riječi Desanke Maksimović, koja je te '68., rekla studentima: »Draga djeco, zapamtite kakvi ste danas, jer nećete moći takvi biti cijelog života. Danas ste najljepši i najuzvišeniji u svom životu ...«
Mnogo je tema o ekonomskoj politici, ali sve to prekriva cenzura bukom – televizijskim događajima, spektaklima, širenjem vijesti o aferama, političkim skandalima. Veliča se vidljivost i slava postignuta tek pukom vidljivošću. Buka kao pokriće besmisla, a da se ne primijeti kako su neke informacije ostale prešućene. Naravno, u toj buci sve manje pozornosti obraćamo na ono što ona govori. Možda se tome suprotstavimo vraćanjem u tišinu. Za sada.
Z. S.
