Kolumne
Srijemska idila
Kad bi netko sa strane, netko tko ne zna što se događalo devedesetih godina na prostoru bivše SFRJ, gledao, prvo najave, a zatim i izvješća na javnom servisu o radikalskom đurđevdanskom uranku vjerojatno ništa ne bi razumio. Ni zašto je skup održan, ni zašto je zabranjen, ni zašto nitko nije mogao ući u Hrtkovce tog dana do 14 sati. Skup nije održan kako su radikali željeli u Hrtkovcima već su zaustavljeni od policije u Jarku 7 kilometara od mjesta koje je postalo sinonim za progon Hrvata iz Vojvodine. Na skupu je Šešelj ponovio sve što je i do sada govorio, tvrdeći da nikakvog progona i nasilja nije bilo, već su svi Hrvati dobrovoljno otišli. Na javnom servisu smo mogli čuti od cijelog govora samo probrane dijelove, a u opisima mirnog života koji se živi u Hrtkovcima prevladavale su tvrdnje kako mještane Jarka i Hrtkovaca »politika ne zanima«, da žive mirno i složno, da se samo žele baviti svojim zasadima duhana, dinjama i lubenicama...
Nesumnjivo je da svi ljudi, ma koje nacije i vjere bili, žele mirno živjeti i baviti se svojim poslom i da se ne žele podsjećati na strahote devedesetih godina. Ali, može li se živjeti mirno, i pogotovo složno, bez empatije za onog Drugog.
»Kada ne bi postojala empatija, ljudsko društvo bilo bi čudno mjesto«, napisao je dr. Zoran Milivojević, srpski psihoterapeut. »To bi bio svijet sebičnih i bezobzirnih pojedinaca, svijet bez ikakve ljubavi«. Empatija je, objasnio je, sposobnost da se neka situacija sagleda iz perspektive druge osobe, kako bismo mogli prepostaviti kakav je doživljaj druge osobe, kako se ona osjeća u danoj situaciji. Ili kako se to kolokvijalno kaže: sposobnost da se stavimo u cipele drugog.
Gledajući izvješća s radikalskog đurđevdanskog uranka, empatije za građane Srbije hrvatske nacionalnosti (prognane i one koji su ostali), nije bilo na javnom servisu. Nije bilo riječi o tome što su proživjeli i preživjeli Hrvati u tom i drugim srijemskim mjestima prije 26 godina, niti o razlozima Šešeljeva dolaska. Spomenuo ih je istina Šešelj rekavši kako nije došao provocirati Hrvate, jer ih je ionako ostalo tek 10 posto (!) u mjestu gdje su nekada činili većinu.
Tako u izvješću RTS-a možemo pročitati »poslije 26 sati, Hrtkovci su odblokirani, a stanovništvo se vratilo uobičajenom životu. Najviše se obradovalo skoro 200 domaćina, očekujući u podnevnim i večernjim satima goste na slavskoj gozbi. Od sutra normalan i uobičajen dan, čeka ih rasađivanje duhana. A najveća zajednička želja – da im rode na Vatrogasnom domu donesu više od 15 beba godišnje.«
Ono što nismo mogli čuti na javnom servisu je izjava lokalnog župnika koji je rekao da tog dana lokalni Hrvati neće niti izlaziti iz svojih kuća, da se ljudi boje, a to je potkrijepio podatkom da je tog dana od 17 djece samo jedno dijete došlo na sat vjeronauke.
Kordoni policajaca spriječili su Šešelja da na 26. godišnjicu mitinga na kojem je govorio kako Hrvati nisu poželjni u Srbiji dođe do Hrtkovaca. Na žalost, reakcija države je zakasnila četvrt vijeka. A empatije za Hrvate nema niti danas. Ostalo je samo okretanje glave i prešućivanje. Kao nekad.
J. D.
