Kolumne
Mimikrija kao štit
Upis u škole je u tijeku. Svake godine očekuje se da će više roditelja iskoristiti pravo na obrazovanje na materinjem jeziku i upisati svoju djecu u odjele s nastavom na hrvatskom jeziku. Iskustva su pozitivna i prednosti su brojne, svjedoče roditelji čija djeca pohađaju ove odjele, ali obuhvat učenika nastavom na materinjem jeziku, i nakon petnaest godina postojanja, i dalje je izuzetno nizak i »odskače« u negativnom pravcu u odnosu na sve druge manjine.
Prema podacima objavljenim u Strategiji za obrazovanje Hrvatskog nacionalnog vijeća obuhvat učenika hrvatske nacionalnosti je tek nešto iznad 4%, dok je obuhvat učenika Mađara blizu 80%, Slovaka 71%, Rumunja 52% i Rusina 48%. Kada smo tijekom svih ovih godina pokušavali saznati od roditelja zašto ne koriste pravo na obrazovanje na materinjem jeziku, dobijali smo različite odgovore. Uglavnom se svodilo na odgovor kako ne žele da se njihova djeca izdvajaju, ili da su odjeli mali pa se neće imati priliku družiti s drugom djecom, da nema udžbenika...
Međutim, roditelji koji su upisali svoju djecu u ove odjele svjedoče kako nikakvih problema u druženju s drugom djecom nisu imala, a rezultati na različitim natjecanjima u Srbiji, Hrvatskoj pa i uspjeh u kasnijem obrazovanju govore da je i kvaliteta obrazovanja dobra. Ipak, za većinu roditelja svi ovi dobri pokazatelji nisu dovoljni. Logično je zapitati se zašto je to tako? Zašto roditelji pripadnici drugih manjina koriste u značajno većoj mjeri ovo pravo od Hrvata?
U jednom istraživanju iz 2010. godine utvrđeno je da je za pripadnike manjinskih zajednica karakterističnija (u odnosu na pripadnike većinskog naroda) nedovoljno razvijena ili ambivalentna etnička samosvijest, što se, tumači kao psihološka »obrambena reakcija« izazvana stvarnom ili psihološki konstruiranom prijetnjom. Rezultat je odricanje ili prikrivanje vlastitog identiteta i težnja ka prikrivenoj ili potpunoj asimilaciji jer ne žele biti prepoznati kao »drugačiji«. Drugim riječima, ako se narod kojemu pripadaju pozitivno vrednuje i cijeni u društvu u cjelini i pojedinci će internalizirati svoje pripadništvo naciji jer će to pridonijeti njegovom osobnom samopoštovanju. Ukoliko pak u društvu postoji negativna predstava o narodu kojemu (po rođenju) pripadaju, reakcija može biti poricanje pripadništva i manjak samovrednovanja i samopoštovanja.
Činjenica je da je društveno ozračje nepovoljno, jer se Hrvati kao narod često negativno kvalificiraju u javnosti, i teško se može očekivati slobodnije izražavanje svoje nacionalne pripadnosti i slobodno korištenje manjinskih prava sve dok je to tako. Stoga bi i država trebala učiniti više, mijenjati to ozračje i tako potaknuti slobodno korištenje prava kada je riječ o najranjivijoj skupini a to su djeca. Sama mogućnost, vidi se, nije dovoljna. A ono što možda sami roditelji zanemaruju je činjenica da ma koliko se trudili, svoju je nacionalnu pripadnost teško sakriti. Pa će i ako upišu dijete u odjel na većinskom jeziku ona i dalje biti »drugačija« i percipirana kao drugačija. I u preporukama OESS-a kaže se kako se u vrtiću, predškolskom i osnovnoj školi nastava treba ostvarivati na jeziku manjine i postupno uključivati djecu u nastavu na većinskom jeziku i pismu. Zato je i odluka gdje upisati dijete u prvim godinama odgoja i obrazovanja najvažnija u dječjem razvoju.
