Intervju

Pod okriljem Marije Petković

Prije dva tjedna s. Silvana Milan zahvalila je Bogu za 50 godina redovništva, te je to povod za razgovor. Činjenica je da rijetko pišemo o časnim sestrama, o njihovom redovništvu i životu koji je posvećen Bogu i ljudima, te je ovo bio dodatan povod za razgovor. S. Silvana rođena je u Gradinskom Lugu kod Virovitice 18. travnja 1950. godine u brojnoj obitelji. Otac Josip i majka Boja, osim Silvane, imali su još jednu kćer i petoricu sinova. Još kao dijete često je hodočastila u Mariju Bistricu, ne znajući koji će poziv u životu izabrati rado je molila krunicu i pjevala s hodočasnicima. Upravo na tom svetištu donijela je konačnu odluku.

Danas možemo biti zahvalni Bogu što je s. Silvanu pozvao na redovništvo, ali i na tome što nam je darovao preko sestara da baš ona dođe u Suboticu. Njen nesebičan rad, s djecom, mladima, odraslima i starima najbolje poznaju župljani subotičke župe sv. Roka u kojoj sestra djeluje već dvadeset godina, od kojih je 17 godina predstojnica ove kuće sestara Kćeri Milosrđa. Tijekom svih ovih godina svojim radom s. Silvana je dala veliki doprinos hrvatskom narodu i Crkvi u Subotici.

Kako ste se odlučili na ovaj životni poziv?

Poslije jednih misija, koje su vodili oci dominikanci javila sam se da želim i ja biti časna sestra i raditi u misijama, što sam poslije godinu dana i učinila. Prvi moj susret sa sestrama je bio posjet sestrama u Zagrebu u Malinovoj, i to po povratku iz Marije Bistrice gdje sam donijela konačnu odluku za samostan. Tako sam s petnaest godina upravo u Malinovoj ušla u samostan. Iako sam bila mlada, nitko me nije mogao razuvjeriti da to nije za mene, a moram priznati kako je bilo onih koju su me pokušavali odgovoriti. Iz Zagreba, s još šest djevojaka, sam otišla u Blato na Korčuli gdje je naša Kuća Matica u kojoj sam ostala tri godine radi formacije. To je kuća u kojoj je bl. Marija Petković imala prvu pučku kuhinju za djecu toga mjesta i gdje je osnovala prvu zajednicu sestara 1920. godine.

Prva župa u kojoj ste bili je u Zadru. Gdje ste do sada sve djelovali?

Poslije završenog katehetskog instituta sam bila premještena u Kali na Otoku Ugljanu, zatim župa sv. Šime u Zadru i Zemuniku gdje sam ostala najduže i nije mi bilo lako rastati se s ljudima kojih se i danas rado sjećam. Poslušnost me dalje šalje u Ploče i nakon dvije godine sam bila premještena u Uskoplje gdje sam ostala samo godinu dana i taman sam se lijepo snašla, a onda sam krenula dalje kao sveti Ilija, ne do brda Horeba nego do Subotice. U prvom mom boravku u Subotici sam bila 12 godina, a zatim odlazim u Zagreb i nakon tri godine opet se vraćam ovamo gdje su me čekale iste obveze i dužnosti. Drugi moj odlazak je bio malo duži, u Zagrebu tri godine i tri godine u Blatu. Tada sam bila uvjerena da ostajem u Hrvatskoj, ali nije tako bilo. Tadašnja provincijalka s. Nelija me pozvala i onako kao da je to normalno mi rekla »ti ideš u Suboticu«. Malo sam se začudila, jer sam stvarno vjerovala da sam završila svoj boravak ovdje. Tada sam zaista molila: »Gospodine, ako je Tvoja volja – idem, ako nije – spriječi«. I evo me opet tu među vama i za vas, što mogu kad vas volim...

Koliko traje novicijat i kada se polažu doživotni zavjeti?

Redovnički život počinje novicijatom čija je svrha uvesti novakinju u nasljedovanje Krista obdržavanjem evanđeoskih savjeta i sestrinskog života u zajednici, kako bi preispitala svoju prikladnost za preuzimanje obveza koje su vlastite u Družbi. Novicijat traje dvije godine u kojem se novakinja upoznaje s radom i životom u zajednici. To je vrijeme molitve, učenja i rada koji osposobljava buduću redovnicu za život. Na kraju novicijata novakinja donosi odluku je li za taj poziv spremna. Prva godina je takozvana kanonska godina koju mora provesti u kući novicijata. U drugoj godini novicijata mogu usavršavati svoj odgoj prikladnim djelatnostima, pa i izvan novicijatske zajednice. Po završetku novicijata polažu se privremeni zavjeti na godinu dana. Tada počinje vrijeme juniorata koje traje pet godina i svake godine se obnavljaju zavjeti. Ukoliko sestra uvidi da nije za redovnički život, može slobodno napustiti zajednicu. U tom razdoblju, u skladu s mogućnostima i sposobnostima sestre, daje joj se mogućnost stručnog usavršavanja za službe u zajednici. Tako sestre većinom nastavljaju započeto školovanje, studij i pripremu za službe u samostanu, odgojiteljice, katehistice, orguljašice medicinske sestre i slično. Na kraju tog petogodišnjeg razdoblja sestra polaže doživotne ili svečane zavjete za cijeli život. Obred doživotnih zavjeta je potpuno sebedarje Gospodinu. Za vrijeme svečane mise sestra dobiva zlatni prsten s likom raspetog Krista kojemu se potpuno predaje.

Kako izgleda jedan dan u samostanu?

Svaki dan je različit, u zavisnosti od potreba kuće i župe. Moj radni dan uvijek započinje jutarnjom molitvom Časoslova, imamo svetu misu, doručak i tada nastavljam s redovitim obvezama. U podne je molitva srednjeg časa i objed. Poslije podne nastavak rada. Večernja molitva, Časoslov, večera i molitva povečerja kao posljednja molitva dana. Za vrijeme objeda i večere sve se zadržimo u rekreaciji koliko nam vrijeme dopušta. Sve naše zajednice imaju svoj dnevni red koji nastojimo poštovati iako ponekad ima iznimaka.

Ove godine obilježili ste i Bogu zahvalili za 50 godina prvih zavjeta. Danas je sve manje redovničkih zvanja, osobito časnih sestara, što mislite što je razlog tome?

Hvala Bogu za sve milosti koje sam dobila kroz ovih 50 godina moga posvećenja i što sam doživjela taj dan. Na to dugo putovanje krenulo nas je osam, ali su tri naše sestre pronašle novi način života i napustile nas. Njih nosimo u srcu i nikada ih se nismo odrekle. Zašto danas ima sve manje duhovnih zvanja? Svakako ima više razloga. Jedan od njih je da se rađa manje djece u obiteljima, nažalost i česte rastave braka, djeca se ne odgajaju za duhovne vrijednosti. Obitelj je glavni rasadnik duhovnih zvanja. Sve se manje ide u Crkvu, a da ne govorimo o molitvi u obiteljima. Materijalizam koji je duboko prodro u naše društvo ne daje jasnu sliku i cilj da se mladi opredijele za duhovno zvanje. Danas se mladima nudi velika lepeza izbora zvanja tako da su oni u velikoj kušnji što izabrati. Samostani više nisu privlačni i mi se moramo zamisliti odgovaramo li mi na potrebe današnjeg vremena. Blažena Marija Petković je u svoje vrijeme odgovorila na potrebe svoga mjesta i vremena i Bog je blagoslovio njen trud i podigao novu Družbu. Duboko vjerujem da Bog i danas zove na posvećeni život koji ima više oblika da se ostvari. I mi tražimo nove oblike djelovanja s mladima, obiteljima i svima koji žele duhovno napredovati. Mislim da bi danas samostani trebali više biti kuće molitve i duhovne obnove za sve koji to traže.

Tijekom proteklih godina bili ste na službi i u Blatu, mjestu rođenja Blažene Marije Propetog Isusa Petković. Dobro je poznato kako je Marija Petković u Suboticu došla po hranu za siromahe iz Blata, je li još tada započelo njeno djelovanje u Subotici?

Danas je Blato jedno lijepo veliko mjesto u kojem se dobro živi. Pitam se da bl. Marija nije odgovorila tada na potrebe tih ljudi kako bi danas to mjesto izgledalo? Tada se masovno iseljavalo upravo radi neimaštine. Ona poslušna nadahnuću Duha Svetoga djeluje i to ju je dovelo do Slavonije i do Subotice, do salaša tražiti pomoć da prehrani gladnu djecu u Blatu. Tako je već tri godine nakon osnutka Družbe 1923. godine poslala pet sestara u Suboticu gdje se otvara Dom za djecu Kolijevka. To je naše prvo djelovanje izvan Blata, a 1930. godine ona gradi samostan gdje mi sada živimo i otvara zabavište i sirotište za djecu, zavod sv. Terezije i muško sirotište sv. Antuna. Državne vlasti 1946. godine uzimaju djecu iz naše kuće i tako sestre počinju svoj novi apostolat u župi i njegu starih i bolesnih gospođa i taj apostolat smo zadržali do danas. U to vrijeme otvaraju se nove zajednice u kojima sestre rade u župnom apostolatu i vođenju kućanstva. To su Vajska, Novi Sad, Đurđin, Sombor, Aleksandrovo, Starčevo i Zemun. Danas je ostala samo kuća u Subotici.

Dali ste neizmjerni doprinos u otvorenju vrtića Marija Petković, koji je prvi hrvatski i katolički, a ujedno i Montessori vrtić u Subotici. Jeste li danas zadovoljni time i imate li novih planova glede vrtića?

Bila je to velika radost i ponos nakon toliko godina ponovo otvoriti vrtić u našem samostanu. Dječji vrtić Marija Petković Sunčica otvoren je 18. rujna 2001. godine uz pomoć CRS Chatolic Relief Services i Općine Subotica te mnogobrojnih dobročinitelja i radnim akcijama župljana ove župe. To je prvi vrtić u ovom gradu koji radi po Montessori programu za koji su se odgojiteljice posebno pripremale. Danas imamo još jedan vrtić koji nosi ime bl. Marije Petković u Aleksandrovu Marija Petković Biser. Nakon tri godine rada zbog materijalnih problema vrtić smo predali Predškolskoj ustanovi Naša radost. Od tada se dosta toga promijenilo u vrtiću. Prvi zanos i entuzijazam koji je vladao u tom razdoblju pomalo se gubio i program po kojem se radilo je dosta izmijenjen, pravi Montessori zahtijeva puno više od svih drugih, kako vremena, sredstava, tako i znanja. Što se tiče novih planova, to ćemo vidjeti. Imali smo ponudu da u jednom dijelu samostana otvorimo prostor za jaslice koji je potreban za ovu sredinu. Vjerujem da će se i to ostvariti.

Koliko i gdje ima vrtića koji nosi ime blažene Marije Petković?

Vrtići Marije Petković su u našem vlasništvu i djeluju kao vjerski vrtići. U Osijeku imamo dvije skupine, vrtićku i jaslenu, u Zagrebu vrtićku i predškolce, u Čakovcu je jasleni uzrast, u Puli vrtićki i jasleni uzrast, u Splitu vrtić i jaslice, a u Blatu također skupina vrtićkog i jaslenog uzrasta. U svakom od tih vrtića imamo zaposlene i vanjske osobe kao odgojiteljice, kuharice i spremačice.

Osim navedenog, Vi ste ujedno i predstojnica samostana. Koliko danas ima sestara vaše Družbe u Subotici?

Danas u Subotici u našoj zajednici ima sedam sestara. Bavimo se njegom starih i bolesnih, župnim apostolatom, pripremom djece za prvu pričest, župnim vjeronaukom, spremanjem crkve, posjetom i obilaskom bolesnika, vodim pjevanje u Crkvi... Kao kućna predstojnica imam dosta obveza u samoj zajednici. Animiranje sestara, nabava svega što je potrebno za život od odjeće, hrane održavanje zgrade... Svaka od nas ima svoje dužnosti koje svakodnevno vrši, jer bez te suradnje ne bismo mogli funkcionirati. Mi smo jedna obitelj a majka Utemeljiteljica nam je naglasila »Kćeri moje, kao što ste sve kćeri jedne Majke, tako ste i sve živi udovi naše Družbe. Budite, dakle, samo jedno srce u Isusu, u njegovom Svetom Duhu, živeći u jedinstvu s Kristom koji je Ljubav, Istina i Život«.

Puno ste radili s mladima, organizirali razne duhovne obnove, vodili mlade na hodočašća. Koliko je to potrebno danas mladima?

Svakako bilo je to vrijeme kada smo redovito imali duhovne obnove i molitvu u našem samostanu, točnije u potkrovlju koji je zračio mirom tako da su mladi voljeli taj prostor. Hodočastili smo u Pariz na susret s papom svetim Ivanom Pavlom II., u Rim 2000. godine, u Blato, Cavtat... Svi takvi susreti su ostavili traga na svima nama, jer smo se duhovno obogatili i zbližili. Mislim da i danas trebamo takve susrete i hodočašća radi našeg duhovnog rasta.

S obzirom na to da predajete župni vjeronauk, je li dovoljan vjeronauk samo u školama? Koji je odziv djece na župi, na vjeronauku?

Upravo smo počeli s vjeronaukom na župi. Još ne znam kako će biti ove godine. Djeca su danas, više nego prije, zauzeta mnogim aktivnostima pa nažalost mnogi roditelji vjeronauk stavljaju na posljednje mjesto. Ovdje je vjeronauk za sve razrede dva puta mjesečno dok krizmanici i prvopričesnici imaju svaki tjedan. Teško je reći kakav je odziv iako mi se čini da na vjeronauku ima više djece nego na nedjeljnim misama. Svakako zastupam vjeronauk na župi gdje se s djecom rade pripreme za blagdane i sve ono što školski vjeronauk nema u programu.

Intervju vodila: Željka Vukov

ANTRFILE

Od Kolijevke, pa do danas

Družbu Kćeri Milosrđa sv. Franje osnovala je u Blatu na Korčuli 1920. godine Marija Propetog Isusa Petković. Još 1919. godine Marija Petković je preuzela pučku kuhinju, a ubrzo nakon toga s radom je počelo sirotište sv. Vincenca, škola šivanja i ručnog rada, dječji vrtić, dječje zabavište. Zbog potrebe i siromaštva u Blatu na Korčuli Marija Petković je sa sestrama došla na bačke salaše po hranu za sirotište. Druga kuća Družbe je otvorena u Subotici u Zajednici sv. Terezije 1923. godine. Tu je otvoren Dječji dom Kolijevka, Zavod sv. Terezije i muško sirotište sv. Antuna. U to vrijeme otvaraju se nove zajednice u kojima sestre rade u župnom apostolatu i vođenju kućanstva i to u Vajskoj, Novom Sadu, Đurđinu, Somboru, Aleksandrovu, Starčevu i Zemunu. Nakon toga od 1932. godine sestre počinju djelovati i u drugim mjestima, te se grade nove kuće ili se u pojedinim mjestima sestre priključuju župnim zajednicama ili franjevačkim samostanima. Puno je sestara bilo iz naše plodne ravnice koje su dale svoj doprinos ovoj Družbi, a danas je stanje sasvim drugačije. Jedina kuća koja je ostala na ovim prostorima je upravo samostan koji se nalazi u župi sv. Roka u Subotici, gdje ima svega 7 sestara.