Tema
Bunjevački Hrvati u Mađarskoj: Isti narod podijeljen u dvije države
U Baji i okolnim naseljima je prema podacima iz 1890. godine žitelja koji su se izjašnjavali kao Hrvati bilo 13.464, a 1980. svega 93l. Ove statističke podatke radile su ugarske, a kasnije mađarske vlasti, koje nisu bile sklone priznati postojanje veće skupine Hrvata na području Bačko-bodroške županije
U povijesti bačkih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca – tri su najznačajnija veća grada: Baja, Sombor i Subotica. Sombor je bio županijsko oblasno sjedište, Subotica »hrvatska metropola«, kako su je zvali bački Hrvati, i najveće naselje, dok je Baja bila glavno i najprometnije trgovačko mjesto u Bačkoj. Poznata su tri godišnja bajska sajma, među kojima je najveći sajam žitarica.
Najstariji podaci o prisutnosti Hrvata na području Baje su oni o djelovanju dalmatinskih i srednjobosanskih franjevaca iz 1229. i 1260. godine. Ti su dušobrižnici skrbili o slavenskom življu – Hrvatima. Nakon Mohačke bitke, 26. kolovoza 1526. godine, mnogi trgovci iz Dalmacije i Bosne i ostali hrvatski žitelji naseljevali su prostore u Podunavlju, kako bi bili svojevrsno osvježenje tada već starosjedilačkom hrvatskom stanovništvu. Tako nastaju naselja Bikić, Čatalja, Gara, Kaćmar i Vancaga, te sjevernije: Čavolj, Dušnok, Baškut i druga. Ipak, najveća doselidba hrvatskog puka Bunjevaca u Bačku (između 5 i 16,5 tisuća duša) u spomenuta tri grada dogodila se 1687. godine. Imena pojedinih skupina novih žitelja Bačke su različita, te se javljaju šokački Hrvati koji žive uz Dunav (Bač, Plavna, Bukin, Vajska, Sonta, Monoštor, Breg, Santovo, Mohač) i bunjevački Hrvati koji nastanjuju prostor između Dunava i Tise (Subotica, Sombor, Baja, Segedin, Bajmok, Kaloča i ostala manja naselja).
Ivan Antunović
Mađarski pisci iz tog razdoblja Hrvate koji imaju slavensko podrijetlo nazivaju »katoličkim Racima«, a sve Srbe »pravoslavnim Racima«. Srbi su se na ova područja naselili u velikoj seobi koju je predvodio Arsenije Čarnojević 1690. godine. Oni su se prilikom selidbe izmiješali s ostalim stanovništvom.
Kako piše Ivan Antunović, u Baji 1731. godine žive: »Dalmatinci, Nimci, Ugri, Srblji« i ovi nazivi su zadržani sve do 20. stoljeća.
Iz Baje su kao graničari Hrvati i Srbi odlazili sjevernije sve do Estergoma i dalje u današnju Slovačku i Poljsku. Ipak, najveći broj bunjevačkih Hrvata, o kojima je i riječ u ovom napisu, ostali su oko Baje. Najsjevernije značajnije naseljeno mjesto hrvatskim življem je Bačin u blizini Kaloče.
U Kaloči je 1838. godine završio bogoslovne nauke i postao svećenikom bunjevački preporoditelj i pisac biskup Ivan Antunović (1813.-1888.). Antunović je puno pisao, a za povijest Hrvata na ovim područjima najpoznatije mu je djelo »Razprava o podunavskih i potiskih Bunjevcih i Šokcih«, koje je objelodanjeno 1882 . godine. Danas se ne poznaje točno ni grob ovog velikana naše povijesti, koji je 13. siječnja 1888. godine preminuo u Kaloči.
Južno od Kaloče je spomenuti Bačin i u njemu živi oko 100 Bunjevaca koji se služe, za nas bačke Bunjevce, čudnim jezikom kojeg oni nazivaju »Lipi naša bunjevačka jezika«. Na istom putu prema Baji je Dušnok s oko 400 Bunjevaca koji sebe nazivaju Rackim Hrvatima. Prema podacima oko 1600. godine u Dušnok su se naselili Hrvati i prevladava »ilirski jezik«, a dugogodišnjom izolacijom od ostalih bunjevačkih naselja Bačin i Dušnok čuvaju samo njima svojstvene običaje, imena i narječja hrvatskog jezika. Moglo bi se reći da je to poseban bunjevački dijalekt.
U Baji i okolnim naseljima je prema podacima iz 1890. godine žitelja koji su se izjašnjavali kao Hrvati bilo 13.464, a 1980. svega 93l. Ove statističke podatke radile su ugarske, a kasnije mađarske vlasti, koje nisu bile sklone priznati postojanje veće skupine Hrvata na području Bačko-bodroške županije. Prihvatljiviji naziv za njih, kao ostale Slavene, bio je naziv Južni Slaveni i taj pojam je do skora rabljen u Mađarskoj.
Od većih naselja u ovom dijelu Mađarske sa značajnijim brojem bunjevačkih Hrvata su: Aljmaš (bački), Baškut, Bikić, Čavolj, Gara, Kaćmar, Sentivan i Tompa. Ima još manji broj bunjevačkih Hrvata u Čatalji, Santovu i Davodu. Tek uspostavom demokratske vlasti u Republici Mađarskoj Hrvati se slobodno izjašnjavaju te se po poslednjem popisu oko 90.000 žitelja Mađarske izjasnilo kao Hrvati. Tu su ubrojeni i Hrvati koji žive u mađarskom dijelu Gradišća.
Političke i kulturne udruge
Političke udruge Hrvata u Mađarskoj su Savez Hrvata Mađarske i Zemaljska samouprava Hrvata u Mađarskoj sa sjedištem u Budimpešti i ograncima u svim većim naseljima gdje žive Hrvati. U istim naseljima veoma aktivno djeluju kulturno-umjetnička društva s temeljnim ciljem: sačuvati bunjevačku i šokačku granu hrvatskog stabla, običaje i kulturu predaka prenijeti na nove naraštaje.
Tako u Baji djeluje »Bunjevačka katolička čitaonica«, u Santovu »Hrvatski klub«, u Pečuhu »August Šenoa«, u Mohaču KUD »Mohač«, u Dušnoku KUD »Dušnok« itd. U svim tim mjestima organiziraju se razne priredbe, pa i bunjevačka prela. Najpoznatije bunjevačko prelo je ono u Baji, gdje su i Somborci česti gosti.
Na isti narod podijeljen u dvije države upućuju i ista prezimena, kao što su: Abramović, Kalčan, Budanović, Paštrović, Džinić, Milodanović, Kolar, Vidaković, Jozić, Kekezović, Rudić, Matić, Žuljević i drugi.
Većina Hrvata u Mađarskoj su katolici, a samo u Santovu postoji manja skupina (oko 100 šokačkih Hrvata) koji su pravoslavne vjeroispovijesti. Oni su u Santovu prešli na pravoslavlje u znak protesta što im je biskup ukinuo vjerski obred na narodnom hrvatskom jeziku.
Dojam kojemu se rijetko tko može otrgnuti je da je »mađarizacija« u prošlosti toliko silno djelovala na bunjevačke Hrvate i ostale nemađare na svim područjima obiteljskog i kolektivnog života, da će se sadašnje i buduće generacije morati svojski truditi da Bunjevci u Mađarskoj ne postanu »muzejski eksponati«, na što je upozorio predsjednik Bajske čitaonice Antun Mujić.
Mata Matarić
