Kultura
Ispred svog vremena
Ove godine, točnije jučer, 14. ožujka, navršilo se 125 godina od rođenja čuvenog pripovjedača, publicista, glazbenika i jezikoslovca Josipa Andrića (1894. – 1967.). Rođen je 1894. u Bukinu kao sin Josipa i Eve, rođene Fábry. Mađarsku pučku školu pohađao je u Bukinu 1900. – 1901., hrvatsku u Moroviću 1901. – 1905., a gimnaziju u Slavonskoj Požegi, koju je završio 1913. Još u ovom uzrastu njegov svestran duh dolazi do jasnog izražaja. Tako je u Slavonskoj Požegi usporedno s gimnazijom privatno učio glazbu. Uređivao je i periodične publikacije Slavonac i Jeka od 1909. do 1913. Obrazovanje je nastavio u Zagrebu, gdje je studirao pravo na Pravnom fakultetu 1913. – 1917. Ondje je 1920. doktorirao temeljem rigoroza. Budući da mu nije bilo dosta znanja i iskustva, istodobno sa studijem prava, studirao je glazbu i trgovinu u Pragu 1914. – 1916, skolastičke filozofije u Innsbrucku 1917. – 1918. U Zagrebu je uređivao studentski list Luč 1914. – 1917.
Urednička karijera
Stekavši ovako zavidno obrazovanje, ušao je lako u kulturne tokove Hrvatske. Od 1919. do 1927. uređivao je zagrebački tjednik Seljačke novine i pisao glazbene kritike u dnevniku Narodna politika. Od 1921. do 1946. je bio urednik katoličke izdavačke kuće Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima u Zagrebu, koja je bačke Bunjevce i Šokce obogaćivala za vrijedna praktička izdanja. U ovoj nakladničkoj kući je radio i nakon njenog preimenovanja u Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, sve do umirovljenja 1954.
Bio je pokretač i urednik nekoliko katoličkih glasila, zbornika i kalendara: Mladost, Naša Gospa Lurdska, Obitelj, Jeronimsko svjetlo, Tatre, Katolički kalendar, Danica itd. Uredio je više od 500 knjiga objavljenih u edicijama: Jeronimska pučka knjižnica 1923. – 1929., Knjižnica pučke pozornice 1926. – 1941., Knjižnica dobrih romana 1926. – 1945., Knjižnica dobre djece 1929. i Knjižnica katoličkih pjesnika 1939. – 1941.
Javni djelatnik
Širokog i svestranog duha, Andrić se istaknuo i na polju javnog rada. Bio je član mnogih kulturnih društava i ustanova. Zajedno sa svojim suradnicima iz Bačke osnovao je Društvo bačkih Hrvata u Zagrebu, čiji je bio predsjednik. Društvo je djelovalo od 1940. do 1945., okupljajući bunjevačko-šokačke intelektualce iz Bačke koji su se pod različitim okolnostima zadesili u Hrvatskoj. Organizirao je ili sudjelovao (na) nekoliko vjerskih i kulturnih manifestacija, od kojih vrijedi izdvojiti hodočašće Hrvata u Svetu Zemlju (o čemu je 1937. snimljen fim), podizanje oltara bl. Nikoli Taveliću u Jeruzalemu, izložbu hrvatskog katoličkog tiska na Svjetskoj izložbi katoličkog tiska u Vatikanu (1936.).
Književnik, publicist, prevoditelj
Premda je stalno bio zauzet studijama i poslom, ipak je nalazio vremena i za književnost. Prvu pjesmu pod naslovom Zavičajnoj rijeci objavio je u Slavoncu 1909. Zagledan još kao gimnazijalac u velike uzore, pisao je dramolete o čuvenim hrvatskim i njemačkim književnicima: Vatroslavu Lisinskom, Franzu Josephu Haydnu i Petru Preradoviću. Popis periodičnih publikacija kojima je pridonosio člancima različite tematike je impozantan: Luč, Krijes, Mitrovački glasnik, Hrvatska prosvjeta, Seljački kalendar, Seljačke novine, Danica, Težačke novine, Mladost, Narodna sloboda, Katolički list, Zadrugar, Nedjelja, Kalendar sv. Franje, Selo i grad, Obitelj, Razgovor ugodni, Svijet, Hrvatska straža, Klasje naših ravni, Hrvatski orač, Naša domovina, Subotičke novine, Subotička Danica, Nova Hrvatska i Zabavnik.
Na književno-recepcijskom polju, Andrić je stalno bio u pokretu, neumorno tragajući za novim izvorima znanja i inspiracije. U toj potrazi otkrio je niz vrijednih čeških, francuskih, njemačkih i drugih književnika. Želeći da i njegovi sunarodnjaci osjete čar njihovih djela, prevodio ih je na hrvatski. Prevođenje je išlo i u obratnom smjeru. Prepoznat kao vrijedan književnik i glazbenik, Andrić je prevođen na češki i slovački. Kao rezultat njegovog interesiranja za kulturno-političke prilike Slovaka nastale su knjige: Ustav Slovačke Republike i ustavne borbe slovačkog naroda (Sl. Požega, 1940), Slovačka slovnica (Zagreb, 1942) i Slovačka glazba (Zagreb, 1944).
Omaž zavičaju
Premda su ga studije i posao odnijeli daleko od zavičaja, nikada ga nije zaboravio nego mu se vraćao kroz poeziju, glazbu, te javni i kulturni rad. Ljubav prema zavičaju i narodnoj kulturi opaža se u više njegovih kompozicija, od kojih se ističe opera Dužijanca. Ovo glazbeno-scensko djelo Andrić je napisao prema vlastitu liberetu. Prvi puta je izvedena u Subotici 29. travnja 1953., a premijera u Hrvatskoj održana je u Osijeku 29. listopada 1994.
Doprinos Josipa Andrića na polju kulture vojvođanskih Hrvata je neizmjeran. Ako se ima u vidu da su bujevačko-šokački intelektualci iz Bačke i Baranje u svom nastojanju da svoju kulturu i ostala polja vlastitosti podignu na viši stupanj nailazili na institucijske zapreke, kako u Austro-Ugarskoj, tako i u Kraljevini SHS-Jugoslaviji, onda će nam postati jasno koliko je značajan Andrićev opus. Naime, on predstavlja neiscrpni materijal za razna društvena i kulturološka istraživanja. To najbolje dokazuje činjenica da je nakon Andrićeve smrti (7. prosinca 1967.) u Baču 30. kolovoza 1969. održan simpozij posvećen njegovom liku i djelu. Na temelju svih svojih zasluga na polju kulture i javnog rada ušao je u Hrvatski biografski leksikon: A-Bi (Zagreb, 1983.) i Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca (Subotica, 2008.). Poslije svega iznesenog nameće se zaključak da je Andrić bio stvaralac ispred svog vremena.
Vladimir Nimčević
ANTRFILE1
Papinsko odlikovanje
Za svoje zasluge na polju kulturnog i javnog rada Andrić dobio je niz priznanja i odlikovanja, od kojih je najvrijednija odlikovanje pape Pavla VI. za književni i organizacijski rad (1964).
ANTRFILE2
Seljaku...
Zemlja ti je majka, kolijevka prva,
Pjesma uspavanka: male ševe poj.
Za zemlju te veže sudbe udes tvoj,
Ona te hrani, od zla te čuva.
Ti si svjestan toga, što ti ona daje,
Harna joj je zato tvja dobra duša.
Zemlja te razumije, s osjećajem sluša,
Klik veselja tvoga, tvoje uzdisaje.
Topli zraci sunca i mirisan lahor
Miluju te nježno, ko majčine ruke,
Po svoranom licu, od brige i muke
I znojavom čelu, čistom ko mramor.
Kad se jave prvi znaci premaljeća
Sa ralom u ruci kročiš po svom polju,
Sa veselom nadom, na godinu bolju,
Slušaš pozdrav bilja i mirisnog cvijeća.
Na seoskom tornju, kad zvona zazvone
Tmuran pogled dižeš u visine plave,
Skidaš šešir prašan ka umorne glave
I molitvu šapćeš kralju vasione.
