Širom Vojvodine
Golubarstvo, hobi koji nestaje
Golubarstvo podrazumijeva uzgajanje golubova iz različitih potreba: iz gospodarskih, sportskih razloga ili iz hobija, točnije ljubavi prema golubovima. Upravo stoga što je broj golubara iz godine u godinu sve manji, prvenstveno onih koji se golubarstvom bave iz ljubavi, posjetili smo u Srijemskoj Mitrovici jednog od danas rijetkih koji je u ovom hobiju pronašao svoj mir. Riječ je o umirovljeniku Ivanu Španoviću. Na natjecanjima golubara, kako u državi tako i u regiji, osvojio je brojna prestižna priznanja koja danas s ponosom čuva u svom domu. No, ono na čega je također ponosan je što je ljubav prema ovom hobiju uspio prenijeti na svog sina Željka, koji je podjednako uspješan u golubarstvu kao što je nekada bio njegov otac.
Zadovoljstvo i mir
Ljubav prema golubovima Španović je pokazivao još u ranom djetinjstvu. Golubarstvom u pravom smislu te riječi počeo se baviti 1980. godine. Najprije je počeo uzgajati mađarske domaće golubove, zatim golubove engleze, da bi na prijedlog prijatelja počeo držati beogradske visokoletače.
»S golubovima sam našao svoj mir. Svakog jutra, i dok sam bio zaposlen i danas kada sam u mirovini, ustajem u 5 sati. Očistim kaveze, nahranim golubove i počnem ih trenirati. S njima i doručkujem. Pratim ih dalekozorom kako lete u zraku i kako koji silazi zapisujem vrijeme njihovog leta i na osnovu toga pravim rezultate«, kaže golubar iz Srijemske Mitrovice.
Dodaje kako je u vrijeme dok se aktivnije bavio golubarstvom bio šest puta prvak općine Srijemske Mitrovice i šest puta prvak općinskog kupa.
»Dva puta sam osvajao 4. mjesto, tri puta peto mjesto i dva puta 25. mjesto. U natjecanju za Srbija plus u vrijeme kada je postojala bivša državna zajednica Srbija i Crna Gora, bio sam prvak i za taj uspjeh sam dobio na dar televizor. Prosjek leta mog jata je tada bio 12 sati i 36 minuta. Zbog bolesti i iz privatnih razloga 2013. godine sam se povukao iz golubarsva. Danas rado pomažem sinu, koji je nastavio mojim stopama«, kaže Španović.
Ljubav na prvom mjestu
Golubarstvo je danas za neke samo profitabilna profesija, što je, kaže, potpuno pogrešno. Smatra kako se ovim sportom ljudi trebaju baviti isključivo zbog ljubavi prema golubovima.
»Golubarstvo znači spajanje ljudi sličnih interesiranja. Ja sam tijekom svog života baveći se golubarstvom stekao najviše prijatelja iz donje Srbije i iz Hrvatske. Sve nas je povezala isključivo ljubav prema golubovima. Golub je simbol mira i on treba spajati ljude. Golubarstvo smiruje ljude. Kada sjednem pored njih i kada ih čujem kako guču, mogao bih zaspati. Najviše su me radovala druženja s ljudima na raznim natjecanjima, kao i razmjena iskustava s njima. S mnogima od njih sam ostao u kontaktu i danas«, navodi Španović.
Nažalost, kaže, danas je sve manji broj natjecanja.
»U posljednjih pet godina u Srijemskoj Mitrovici je umrlo 5 starijih golubara. Ja sam možda najstariji golubar u Srijemu. Svaki mlad čovjek danas je sve češće na računalu i pametnom telefonu. Moja preporuka njima je da im je korisnije držati golubove i sjediti pored njihovog kaveza i uživati. Isto tako, ako imaju želju, neka golubove uzimaju od provjerenih golubara, a ne od prevaranata koji se više bave trgovinom i prodajom golubova nego golubovima kao vrstom zabave. Jer golub je i zabava.«
Ponosan na sina
Sa sjetom se prisjeća vremena kada su se u njegovom dvorištu održavala natjecanja i kada su brojni ljubitelji golubova dolazili da ih gledaju. Ono što mu daje nadu je to što je svoju strast i ljubav prema golubarstvu uspio prenijeti na sina Željka, koji se ovim hobijem počeo baviti prije 4 godine.
»On je za 4 godine napravio 7 saveznih rezultata. Dva puta je bio prvak Srbije, zatim prvak općine i prvak regije. Dobio je veliki pokal kao šampion šampiona Saveza Srbije. Ponosan sam i zadovoljan što se sin nastavio baviti mojim omiljenim hobijem. To su golubovi koje sam ja stvorio i on s njima nastavlja dalje raditi, a ja mu samo pomažem u tome«, s ponosom kaže naš sugovornik, dodajući da nikada nikome nije prodao niti jednog goluba, ali ih je poklanjao onima za koje je bio siguran da ih vole.
Ne krije razočaranje što je golubara danas sve manje i što se uništava rasa beogradskog visokoletača, najstarije autohtone rase golubova.
»Ljudi tu rasu miješaju s drugim rasama golubova i na taj način je kvare. Beogradski letač ima malu kapu na glavi i mali kljun i ima visok, dug i kružni let. Sada donose golubove iz Belgije i iz Engleske i ubacuju ih u jata radi postizanja veće dužine leta. Međutim, oni imaju dosta mana i prema mom mišljenju, to je velika šteta i sasvim pogrešno«, kaže na kraju razgovora naš sugovornik.
S. D.
