Kultura
Međunarodna razmjena slamarskog umijeća
Svjetski kongres slame Magic of Straw prilika je za predstavljanje različitih vrsta stvaralaštva u tehnici slame. Ove je godine održan od 22. do 28. srpnja, u Vilniusu, glavnom gradu Litve, gdje su među 50-tak sudionika iz Švicarske, Nizozemske, Mađarske, Kanade, Amerike, Australije, Bjelorusije, Rusije, Ukrajine, Latvije, Litve, Estonije, Kine i Japana boravile i članice Slamarskog odjela HKPD-a Matija Gubec. Jozefina Skenderović, Lozika Homolya, Nevenka Obradović i Vera Bašić Palković predstavile su naš najstariji rad u tehnici slame, a to je izrada perlica, dok su se, s druge strane, tijekom radionica naše sudionice mogle okušati u za njih posve novim tehnikama izrade predmeta od slame koje se prakticiraju u različitim zemljama.
»Naglasak je uvijek na predstavljanju lokalnog slamarstva, te smo tako imali priliku upoznati se s autentičnom tehnikom izrade litavskih humela ili tzv. 'sodasa'. To su viseći ukrasi sastavljeni od različitih geometrijskih oblika, koji se u Litvi darivaju u posebnim prigodama, ali također nalaze svoje mjesto u gotovo svim njihovim institucijama, vrtovima i kućanstvima, kao simbol zaštite i uspjeha. Također smo naučili i neke nove zanimljive tehnike od sudionika iz ostalih zemalja, koje ćemo moći primijeniti u svom daljnjem slamarskom radu, tako da je ovaj 9. po redu kongres bio još jedno vrlo dragocjeno iskustvo za nas«, istaknula je voditeljica Slamarskog odjela HKPD-a Matija Gubec Jozefina Skenderović.
Umjetnost u tehnici slame još uvijek je okupacija malobrojnih, i to pretežno žena, čija kreativnost stalno pomiče granice. Naime, slamarstvo je u pojedinim zemljama fokusirano na izradu određenog predmeta, specifičnog samo za to područje, dok je u nekima zastupljen širi spektar predmeta od slame. Kada je u pitanju tehnika, sličnosti su već po prirodi izraženije kod susjednih zemalja, pojasnila je Jozefina Skenderović.
»Rusija, Bjelorusija i Ukrajina imaju vrlo slično slamarstvo, pri čemu mogu zamijetiti i to da je ono u Ukrajini postalo popularno i među mladim ljudima, što baš i nije slučaj u ostalim zemljama. U Švicarskoj je specifična izrada konca od slame od kojega se potom plete čipka. U Mađarskoj je slamarstvo u određenoj mjeri slično našem budući da smo im prenijeli određena znanja, dok nam je primjerice s Poljskom zajednička izrada kruna od slame, koje se nigdje više ne prave. Japan također ima dugu tradiciju slamarstva, a što se Kine tiče, na kongresu se predstavila jedna akademska umjetnica čija me se tehnika nije baš dojmila, osobito ukoliko se uzme u obzir da su na prodajnoj izložbi njezine slike koštale preko tri tisuće eura. U svakom slučaju, slama pruža brojne mogućnosti i tehnike izrade, a ovakvi susreti uvijek su odlična prigoda za naučiti nešto novo.«
U litavskoj prijestolnici živi oko 500 tisuća stanovnika, među kojima značajan postotak čine Rusi i Poljaci, te su tako i radionice bile na engleskom, ruskom i litavskom jeziku. Organizator ovog susreta bio je Etnološki kulturni centar Vilnius, koji se pobrinuo sudionicima omogućiti potpuni doživljaj povijesti i kulturne baštine ove baltičke zemlje.
»Osim radionica i prodajne izložbe predmeta od slame, imali smo organizirane posjete starom gradskom središtu, koje se nalazi na popisu svjetske baštine UNESCO-a, gdje smo bili na misi u prelijepoj gotičkoj crkvi Sv. Ane, a osobito je bilo zanimljivo vidjeti scenski prikaz završetka žetve, koji je za nas izveden u Etnološkom muzeju na otvorenom, pri čemu smo uočili brojne sličnosti s našim starim obiteljskim žetvenim običajima«, navela je Jozefina Skenderović.
Svjetski kongres slame održava se svake dvije do tri godine, po cijelom svijetu gdje postoji tradicija izrade predmeta od slame. Tavankut je 2014. godine bio domaćin 6. po redu kongresa, koji je tavankutske slamarke povezao s ljubiteljima ove umjetnosti diljem svijeta i tako im omogućio daljnje sudjelovanje na ovakvim susretima, koji su uvijek iznova važni za steći i razmijeniti dodatna znanja i iskustva u ovoj krhkoj umjetnosti koja za sobom ostavlja djela neprocjenjive vrijednosti.
M. Matković
