Tema
Reportaža izumire, a ni novinarstvo nije zdravo
Reportaža kao žanr sve više nestaje iz medijskog prostora, jedna je od ključnih ocjena sudionika V. Festivala reportera i reportaže pod nazivom Fra Ma Fu, koji je od 20. do 22. rujna održan u Daruvaru.
Više je razloga koji su doveli do toga, ali je po riječima organizatora Festivala Gorana Gazdeka jedan ključni: nezainteresiranost vlasnika, a samim tim i urednika medija da potiču novinare na bavljenje reportažom. Kako Gazdek navodi, reportaža je i skupa i po formi duga, nerijetko zahtijeva i višednevni terenski rad i plaćanje dnevnica, a mnoga istraživanja pokazuju da se prosječan čitatelj danas zadržava tek nekoliko sekundi na većini novinskih tekstova, odnosno da se najčešće čitaju samo naslovi, a tek rijetko duži tekstovi. Kao još jedan od razloga za iščezavanje reportaže on navodi i generacijske smjene u medijima, zbog čega mlađe novinare nema tko učiti ovoj zahtjevnoj (i zahvalnoj) formi.
Novinari bez potpore, ljudi van sistema
»I sami novinari trebali bi se prilagoditi novom vremenu i pisati reportaže u kraćim formama kako bi ih na svojim mobitelima čitao što veći broj ljudi. Na svu sreću, još uvijek se mogu naći sjajne reportaže, o čemu svjedoče i nagrade što smo ih i ove godine dodijelili«, kaže Gazdek.
Slično tvrdi i predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko, dodajući kako danas često, umjesto novinara na terenu, imamo pi-ar službe koje (često i u dogovoru s vlasnicima ili urednicima) »odrade taj posao« koji je, po skromnom mišljenju doljepotpisanoga, »svakako propaganda, a nikako reportaža«. Osim reportaže, Zovko ukazuje na izumiranje još jednoga važnog novinarskog žanra:
»Sve manji broj medija bavi se i istraživačkim novinarstvom, napose kada je riječ o velikim, tzv. mainstream medijima. Stoga se i postavlja pitanje imaju li danas urednici uopće volju i želju slati ljude na teren, jer se sve svodi na površno čitanje i profit.«
Pa ipak, jedan od rijetkih novinara koji je prepoznatljiv upravo po reportaži, trostruki dobitnik hrvatskog Zlatnog pera je Vladimir Jurišić iz tjednika srpske manjine Novosti. Upravo neke od njegovih reportaža, gotovo uvijek društveno angažiranih, prodrmale su dio društva koje, uljuljkano u blagodati XXI. stoljeća, nije ni svjesno u kakvim uvjetima žive građani Hrvatske u tzv. pasivnim sredinama. U ovom slučaju, riječ je o Srbima:
»Ti ljudi, a često je riječ o staricama i starcima, danas su jednostavno van sistema. Neki od njih preživljavaju s 500 do 1.000 kuna mjesečno od socijalne skrbi, a mnogi od njih nemaju elementarne uvjete za život kakvi su, primjerice, voda, telefon ili struja. Događa se, na žalost, kao što postoji primjer iz okolice Pakraca, da staricu, samo zbog svoje nacionalne pripadnosti, lokalni liječnik naprosto tjera da i po tri dana kilometrima pješači do Doma zdravlja, jer joj se s najobičnijim pretragama kakve su, recimo, vađenje krvi i dobijanja rezultata namjerno odugovlači.«
On kaže da se, kao Hrvat, srami zbog takvih stvari, a, kako veli, zbog tema i lista u kom piše u Glini u kojoj živi »sam pije kavu«.
Kopanje po medijskom smeću
Sličnu sudbinu, i u medijskom prostoru i u društvu općenito – ali s naše strane – bar kada je riječ o stanovitoj vrsti »samoće« dijeli i beogradski dnevni list Danas. Njegov glavni urednik Draža Petrović na okruglom stolu o aktualnom stanju medija u Hrvatskoj i Srbiji istaknuo je kako je to za Danas uobičajeno od osnutka:
»Mi nikada nismo bili mili ni vlastima ni širokim narodnim masama, jer se od početka pokušavamo baviti samo i isključivo novinarstvom. Zbog toga mi nemamo ni oglašivača, a i kada ih imamo dolazimo u apsurdnu situaciju: ljudi plaćaju 'reklamu' pod uvjetom da ju ne objavimo kako zbog toga ne bi imali neugodnosti.«
Na konstatciju moderatora da se Danas na velikom broju kioska može naći tek iza Informera, Srpskog telegrafa, Aloa i sličnih tiskovina ili se nalazi čak i ispod pulta, Petrović je dao originalan odgovor: »Kopaš po smeću i dođeš do Danasa«.
Kada je već riječ o stanju medija s ove i one strane Dunava, Hrvoje Zovko, koji je bio i dopisnik Hrvatske televizije iz Beograda, kaže kako je stanje u Srbiji ipak gore, jer je najveći dio ovdašnjih medija pod izravnom političkom kontrolom aktualnih vlasti. Međutim, kako veli, to ga nimalo ne tješi, jer i u Hrvatskoj ima mnoštvo problema:
»Ono što je suštinski problem u Hrvatskoj je sve veći broj pritisaka i napada na medije i novinare. U posljednjih četiri-pet godina imali smo više od 50 registriranih slučajeva verbalnih napada na novinare, od čega je dvadesetak bilo i fizičkih. Nedavno smo, što sigurno znate, imali slučaj privođenja novinara s portala Index.hr Gordana Duhačeka što je neviđena sramota da se događa u zemlji koja će uskoro preuzeti predsjedanje Europskom unijom. Ako kažem da je Hrvatska zemlja u kojoj trenutačno postoji najmanje 1.163 sudska postupka protiv samo 18 medija, onda je mnogo toga jasnije.«
Još gora situacija, kaže Zovko, je u medijima u manjim sredinama gdje »lokalni šerifi«, odnosno politički i ekonomski moćnici praktički imaju u rukama urednike i novinare, bilo da je riječ o izravnim pritiscima i napadima bilo u vidu ucjena da neće dobiti financijsku potporu na natječajima. Kada je riječ o HRT-u, kao javnom servisu s kog je prije godinu dana dobio otkaz i zbog čega se i danas vodi radni spor, Zovko kaže kako situacija »nije nimalo dobra«:
»Na žalost, moram reći da se HRT pretvorio u jednu stranačku mašineriju, a ne u javni servis. O tome kakav je program najbolje svjedoče svakodnevni raznorazni komentari i analize međunarodnih tijela koje su po HRT uglavnom negativne. Ne znam je li opala gledanost HRT-a, ali znam da Dnevnik već odavno nije centralna informativna emisija velikog broja građana Hrvatske. Po mom mišljenju, ovakav HRT će završiti kao nekada Vjesnik.«
Zbog navedenog, kao i zbog institucionalnog nereagiranja ili simboličkih kazni zbog napada na novinare, Hrvatsko novinarsko društvo će se obratiti i Europskoj novinarskoj federaciji i drugim međunarodnim organizacijama, a, kako veli, »ako treba, delagacija HND-a ići će i u Bruxelles« kako bi o medijskoj situaciji u Hrvatskoj obavijestila i europsku javnost.
Hrvati prešućivani i nezanimljivi u Srbiji
Osim već nevedenih riječi Vladimira Jurišića iz Novosti, na okruglom stolu o manjinskim medijima, sudjelovala je i v. d. glavne i odgovorne urednice Hrvatske riječi Jasminka Dulić. U kratkim crtama ona je sudionicima Festivala predstavila najosnovnije podatke o našem tjedniku, a na pitanje koliko je problematika hrvatske zajednice u Srbiji prisutna u većinskom dijelu javnosti, ona je odgovorila da se najčešće nitko za to ne zanima, kao i da nacionalnomanjinske redakcije na Televiziji Vojvodine dobrim dijelom prevode na svoje jezike vijesti koje se više puta na dan mogu čuti u informativnim emisijama na srpskom.
Tijekom tri dana Festival Fra Ma Fu ponudio je iznimno bogat i raznovrstan program. Tako su, uz već spomenute okrugle stolove (nismo ni spomenuli onaj o »Portalima protiv medija« ili pak »javni intervju« s dobitnicom HND-ove nagrade za životno djelo, novinarkom Sanjom Modrić), posjetitelji mogli pogledati nekoliko vrsnih dokumentarnih filmova poput Poštovana predsjednice Daniela Pavlića ili pak Neprežaljene Ljiljane Mandić o stradavanju Roma u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata, prisustvovati predstavljanju knjiga ili pak predavanjima, kao i sami sudjelovati u javnom snimanju Milenijske fotografije Šime Strikomana na središnjem trgu u Daruvaru. Kao i ranijih, organizatori su i ove godine dodijelili nagrade za reportažu. Umjesto prvog, drugog i trećeg mjesta, žiri je ove godine dodijelio tri ravnopravne nagrade novinaru Jutarnjeg lista Vidu Bariću za tekst pod naslovom Tajna podravskog dobročinitelja, novinaru Indexa Denisu Mahmutoviću za reportažu Proveli smo dan s izbjeglicama u BiH: Ne želimo tamo više nikad provesti ni minute, te Zoranu Vitasu iz Večernjeg lista za tekst Otkrivamo kako svjetski znanstvenici stvaraju uvjete za postanak svemira.
Z. R.
Antrfile
Festival Fa Ma Fu
Festival Fa Ma Fu prije pet godina prvi je puta održan u Virovitici s ciljem očuvanja uspomene na lik i djelo Franje Martina Fuisa (1908. – 1943.). Goran Gazdek kaže kako je riječ o novinaru koji je pisao tridesetih godina prošloga stoljeća i koji je ostavio neizbrisiv trag u hrvatskom novinarstvu:
»Među ostalim, bio je začetnik turističke reportaže i prvi je u njima upotrebljavao i modernu fotografiju za to vrijeme. Iako se novinarstvom bavio samo desetak godina, za sobom je ostavio na stotine tekstova koji mogu ući u anale i leksikone novinarstva. Prerušavao se u skitnice da bi što vjernije dočarao život na zagrebačkim ulicama, putovao je biciklom, bio je pilot... I zbog toga je i nama osnovni motiv bio sačuvati reportažu kao formu u znak sjećanja na njenog začetnika u Hrvatskoj.«
I pored toga, Gazdek kaže da većinski dio javnosti u Hrvatskoj ne zna tko je bio Franjo Martin Fuis, a osim odnedavnog festivala koji je izvorno posvećen njegovom djelu, njegovo ime nose tek ulice u rodnoj mu Virovitici i Zagrebu.
