Tema
Ne trebamo se stidjeti svoga
Ovotjedna životna priča obrazovanja na hrvatskom jeziku vodi nas u obitelj Đurđice i Kalmana Crnkovića. Oni u svom obiteljskom gnijezdu imaju tri sina – trojke koji njihov život čine potpunim, a to su Ante, Martin i Luka.
Njih trojica pohađaju prvi razred cjelovite nastave na hrvatskom jeziku u OŠ Ivan Milutinović u Subotici skupa s još 11 učenika. Hoće li se oni obrazovati na hrvatskom jeziku ili ne, njihovi roditelji nisu nimalo razmišljali nego su za svoje dečke izabrali, kako su sami rekli, ono što misle da je za njih najbolje.
Koristimo svoja prava
Ante, Martin i Luka prije osnovne škole pohađali su vrtić Marija Petković-Biser skupa s još troje prijatelja s kojima su sada u razredu.
»Oko upisa na cjelovitu nastavu nismo se niti razmišljali. Vrtić Marija Petković-Biser nam je bio najbliži, a osim toga što je vrtić na hrvatskom jeziku u njemu se radi po programu Marije Montessori i prije svega smo time bili zadovoljni. Još jedna velika stvar, koja je nama bitna, jest vjerski odgoj. Željeli smo da naša djeca nauče svoj materinji hrvatski jezik, ali i da budu odgajana u duhu naše katoličke vjere. Ono što nam je osobito bilo drago jest da smo u vrtiću odgojiteljice pozdravljali s ‘Hvaljen Isus i Marija’, bez ustručavanja. To nas je oduševilo, kao i rad odgojiteljica, koje su s djecom puno radile, ali im usadile i one druge vrijednosti bitne za život. Kako se približavao upis u školu, nismo ni razmišljali ili se dvojili hoćemo li upisati djecu u nastavu na hrvatskom. Smatramo da je to normalno«, kaže mama Đurđica.
Tijekom razgovora Đurđica je posvjedočila kako su i ona i njen suprug i ranije znali tko su i što su i kome pripadaju, te da su i prije braka bili uključeni u rad i život hrvatske zajednice.
»Svojevremeno sam i sama bila uključena u rad DSHV-a u Đurđinu i dobro se sjećam kako smo se tada borili za ostvarivanje manjinskih prava Hrvata na ovim prostorima. Sada je došlo do toga da mi našu djecu možemo bez problema upisati u hrvatske odjele, da imamo mogućnost koristiti ono za što smo se nekada borili. Onda je jasno da o suprotnome nismo niti razmišljali. I druge manjine koriste svoja prava, pa zašto ne bismo i mi? To su nam bile misli vodilje, a uvijek smo stajali na čvrstim nogama po pitanju nacionalnosti«, kaže Đurđica i dodaje kako danas s ponosom ističu i raduju se da su imali mogućnost da njihova tri sina mogu pohađati nastavu na hrvatskom jeziku.
Osiguran prijevoz
Mama Đurđica je također naglasila da je zadovoljna radom učiteljice, koja, kako je rekla, kada je potrebno ima i čvrstu ruku, puno s djecom radi, ulijeva im samopouzdanja i nadograđuje se na ono što su dobili u vrtiću i po pitanju znanja, ali i vjere i moralnih vrijednosti.
»Djeca se odgajaju na isti način i u vrtiću, školi i u obitelji. Mislim da je to jako dobro, jer ih svi na isti način usmjeravamo na njihovom životnom putu«, kaže Đurđica.
Ante, Martin i Luka se vole družiti s prijateljima u razredu, ali i s drugom djecom u školi. Od malih nogu su naučeni dijeliti i pomagati jedan drugome, pa i drugima.
Iako su prvaši, svakodnevno putuju, te kada se završe njihovi sati ostaju u produljenom boravku i čekaju svoj prijevoz. Kako su rekli, vole biti u boravku, jer i tamo imaju mogućnost za druženje i igru s drugom djecom, kao i na putu do škole i do kuće.
»Ono što je bila jedina naša briga kod upisa jest kako će svakodnevno putovati, s obzirom na to da smo mi poprilično udaljeni od škole. Tri godine sam ih svakoga dana nosila u vrtić i izvrtića i to je velika obveza, koja oduzme puno vremena. Živimo na Čantavirskom putu i do Šandora imamo 4 km, a s obzirom na to da u OŠ Sveti Sava nema odjela na hrvatskom jeziku sljedeća najbliža škola nam je Ivan Milutinović i do škole imamo oko 7 km. Bila sam spremna voziti ih, ali imamo organizirani prijevoz od Hrvatskog nacionalnog vijeća i to ove godine izuzetno dobro funkcionira. Puno nam znači da nam djeca kreću i staju ispred kuće, osobito dok su ovako mali. Djeca se tijekom vožnje dodatno druže, a sprijateljili su se i sa starijom djecom koja su na ovoj liniji. Osim djece s Čantavirskog puta, s njima putuju i djeca koja idu u OŠ Matko Vuković«, kaže mama Đurđica i dodaje: »Mi smo pravi primjer toga da izdvajanja među djecom nema, jer se naša djeca druže sa svima, s djecom iz hrvatskih i srpskih odjela. Mislim da je to 'navodno izdvajanje' samo prisutno u očima roditelja, da djeca to ne gledaju i ne doživljavaju tako kao mi.«
Škola s tri đaka
U razgovoru s Lukom doznali smo da su njih trojica složni, ali da nisu pretjerano vezani jedan za drugoga, što je i mama potvrdila. U školi svatko sjedi sa svojim prijateljem i igra se s kime hoće, a kada su doma, onda su njih trojica zajedno. Luka nam je rekao i da je zanimljivo ići u školu, u isti razred s dvojicom braće i da pomažu jedan drugome kada je to dozvoljeno, a kada učiteljica kaže da nema prepisivanja i pomaganja, onda poštuju njezinu naredbu. Od kako je škola preko interneta njih trojica skupa sjede i rade, a mama Đurđica je sada u ulozi učiteljice. Sva trojica rade u isto vrijeme i kod njih je zaista kao u pravoj školi. Kako su nam rekli, osim sati imaju i veliki odmor i produljen tjelesni odgoj koje provode na zraku.
»U ovome izvanrednom stanju se zaista osjećam kao učiteljica. Privikli smo se i na ovaj način i radimo sve što učiteljica pošalje i traži od njih, a nadam se da će biti i učinka«, kaže Đurđica.
Za dobrobit naše djece
Brojne su pogodnosti nastave na hrvatskom jeziku, a među njima i one financijske, koje mnogim roditeljima puno znače, poput osiguranog prijevoza, besplatnih udžbenika i brojnih izvannastavnih aktivnosti.
»Prijevoz nije samo financijska pomoć nego i puno više. Osim što znam da su djeca na sigurnom, puno nam znači i činjenica da ne moramo pola dana provesti u vožnji. Velika je pomoć i bon na početku školske godine, a ono što mi je osobito drago i nadam se da će biti aktualno i kada naši dečki stasaju do toga, jesu brojna putovanja, ekskurzije, škole hrvatskog jezika i kulture. Tu su i svi oni darovi koje djeca dobivaju za neki od većih blagdana, i to još od vrtića. Sve je to znak da na našu djecu netko misli i da dodatno brine za njih«, kaže naša sugovornica.
Ona smatra da će oni roditelji koji osjećaju da pripadaju hrvatskoj nacionalnoj manjini svoje dijete i upisati u cjelovitu nastavu.
»Izdvajanja, kao što sam rekla nema, jer ne možemo mi roditelji njima zabraniti s kime će se družiti u školi, a ona djeca koja su druželjubiva će se družiti sa svima. Ta naša šarolikost i multietničnost su bogatstvo i ne trebamo se mi sramiti svoga i zatvarati u sebe, osobito kad je već prošlo toliko godina kako smo se izborili za naša prava. Zaista ne vidim razloga da se roditelji boje ili dvoje oko upisa u hrvatske odjele. Mislim da su nam djeca na dobrom mjestu. Osim kvalitetne nastave i divnih učiteljica, i druga djeca u odjelima su odgajana u istom duhu i doma, u školi, na vjeronauku... Sve to može biti samo na dobrobit naše djece. Svi se međusobno nadograđujemo i svi imamo zajedničke interese«, ističe Đurđica i poručuje roditeljima koji imaju buduće prvaše: »Da se opet trebamo upisivati, učinili bismo isto«.
Ž. V.
