Intervju
03.08.2011
Mirela Stantić: Naši se studenti u Hrvatskoj poznaju i surađuju
.jpg)
Premda se uvijek može bolje i više, zadovoljna sam realizacijom dosadašnjih aktivnosti. Naime, kako je većina članova Mladeži studentska populacija i kako naše aktivnosti miruju dok su ispitni periodi, do sada smo uspjeli održali sedam susreta, osnovali smo dramsko-literarnu sekciju i počeli rad na prvoj predstavi za koju tekst pišu sami članovi Mladeži
Razgovor vodio: Zlatko Žužić
Hrvatska mladež Bačke i Srijema, sa sjedištem u Zagrebu, organizacija je koja okuplja mlade podrijetlom iz Vojvodine koji žive u Republici Hrvatskoj i studente hrvatskih sveučilišta iz Vojvodine. Cilje je udruge bolje upoznavanje i rješavanje konkretnih i praktičnih problema s kojima se mladi susreću u novoj sredini, ali i čuvanje kulturnih vrijednosti svoga zavičaja.
S dr. Mirelom Stantić, inicijatoricom i predstavnicom ove najmlađe organizacije vojvođanskih Hrvata u Republici Hrvatskoj razgovaramo o Hrvatskoj mladeži Bačke i Srijema, o odlasku naših mladih na studij u Zagreb i njihovim problemima s kojim se susreću u novoj sredini, te o vječnoj dilemi nakon završetka studija: ostanak u Zagrebu ili povratak u rodni kraj.
HR: Postoji li i u kojoj mjeri međusobna suradnja studenata podrijetlom iz Vojvodine?
Iz subjektivnog doživljaja rekla bih da postoji dobra suradnja. Skoro se svi odmah upoznamo pri dolasku u Zagreb na studij. Kada sam ja stigla vlakom u Zagreb dočekala nas je na Glavnom kolodvoru Marija Hećimović iz Hrvatske matice iseljenika i nekoliko studenata. Skupa smo otišli do studentskog doma »Stjepan Radić« gdje smo dobili bonove za menzu. Kada smo se smjestili, studenti koji su bili na fakultetu koji smo i mi željeli upisati pokazali su nam Zagreb i put do fakulteta. Nakon položenog prijamnog ispita i upisa svi smo imali riješen smještaj u studentskom domu (preko redovitog natječaja u Studentskom centru ili Hrvatske matice iseljenika) i stipendiju. Tako je tada bilo, sve je bilo izvrsno organizirano. A danas, iskreno niti ne znam sve točno, ali znam da se puno toga promijenilo, budući da studenti moraju imati riješene sve papire, polagati državnu maturu, prijamni ispit, nitko ih ne čeka na kolodvoru, ukratko, prepušteni su sami sebi. Nakon upisa pitanje je hoće li dobiti smještaj u domu i stipendiju, što je svima nama izrazito važno.
Naravno da se mladi i dalje međusobno druže, ali činjenica je da postoji više grupica, odnosno nema mogućnosti kolektivnog upoznavanja kao prije. A upravo je to jedan od ciljeva i razloga osnivanja Hrvatske mladeži Bačke i Srijema.
HR: U vrijeme kada ste počeli studirati postojao je u Zagrebu Klub studenata iz Vojvodine. Jeste li i vi sudjelovali u njegovom radu?
Klub studenata Hrvata iz Vojvodine osnovan je u siječnju 2005. godine i još uvijek postoji. Osnovan je nakon što je 2001. zamro Klub studenata bačkih Hrvata i njegovo glasilo »KM press« (Kolo Mladeži press). Prvi predsjednik Kluba studenata Hrvata iz Vojvodine bio je Tomislav Brejar, zatim Marko Skenderović, a aktualni predsjednik je Veran Pokornić. Klub je organizirao tulume i tiskao glasilo studenata Hrvata iz Vojvodine i Crne Gore pod nazivom »HIV +« (Hrvati iz Vojvodine, a u plusu su Crnogorci). Tiskano je desetak brojeva u čijem sam pisanju i sama sudjelovala, a u većini brojeva je bila i neka od mojih pjesama. Tulume nisam organizirala, ali sam zato redovito tulumarila.
HR: Kako si došla na ideju okupljanja mladih koja su kasnije prerasla u Hrvatsku mladež Bačke i Srijema?
Ideja je polako nastajala. Počelo je sasvim slučajno kada je u zdravstvenu ambulantu u kojoj sam bila na praksi došao jedan stariji gospodin, naš pacijent. Dok je govorio prepoznala sam poznati naglasak, a kada je doktorici poklonio čestitku od slame znala sam da smo s »iste strane«. Tako sam upoznala dr. Luku Štilinovića. Malo smo »divanili« i on me je pozvao na druženje u zagrebačke prostorije Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata i Društva vojvođanskih i podunavskih Hrvata. Odazvala sam se pozivu na druženje na kojem je bilo prisutno više članova tih udruga, a slavile su se Materice. To su meni bile prve Materice od kada sam došla u Zagreb i osjećala sam se krasno, bila sam »među svojima«. Poslije smo se dr. Štilinović i ja dogovorili da pokušamo organizirati druženje isključivo za mlade. I tako je sve počelo, slučajno, iako mislim da u životu ništa nije slučajno. Prvi put smo se okupili 18. travnja 2010. godine.
Opširnije u tiskanom izdanju
