Intervju
I ubuduće ćemo ukazivati na zločine nad Hrvatima
Zajednica protjeranih Hrvata Srijema, Bačke i Banata sa sjedištem u Zagrebu osnovana je 1991. godine s ciljem organiziranja raznih oblika pomoći protjeranim Hrvatima u tim teškim trenucima, ali i s namjerom očuvanja i promicanja baštine i kulture Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata. Jedna od njihovih važnih aktivnosti je i stalno ukazivanje na zločine nad Hrvatima u Vojvodini 90-ih godina, kada se oko 40 tisuća Hrvata iselilo. O radu Zajednice danas te o njihovom stajalištu poslije 28 godina od održanog mitinga u Hrtkovcima kada je ozvaničeno protjerivanje građana hrvatske nacionalnosti, razgovorali smo s predsjednikom Zajednice Matom Jurićem.
Ove godine se navršava 28 godina od kada je u Hrtkovcima održan miting na kojem je Vojislav Šešelj u svom govoru pozivao na protjerivanje Hrvata s tog područja, nakon čega su mnogi stanovnici Hrtkovaca hrvatske nacionalnosti odlučili napustiti svoje mjesto. Kakvo je stajalište Vaše Zajednice u povodu tog događaja, te Vaše viđenje poslije 28 godina od progona vojvođanskih Hrvata, prvenstveno onih iz Srijema?
Na mitingu Srpske radikalne stranke 6. svibnja 1992. u prisutnosti Vojislava Šešelja je »ozvaničeno« protjerivanje građana hrvatske nacionalnosti, pa se često taj događaj kolokvijalno naziva »sindrom Hrtkovaca«. Toga je dana pročitan popis 17 »nepodobnih« građana hrvatske nacionalnosti koji su pod prijetnjama ubrzo morali iseliti, a 20 obitelji nasilno je izbačeno iz svojih domova. Snimka s tog mitinga bila je jedan od dokaza koje je tužiteljstvo izvodilo u Haagu. U srijedu, 16. lipnja 1992., dakle samo mjesec dana nakon Šešeljevog huškačkog govora, na drvenom električnom stupu ispred crkve u Hrtkovcima, na visini od oko dva i pol metra, tako da ga nitko ne može dohvatiti, osvanuo je prijeteći plakat. Na papiru bijele boje, veličine uobičajene za pisaći stroj, crvenim je flomasterom i dosta urednim rukopisom, latiničnim velikim slovima bilo napisano: »Hrvati! Ako se do ponoći ne iselite bićete svi poklani!«, a u potpisu je pisalo »Srpski četnički pokret« i »Crna ruka«. Dakle, bilo je to vrijeme zastrašivanja smrću, batinanja, prijetnji telefonima, Hrvati su nazivani ustašama, inscenirane su tuče mladića koji su došli i starosjedilaca koji su rođeni u Hrtkovcima, maltretiran je tadašnji župnik crkve sv. Klementa u Hrtkovcima Nikola Kraljević, a mještanin Mijat Štefanac (u Hrtkovcima poznatiji pod nadimkom Piršić) pronađen je mrtav u ataru između Hrtkovaca i Nikinaca. Sve je to rezultiralo iseljenjem oko 600 hrtkovačkih obitelji, od čega je samo u mjesec dana 1992. godine iz Hrtkovaca odselilo oko 300, od ukupno 480 obitelji iseljenih 1991. i 1992. godine. Ludilo je išlo toliko daleko da je promijenjen i naziv sela pa su se Hrtkovci nekoliko godina zvali – Srbislavci. Premda su Hrtkovci postali sinonim protjerivanja Hrvata iz Srijema, ovaj scenarij etničkog progona provodio se u cijelom Srijemu. Primjerice, u Kukujevcima je tijekom ratnih devedesetih od dvije tisuće pripadnika hrvatske nacionalne zajednice ostalo živjeti samo njih petnaestak, a rezultat te nacionalističke politike je 25 brutalno ubijenih Hrvata i progonstvo oko 40.000 Hrvata iz Srijema. Svećenik iz Surčina Marko Kljajić, tada župnik u Petrovaradinu, napisao je i knjigu o stradanju Hrvata u Vojvodini Kako je umirao moj narod, u kojoj je imenom i prezimenom zabilježio sve protjerane Hrvate.
Kakav je Vaš komentar oslobađajuće presude Vojislava Šešelja po svim točkama optužnice za ratne zločine u Hrvatskoj, Vojvodini i Bosni i Hercegovini?
Međunarodni sud pravde u Haagu, odnosno Žalbeno vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma za međunarodne kaznene sudove donijelo je 11. travnja 2018. drugostupanjsku, pravomoćnu presudu kojom je Vojislav Šešelj proglašen krivim za ratni zločin protjerivanja Hrvata iz vojvođanskog sela Hrtkovci, odnosno za točku optužnice koja se odnosi na »poticanje progona, deportacije, prisilno premještanje Hrvata 1992. iz sela Hrtkovci kao i zločine protiv čovječnosti«. Osuđen je na kaznu od 10 godina zatvora, ali je ostao na slobodi jer mu je u kaznu uračunato gotovo 12 godina koje je proveo u pritvoru. Premda ovom presudom osjećamo djelomičnu zadovoljštinu, jer je Šešelj pravomoćno proglašen ratnim zločincem, odnosno prvi je osuđen za ratni zločin počinjen na tlu Srbije u kojoj nije bilo ratnih događanja, i to protiv lojalnih građana koji nisu bili ni u kakvoj pobuni ili otporu, velika nepravda je što nije osuđen i za brojna druga (ne)djela koja su počinjena u Vojvodini po istoj metodi kao što je to bilo i u Hrtkovcima. Također, nepravedno je što Haaški sud nije želio utvrditi postojanje udruženog zločina protiv Hrvata u Vojvodini, jer je Šešelj bio samo dio tog udruženja i provodio službenu politiku tadašnjih vlasti Srbije, na čelu sa Slobodanom Miloševićem, kao i što glavni akteri tih zločina, uz Miloševića i vrh JNA (Veljko Kadijević, Blagoje Adžić i drugi) nisu odgovarali za te zločine. Nesporno je da je cijeli tadašnji državni aparat sudjelovao u protjerivanju, na što ukazuje i činjenica da je MUP od mještana hrvatske nacionalnosti oduzimao lovačko naoružanje, koje mnogima nikada nije ni vraćeno. Ako ga nisu željeli dati, bili su privođeni, a bilo je i batinanja i drugih oblika zlostavljanja. Da je ponovno na djelu duboka razlika između prava i pravde, odnosno da je Haaški sud politički sud, pokazuje činjenica da je početkom rujna 2014. Šešelj pušten na privremenu slobodu do izricanja presude zbog, kako je navedeno, humanitarnih razloga jer mu se nekoliko tjedana prije, tobože, pogoršalo zdravstveno stanje kada su mu dijagnosticirane metastaze raka na jetri, koje su se, čudo Božje, odmah povukle kada je kročio na beogradski aerodrom, kao i izjava Šešelja odmah nakon izricanja presude Haaškog suda da bi opet činio iste ili čak i gore stvari u svrhu ostvarivanja velikosrpske ideje, te da je ponosan na svoje djelovanje. Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata tim povodom je izdala službeno priopćenje za javnost u kojem je ustvrdila da je ovo udar i za međunarodnu politiku, jer je u suštini dan legitimitet ideji velike Srbije, koju je 1844. godine osmislio Ilija Garašanin, dugogodišnji ministar vanjskih poslova Srbije svojim Načertanijem, a Srpska akademija nauka i umetnosti obnovila svojim Memorandumom iz 1986. godine, kada je napravljena strategija stvaranja velike Srbije, a vlasti Srbije, na čelu s predsjednikom Slobodanom Miloševićem, pokrenule ratove na ovim prostorima kako bi ju realizirala. Vojislav Šešelj je bio samo jedan od izvršitelja u ostvarivanju ovog plana, što je on nakon presude i javno izjavio, podsjetivši da je da je on samo mali kotačić u ostvarivanju ove ideje koja će »vječno živjeti«. Također, u priopćenju se navodi da možemo očekivati i treći Memorandum, nakon drugog iz 2011. godine, koji je sastavljen s ciljem da spasi Srbiju nakon svih balkanskih poraza te da je stavi u ravnopravni položaj sa svim državama na koje je izvršila agresiju. Također, treba ustvrditi kako dobar dio odgovornosti za ovakav odnos Haaškog suda prema ovim zločinima snose i sve dosadašnje politike Hrvatske koje su malo, a ponekad ni malo poduzimale odgovarajuće aktivnosti, ali i međunarodna politika, kako bi svi svjedočili pravu istinu o zločinima na ovim prostorima. Za nas je neshvatljiva tvrdnja Haaškog suda da se u protjerivanju Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata radi o humanom preseljenju. Pitamo se je li humano preseljenje ono koje je ostvareno prijetnjom, batinama, otpuštanjem s posla, bacanjem eksplozivnih naprava na kuće i ubojstvima Hrvata, a sve pod geslom »selite se milom ili silom, a ako ne i silom onda ubojstvima«. Naravno, ovim nikako ne želimo kriviti cijeli srpski narod koji u dobrom dijelu nije podržavao takvu politiku Slobodana Miloševića, a znatan broj je i onih koji su joj se hrabro suprostavljali, stoji na kraju tog priopćenja Zajednice.
U jednom od svojih priopćenja za javnost, istaknuli ste da unatoč nestajanju Hrvata u Srijemu i nakon toliko vremena o protjerivanju Hrvata iz Vojvodine, ali i iz Srbije općenito se šuti. Jedan od malobrojnih projekata kojim se učinio pomak u cilju osvjetlavanja onoga što se vojvođanskim Hrvatima događalo 1990-ih je projekt »Nepodobni građani«, potaknut inicijativom Vojvođasnkog građanskog centra iz Novog Sada. Smatrate li da bi takvih projekata trebalo biti više?
Naravno da bi ih trebalo biti više. Zato još jednom koristim priliku da se zahvalim Vojvođanskom građanskom centru i Fondu za humanitarno pravo (FHP) na tom projektu i objavljenom Dosjeu Zločini nad Hrvatima u Vojvodini u periodu od 1991. do 1995. godine. Glavni cilj Dosjea je da javnosti podastre dokaze i podatke o masovnim zločinima čiji počinitelji do sada nisu izvedeni pred lice pravde. Također, ovim se dosjeima upućuje zahtjev mjerodavnim institucijama da procesuiraju sve osobe odgovorne za zločine u svojstvu izvršitelja, naredbodavca ili po zapovjednoj odgovornosti, a sve s ciljem uspostavljanja vladavine prava i suočavanja s nasilnom prošlošću u postjugoslavenskim državama. U Dosjeu je dokazano da se kampanja zastrašivanja Hrvata u Vojvodini odvijala uz znanje i prešutno odobravanje tadašnjih političkih struktura u Srbiji, kao i da su u pojedinim aktima nasilja nad Hrvatima sudjelovali i pripadnici Resora Državne bezbednosti Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije. U dosjeima su predstavljeni dokazi o prijetnjama, zastrašivanju, uništavanju imovine, silovanju, progonu, nestancima i ubojstvima Hrvata u Vojvodini od 1991. do 1995. godine. Iako je slučaj Hrtkovci poznat (a postao je poznat, jer je bio procesuiran pred Haaškim tribunalom u postupku protiv Vojislava Šešelja), zločini nad Hrvatima su počinjeni na teritoriju gotovo cijele Vojvodine po istom ili sličnom obrascu, što ukazuje na to da su ovi zločini činjeni na temelju prethodno osmišljenoga plana. Kao inspiratore kampanje zastrašivanja i progona Hrvata u Vojvodini Fond za humanitarno pravo je identificirao članove Srpske radikalne stranke na čelu s Vojislavom Šešeljom, ali i razne druge grupe koje su bile povezane s njim. Međutim, ono što je Fond također u svome istraživanju utvrdio su brojna svjedočenja i dokazi koji ukazuju na umiješanost JNA, Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, Resora Državne bezbednosti, što govori u prilog činjenici da je progon nad hrvatskim stanovništvom vršen uz znanje vlasti u Srbiji. Kada je riječ o ubojstvima počinjenima nad Hrvatima u Vojvodini, u Dosjeu je opisano 11 incidenata na teritoriju Vojvodine, u kojima je stradalo i ubijeno 17 vojvođanskih Hrvata. Od navedenoga broja, troje se još uvijek nalazi na listi nestalih. U 5 od ovih 11 incidenata počinitelji nikada nisu pronađeni niti kažnjeni.
Kako komentirate nepostojanje dovoljno sluha u hrvatskoj i srpskoj javnosti o stradanima Hrvata 1990-ih?
Jasno mi je da vlasti u Srbiji čine sve da se istina o stradanju Hrvata u Srbiji 1990-ih gdina ne sazna, s obzirom na to da je za ta stradanja odgovoran režim slobodana Miloševića, a budući da su mediji uglavnom pod kontrolom državnih vlasti o tome ne smiju pisati. Poneki čimbenici civilnog društava, kao što su Fond za humanitarno pravo iz Beograda i Vojvodjanski građanski centar iz Novog Sada, pokušavaju upoznati srpsku javnost o zločinima nad Hrvatima u Vojvodini, ali u toj aktivnosti nailaze na velike probleme, prijetnje pa i fizičke napade od onih koji ne žele da se ta istina dozna. Mene više brine šutnja hrvatskih vlasti i medija. Prvih godina našeg progonstva hrvatske vlasti jasno su međunarodnoj javnosti predočavali činjenice da se nad Hrvatima u Srbiji vrši zločin, a i mediji su na tu činjenicu u to vrijeme često upozoravali. Nažalost, već preko dvadeset godina hrvatske vlasti ništa ne poduzimaju da se utvrde činjenice o zločinima nad Hrvatima1990-ih godina da se pronađu naredbodavci i izvršitelje tih djela i da za to snose odgovornost. Hrvatskim medijim ova tema ili nije dovoljno zanimljiva ili je nešto drugo posrijedi, pa ni hrvatska javnost nije upoznata s ovim događanjima.
Prije godinu dana u Hrtkovcima je održan Otadžbinski kongresa SRS-a. Kakav je Vaš komentar?
U Hrtkovcima je 4. svibnja prošle godine održan Otadžbinski kongres Srpske radikalne stranke Haaškog osuđenika, ratnog zločinca Vojslava Šešelja, a održan je pod šatorom uz kuću na njegovom privatnom posjedu koji je kupio 2018. godine, i to u selu koje je postalo simbol progona vojvođanskih Hrvata, što je svakako još jedna provokacija Šešelja i njegovih sljedbenika. Ponovno podsjećam da je Šešelja Haaški sud proglasio krivim za progon vojvođanskih Hrvata, među ostalim i držanjem huškačkih govora. On je u izjavi medijima negirao da je počinio ratni zločin, da je došao u selo u kojem ga »ljudi vole« i ustvrdio kako se u Hrtkovcima danas živi mirno, da su mještani tog sela »Srbi pravoslavci i Srbi katolici, a ima i onih koji se izjašnjavaju kao Hrvati«. Ilustrirajući miran suživot u Hrtkovcima Šešelj je ustvrdio da su »čak i neki Hrvati došli pomoći da se podigne šator« pod kojim se okupilo više od 400 delegata radikala iz cijele Srbije. Također je naglasio da se ideologija SRS nije promijenila, niti će ikad, i da će se uvijek zalagati za antiglobalizam, bliskost i savez s Rusijom, te za »jedinstvo Srba pravoslavaca, Srba muslimana, Srba katolika i Srba protestanata«. Skup radikala organiziran je dva dana prije obljetnice mitinga te stranke održanog u Hrtkovcima 6. svibnja 1991. kojim je, i prema haaškoj presudi, pozvano na progon vojvođanskih Hrvata i nakon kojeg je uslijedilo njihovo iseljavanje. Ovo događanje se može tumačiti kao ruganje žrtvama i jasna poruka da osoba koja je osuđena za zločine nad Hrvatima može činiti ono što mu se prohtije, a to je u raskoraku s temeljnim europskim vrijednostima.
Što je u daljnjem planu Udruge u cilju osvjetljavanja svega onoga što se dogođalo vojvođanskim Hrvatima 1990-ih, te kakvo je Vaše viđenje o položaju hrvatske zajednice u Srbiji danas?
Naša Zajednica će i ubuduće ukazivati na zločine nad Hrvatima u Vojvodini tih godina na sve nama dostupne načine, a prije svega pisanom riječju. Mogu najaviti da će uskoro izaći iz tiska vrlo značajna knjiga jednog od osnivača naše Zajednice Zlatka Pintera u kojoj će iznijeti mnoge još neobjavljene dokumente i činjenice o zločinima nad Hrvatima u Srbiji, o pripremama i izvršenjima tih zločina. Uz ovu knjigu mogu najaviti da prečasni Marko Kljaić priprema novo dopunjeno izdanje svoje značajne knjige Kako je umirao moj narod pod nazivom Antimemoari, kako je umirao moj narod. Nastojat ćemo da ova knjiga dospije do naših političara, da se koliko-toliko upoznaju sa zločinima koji su izvršeni nad Hrvatima u Srbiji 1990-ih godina. Glede položaja hrvatske zajednice danas u Srbiji mislim da je on opterećen mnogim problemima. Prateći rad hrvatskih institucija u Srbiji uviđam da nailaze na veliko nerazumijevanje kako vlasti Srbije, nažalost, tako i vlasti Hrvatske. Mislim da Hrvatska ne vodi dovoljno brigu o polažaju Hrvata u Srbiji, kako u materijalnom tako i u političkom smislu. Uz sve te probleme čelnici hrvatskih institucija u Srbiji nailaze i na podmetanje pojedinaca i neformalnih skupina Hrvata u Srbiji, koji pod krinkom brige za Hrvate na tim područjima podrivaju rad legalnih i legitimnih hrvatskih institucija.
Razgovor vodila: Suzana Darabašić
