Kultura

 

Razgovarala: Anita Klinac

 

U okviru Novosadskog glazbenog ljeta nedavno je nastupio gipsy jazz sastav Hot klub Zagreb, u kojem gitaru svira svestrani Mate Matišić. Naime, osim što je glazbenik, skladatelj te istraživač glazbene baštine, Matišić je jedan od najboljih suvremenih hrvatskih dramatičara, scenarist, ali i urednik krimića na Hrvatskom radiju.

Drame mu se izvode u Makedoniji, Sloveniji, Bugarskoj, Mađarskoj i Rusiji. Njegova drama »Svećenikova djeca« bila je prvi tekst hrvatskog autora izveden s velikim uspjehom u čuvenom moskovskom teatru Puškin. Njegove drame su pretočene u filmove »Ničiji sin« Arsena Ostojića i »Žena bez tijela« Vinka Brešana. Bio je scenarist ili koscenarist više filmova Krste Papića, te filma Dalibora Matanića »Fine mrtve djevojke«. Uz pisanje drama, sklada filmsku glazbu. Napisao je glazbu za sve filmove Vinka Brešana, zatim za »Tu divnu splitsku noć« Arsena A. Ostojića i druge. 

 

Glazbenu karijeru započeli ste prije dvadesetak godina u bendu Prva ljubav. Danas svirate u sastavu Hot klub Zagreb, a bavite se i istraživanjem glazbene baštine. Što vas je privuklo glazbi?

 

Što me je privuklo, to mogu danas samo pretpostaviti. Pitanje je kako sam kroz cijeli svoj život uspio sačuvati tu ljubav. Jer, glazba je moj način života, i ja vam se svaki dan, po cijeli dan, bavim glazbom u najširem smislu riječi. Vježbam, komponiram, slušam glazbu, razgovaram o glazbi. To je jedan doista lijep način života koji se u svojoj biti opire svemu onome što se danas propagira kao ispravan i koristan način postojanja. Možda je to osnovni razlog. Glazba i pisanje su u suštini otpor primitivizmu, agresiji, mržnji... Naravno, ukoliko se i takve stvari ne koriste kao sredstva manipulacije i laži. Ali tada zapravo i ne govorimo o glazbi i pisanju nego o propagandi koja služi nekim drugim ciljevima.

 

Osim glazbom, bavite se i pisanjem drama, scenarija… Kako ste počeli pisati?

Pisati sam počeo u zadnjem razredu gimnazije. Zašto? Ne znam. Jednostavno sam osjetio potrebu da počnem na taj, recimo literarizirani način misliti o svijetu. Čini mi se da u svemu što me okružuje, posebno u odnosu s ljudima, postoji neka zanimljiva dramaturška zakonitost koja mi se sviđala kao način promišljanja života. I dan-danas, evo nakon 25 godina, svijet gledam kao posljedicu određene dramaturgije; zapleta, raspleta. Stvar je jednostavna – ja tako, kao da je dio literature, volim promatrati svijet...

 

Opširnije u tiskanom izdanju