Intervju
Književne veze domovine i rasuća
Đuro Vidmarović (Piljenice kraj Lipovljana, 1947.) je pjesnik, književni povjesničar, kritičar i prevoditelj koji od 2017. obnaša dužnost predsjednika Društva hrvatskih književnika, udruge osnovane daleke 1900. u Zagrebu sa svrhom »da se književnici udruže i podupru te da bez obzira na političke smjerove unaprjeđuju hrvatsku književnost«.
Studij povijesti i filozofije završio je 1972. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Radio je kao srednjoškolski profesor, bio saborski zastupnik u dva mandata od 1990. te hrvatski veleposlanik u Ukrajini 1995.-99. Objavio je pjesničke zbirke Bujice i bregovi (1985.), Pečat od magme (1988.), Koraci (1991.), Horus u krletci (2007.). Proučava književnu povijest hrvatskih nacionalnih manjina u europskim zemljama (Suvremeni tokovi u pjesništvu madžarskih Hrvata, 1991.; Gradišćanskohrvatske teme, I–II, 1996.-98.; Teme o Hrvatima u Mađarskoj, 2008.; Hrvatsko rasuće, 2009. i dr.). Objavio je zbirke prikaza, ogleda i polemika Paprat i lišaji (2008.), Protiv tmine (2008.) i Čuvari sna (2015.). Prevodi s ukrajinskoga, ruskog i slovenskog jezika. Sastavljač je i jedan od prevoditelja 55 suvremenih židovskih pjesnika (2004.).
U intervjuu za naš tjednik, osim o značaju i radu DHK-a, Vidmarović govori o izvandomovinskoj hrvatskoj književnosti (s posebnim naglaskom na književnost vojvođanskih Hrvata) te njezinim vezama s maticom.
Društvo hrvatskih književnika, na čijem se čelu nalazite od 2017., postoji već 120 godina. Preživjelo je različite povijesne trenutke i društvena uređenja. Koliko je ono vidljivo i koja je njegova uloga danas u javnom životu Hrvatske?
Društvo hrvatskih književnika je najstarija udruga hrvatskih književnika i jedna od najstarijih u Europi. Njegova je uloga u povijesti hrvatskoga naroda nezaobilazna, a usuđujem se kazati i presudna. Bez obzira na političke mijene, promjene režima i ideologija, raznovrsne pritiske kojima su hrvatski književnici bili izloženi, DHK je bilo trajno uz svoj narod, čuvajući mu materinski književni jezik kao najvažniji čimbenik narodnosne opstojnosti, odnosno etničke samoidentifikacije. Bez doprinosa hrvatskih književnika udruženih u DHK ne možemo niti zamisliti hrvatsku kulturu i kulturnu baštinu. Istu ulogu DHK ima i danas. Ono nije više eksponirano na politički način kao u vrijeme nepostojanja hrvatske države, ali je eksponirano svojim stvaralačkim potencijalom i književnim uspjesima kojima obogaćuje hrvatsku stvarnost kao i u ranija vremena.
Na dužnost predsjednika DHK-a stupili ste sredinom 2017. godine. Koje biste aktivnosti i projekte Društva u protekle četiri godine posebno istaknuli?
U protekle četiri godine DHK je imalo veliki broj aktivnosti, ali je bilo nekoliko presudno važnih problema s kojima se moralo suočiti. Navodim kao ilustraciju samo dva od njih. Prvi je problem nastao kada je zgrada (palača Kolmar) u kojoj su prostorije DHK bila vraćena nasljednicima obitelji kojima su partizani istu 1945. nacionalizirali, odnosno oteli. Trebalo je voditi duže pregovore kako bi država u ovom slučaju pomogla i dogovorila se s vlasnicima zgrade glede našeg ostanka na istoj adresi. Hvala Bogu, u tome smo uspjeli. Drugi veliki problem zbio se 22. ožujka 2020. kada je Zagreb zadesio potres u kojem je i naša zgrada doživjela velika oštećenja. Bili smo prisiljeni dislocirati naš ured, ali smo odlučili nastaviti s kontinuitetom u radu kao da se »ništa nije dogodilo«. Uz potres zadesila nas je i epidemija koronavirusa koja je onemogućila jedno vrijeme komunikaciju središnjice Društva s ograncima, a predsjednik se nalazio u samoizolaciji. U tim teškim uvjetima uspjeli smo organizirati se i dobiti dozvolu da sami krenemo u obnovu naših prostorija, mimo ostalih stanara u zgradi. Hvala Bogu, u našem osiguranju postojala je i stavka za potres. Zbog toga smo mogli izvršiti stručnu analizu naših prostorija i oštećenja te raspisati natječaj za najpovoljnijeg izvođača u obnovi tih prostora. Ta je obnova u tijeku i mi se nadamo kako će završiti sredinom rujna.
Tijekom epidemije, na to želim upozoriti, naše aktivnosti, kao što su npr. promocije knjiga, organizirali smo online koristeći se suvremenim digitalnim sistemom. Do kraja rujna moramo održati godišnju izbornu Skupštinu i izabrati novo vodstvo DHK.
Spomenuli ste epidemiju koronavirusa. Kako je ona utjecala na književni život u Hrvatskoj?
Književni je život u Hrvatskoj tijekom epidemije koronavirusa (Covid-19) bio zaustavljen na razini književnih susreta, okruglih stolova i javnog predstavljanja književnih djela. Ono što je preostalo bile su digitalne mreže tzv. online promocije. I tome su se naši književnici prilagodili. Čak su i stvarali u tim uvjetima specifična književna djela. Naravno, u teškoj situaciji našli su se kolege slobodni umjetnici, jer su izgubili mogućnost suradnje s časopisima, TV kućama i javnih nastupa. U pomoć je uskočilo Ministarstvo kulture i osiguralo im potrebnu novčanu pomoć.
Predmet Vašeg istraživanja su i književne baštine i povijesti autohtonih hrvatskih manjina u susjednim zemljama o čemu ste objavili više stotina prikaza, članaka i studija. Otkuda ovaj Vaš interes za Hrvate u susjednim zemljama i njihovu književnost?
Vrlo slojevito pitanje. Odgovor na njega mogao bi stati u jednu knjigu. Zbog toga ću biti vrlo kratak. Problemom, odnosno fenomenom hrvatskih autohtonih nacionalnih manjina u susjednim državama, počeo sam se baviti prije više od četrdeset godina. Od tada do danas objavio sam mnogo članaka koje ste spomenuli, ali i desetak knjiga.
Kao mlad povjesničar počeo sam istraživati prošlost moga rodnog kraja, a to je zapadna Slavonija. Ulazeći u literaturu otkrio sam kako su stanovnici zapadne Slavonije odnosno njezinog južnog dijela koji je obuhvaćao veliki feud feudalne obitelji Svetački, godine 1538., zbog turske najezde emigrirali u zapadnu Ugarsku. Ponesen mladenačkim entuzijazmom odlučio sam potražiti naselja Vedešin i Umok u kojima su se, prema nekim povijesnim izvorima, nastanili izbjeglice iz moga zavičaja. I tako je krenulo. Pronašao sam ih u Mađarskoj uz južnu obalu Nežiderskog jezera. Preko njih upoznao sam gradišćanske Hrvate koji žive u četiri države: Mađarskoj, Austriji, Slovačkoj i Češkoj. Tada je između Mađarske i Austrije postojala željezna zavjesa i komunikacije su bile vrlo komplicirane. Osim mađarskog ogranka gradišćanskih Hrvata, upoznao sam i ostale hrvatske etničke ogranke u velikom etničkom arhipelagu koji čine Hrvati u Mađarskoj. Svaki od tih ogranaka živio je kroz povijest samostalno stvorivši vlastito narječje i subetnički identitet. Danas većine tih ogranaka više nema jer ih je »pojela« asimilacija, npr. više nema niti jednog Hrvata - Tota, Hrvata - Dalmatina, Hrvata - Ilira, budimskog Hrvata, a pred asimilacijom su Hrvati - Raci i Hrvati – Bošnjaci, a još se donekle drže pomurski Hrvati, podravski Hrvati, Hrvati - Šokci i Hrvati - Bunjevci.
Slijedilo je upoznavanje i proučavanje ostalih hrvatskih manjina. I tako sam se susreo s poviješću i kulturom Hrvata - Šokaca i Hrvata - Bunjevaca u Vojvodini, Hrvata na Kosovu, poglavito janjevačkih Hrvata, Hrvata u Rumunjskoj, poglavito karaševskih Hrvata i Hrvata u južnoj Italiji – moliških Hrvata, te bokokotorskih Hrvata, o kojima sam upravo objavio opširnu knjigu. Bio sam mlađi, što mi je omogućavalo i fizički upoznati te hrvatske etničke ogranke, susresti se s njihovim vodećim intelektualcima i političkim predstavnicima. Nakon autohtonih manjina svoj interes sam proširio i na hrvatsku dijasporu, poglavito onu u prekomorskim zemljama. Tako je nastala i moja knjiga Hrvatsko rasuće.
Kako vidite poziciju tzv. hrvatskih manjinskih književnosti u kontekstu ukupne hrvatske književnosti, kako u njezinoj povijesti tako i u sadašnjosti?
U ovom času, s punom odgovornošću mogu kazati kako na ovim, kako bi rekao Tomislav Žigmanov, »rubovima«, djeluje nekoliko književnika čije djelo možemo uvrstiti u gornji dio suvremene hrvatske književnosti. Bez da ostale diskriminiram, navest ću, po mome mišljenju, te autore. To su Nikola Benčić i Jurica Čenar iz Austrije, Stjepan Blažetin i pokojni Josip Gujaš – Đuretin iz Mađarske, Jasna Melvinger, Milovan Miković i Tomislav Žigmanov iz Srbije, odnosno Vojvodine, Antonio Sanmartino iz Molisea u južnoj Italiji, Adrijan Vuksanović iz Boke Kotorske odnosno Crne Gore te Ljerka Toth-Naumova iz Makedonije. Glede književnika iz rasuća u ovaj klub uvrstio bih akademika Vinka Grubišića iz Kanade i Dragu Šaravanju iz Australije.
Veliki su izazov za hrvatske književne povjesničare književnici hrvatskoga podrijetla koji su prihvatili kao svoj literarni diskurs jezik zemlje primateljice. Npr. u Republici Čile djeluje začuđujuće velik broj istaknutih književnika podrijetlom s otoka Brača, a koji pišu na španjolskom jeziku.
Hrvatska književnost ima dva plućna krila: domovinsko i izvandomovinsko, odnosno književnost koja nastaje unutar državnih granica Republike Hrvatske i onu koja nastaje i živi izvan tih državnih granica.
Koliko su i na koji način hrvatski književnici iz Vojvodine, odnosno Srbije, uključeni u projekte DHK-a? Poznato je, primjerice, kako postoji dobra suradnja ovdašnjih autora s Ogrankom slavonsko-baranjsko-srijemskim DHK-a na sunakladničkim pothvatima te oko nekih manifestacija kao što su Dani A. G. Matoša, Dani Josipa i Ivana Kozarca ili Hrvatska književna Panonija... Može li DHK pomoći da se njihov književni glas snažnije čuje u matičnoj Hrvatskoj?
Dobro ste uočili vezu između hrvatskih književnika u Vojvodini s Ogrankom DHK u Slavoniji, Baranji i Srijemu. Upravo je to i zadatak ovoga Ogranka. Suradnja s njime istovjetna je suradnji sa središnjicom DHK.
Što se tiče tzv. središnjice odnosno Zagreba, za suradnju nema prepreka. Naši časopisi Republika i Bridge/Most otvoreni su za književnu suradnju s kolegama iz Srbije. Svaki član DHK bez obzira na mjesto prebivanja ima pravo predstavljati svoje knjige u prostorijama DHK, ali isto tako birati i biti biran u sva tijela naše udruge. Ovdje je riječ o komunikaciji koju ometa donekle granica. Nekoliko književnika, koji su podrijetlom iz Vojvodine, i sada živi u Zagrebu, a neki su dali nezaobilazan doprinos hrvatskoj književnosti u tzv. metropoli. Npr. pokojni dr. sc. Ante Sekulić, Ante Jakšić, Juraj Lončarević, te sada Lajčo Perušić, zaorali su duboku brazdu u našoj književnoj metropoli.
Shvaćam probleme s kojima se suočavate. Upozoravam kako u Subotici postoji Generalni konzulat Republike Hrvatske koji bi trebao biti obaviješten o svim vašim problemima i o njima informirati svoju vertikalu u Zagrebu, ali i vodstvo DHK. Problem može predstavljati i politika, poglavito ona visoka jer Hrvati u Srbiji često puta naglašeno ovise o politici Republike Srbije prema Hrvatskoj. Stvara se pozitivna, odnosno negativna politička klima. Ona djeluje i na književnike, poglavito mlađe. Drugi veliki problem su recipijenti. A taj je problem povezan s distribucijom knjiga. Na tom području urađeno je vrlo malo.
Koliko Društvo trenutačno ima članova iz Srbije? Kako eventualno zainteresirani autori to mogu postati?
U ovom trenutku mislim da DHK ima pet ili šest članova iz Srbije. Oni mlađi književnici koji žele postati članovima DHK mogu to na jednostavan način, sukladno Statutu DHK. A to znači: podnijeti molbu za prijem središnjici DHK u Zagrebu, uz uvjet da autor ima najmanje dvije estetski kvalitetne knjige. Nakon toga njegove će knjige proučiti Povjerenstvo DHK za prijem novih članova i dati preporuku za prijem u članstvo, odnosno preporučiti da se dotična molba odbije. Preporuka se daje Upravnom odboru DHK i on ima posljednju riječ. Iduća Skupština formalno-pravno potvrđuje ovaj prijem.
Pratite li, te kako ocjenjujete stanje na književnoj sceni Hrvata u Srbiji? Nažalost, u posljednjih nekoliko godina preminula je nekolicina književnika starije generacije – Ante Sekulić, Lazar Merković, Petko Vojnić Purčar, Vojislav Sekelj, Milivoj Prćić. Vjerojatno znate da tu postoje dva književna časopisa na hrvatskom jeziku – Klasje naših ravni i Nova riječ...
U Vojvodini je došlo do naraštajne smjene među hrvatskim književnicima. Nažalost, napustila su nas velika imena koja ste spomenuli. Od starijih naraštaja ostala je Jasna Melvinger, dobitnica priznanja DHK za životno djelo Ivan i Josip Kozarac. Srednji i mlađi naraštaj predvodi Tomislav Žigmanov i ako svi krenu njegovim stopama i pokažu njegovu kreativnost i upornost, hrvatska književnost u Vojvodini neće biti ugrožena. Časopisi koje ste spomenuli kao i izdavačka kuća pokazuju kako i u politički kompliciranim uvjetima, uvjetima kada materinski jezik, a poglavito njegova književna varijanta nemaju prođu u javnosti, književnici mogu stvarati dobra djela. Jako smo zainteresirani za književno stvaralaštvo na hrvatskom bunjevačkom idiomu. Taj idiom je posebna vrijednost hrvatskoga jezika. Prilika je da ga čuvate i njegujete i njemu obogaćujete svekoliku kulturu hrvatskoga naroda.
Bavili ste se i politikom, bili ste saborski zastupnik i diplomat (hrvatski veleposlanik u Ukrajini). U tom smislu, pratite li život Hrvata u Srbiji, te kako ocjenjujete položaj ove hrvatske manjine?
Hvala na podsjećanju. Skromno molim, nemojte zaboraviti kako sam dvije godine bio i hrvatski zastupnik u gornjem domu tadašnjeg jugoslavenskog parlamenta koji se zvao Vijeće Republika i Pokrajina SFRJ. U tom svojstvu sudjelovao sam na osnivačkoj skupštini Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini. Bio sam zastupnik u I. i II. sazivu Hrvatskoga Državnoga Sabora. Nakon toga sam imenovan izvanrednim i opunomoćenim veleposlanikom Republike Hrvatske u Ukrajini. Nakon toga, 2002. godine dragovoljno sam se povukao u mirovinu i nastavio djelovati kao književnik.
Uvlačite me u politiku. Ali moram vam odgovoriti na tako direktno i osjetljivo pitanje. Ne, nisam zadovoljan položajem hrvatske nacionalne manjine u Republici Srbiji. Bilo bi normalno i bio bi to veliki doprinos razvijanju dobrosusjedskih odnosa između Srbije i Hrvatske kada bi Hrvati u Srbiji imali isti politički i zakonodavni tretman kao i Srbi u Hrvatskoj. Dakle, najmanje tri parlamentarna zastupnika, elitna gimnazija, dobro organizirana Crkva, brojna kulturna društva, tjedne novine naglašenog oporbenog karaktera, televizijske emisije i konačno mjesto potpredsjednika u Vladi. Nadam se da nisam ovim odgovorom otišao predaleko.
Intervju vodio: Davor Bašić Palković
