Tema
Ljubav prema psima i konjima
Tridesettrogodišnji profesionalni glazbenik Branko Đurkov, Sonćanima znan po obiteljskom nadimku Grca i njegova sedam godina mlađa životna suputnica, izučena kuharica Jovana Puškarić, prije nekoliko godina su napustili dinamičan život u Novom Sadu i vratili se u mir rodnoga sela. Kupili su kuću s velikim placom i, korak po korak, dali se u realizaciju planiranja budućnosti u Sonti. Među svim opcijama prevladala je ljubav prema konjima i psima.
Od glazbenika do vlasnika ergele
Branko se od dječjih dana vezao uz harmoniku. S jedanaest godina počeo je s učenjem svirke na ovom glazbalu.
»Prvi učitelji bili su mi Sonćani, izučeni svestrani glazbenik Andrija Štricki i samouki, isto tako svestrani Adam Vulić Strunja. Tri godine kasnije prebacio sam se u ozbiljnije vode. Dalje me je poučavao estradni harmonikaš i skladatelj, Dragan Kandić iz Apatina. Ljubav prema harmonici nije jenjavala, a radne navike vrlo rano su mi usadili roditelji. Mlad sam se otisnuo u Novi Sad i to mi je bio najbolji potez s pozicije glazbenika. Jednostavno, ukoliko želiš uspjeti, moraš biti u centru zbivanja. Sa mnom je otišla i moja Jovana, živjeli smo u iznajmljenom stanu. Prve dvije godine puno sam radio na sebi, a na svirke sam dolazio ovamo. Potom sam se vezao uz jednoga menadžera. Nakon tri godine rada za njega, vratili smo se u Sontu, ali sam i naredne dvije odlazio na svirke u njegovoj organizaciji«, priča Đurkov.
Zarađeno na estradi Branko nije, poput velikog dijela svojih kolega, trošio na sladak život. On i Jovana su polako, ali sigurno uvećavali ušteđevinu. Nakon pet godina boravka u Novom Sadu riješili su se vratiti u Sontu.
»Estradni život lomi čovjeka. Koliko god ga volim, koliko god sam u njemu uživao, nastupilo je neko zasićenje. Povratak u rodno selo i njegov neprocjenjivi mir sve više su me privlačili. Isto tako i Jovanu. Prelomili smo i kupili kuću u Sonti. Nakon preseljenja ja sam još dvije godine odlazio na svirke, a Jovana je registrirala odgajivačnicu pasa Strong French Bull House. Ja sam za početak zapatio stado ovaca, koje sam ovih dana i prodao. To je bilo kratkoročno rješenje, a stvarni planovi, uz puno ljubavi, bili su mi i jesu vezani uz konje«, priča Đurkov.
Odgajivačnica pasa
Nevjenčana supruga Jovana zagledala se u Branka vrlo mlada. Upisala je srednju školu za računalno konstruiranje, međutim brzo se razočarala i prešla u kuharsku.
»Branka sam prvi put vidjela na jednoj svadbi. Nešto me je strefilo i od tada je postao središte mojega života. Po završetku srednje škole otišla sam s njim u Novi Sad. Uposlila sam se u jednoj pekarnici. Velegradski život nije bio opcija zauvijek ni meni ni njemu. Štedjeli smo svaki dinar. Moja plaća bila nam je za troškove stanovanja i ishrane, a od Brankovih zarada većinu novca smo uštedjeli, što nam je relativno brzo omogućilo kupovinu kuće u Sonti i povratak u mirnu oazu našega života«, ubacuje se u priču Jovana.
Poduzetna kakva jeste, spojila je voljeno i praktično.
»Psi i konji su moja ljubav od djetinjstva. Nisam dugo razmišljala što ću raditi po povratku u Sontu. U dogovoru s Brankom registrirala sam odgajivačnicu francuskih buldoga. Valjda sam odabrala dobru rasu, do sada sam uspijevala sve štence prodati unaprijed. Više od devedeset postotaka štenadi proda se u inozemstvo. Ima ih u više europskih država, ali i u Kanadi, Australiji i Americi. U odgajivačnici imamo i ženke i tri uvezena mužjaka, međutim, kad se u Vojvodini pojavi neki od vrlo kvalitetnih mužjaka, dio naših ženki vozimo na parenje kod njih. Tako se dobija oplemenjeno, još kvalitetnije potomstvo. Ulaganja su jako velika. Prioritean je dobar genetski materijal. Psi moraju biti zdravi, bez genetskih mana. Cijene štenadi nisu male, pa moramo za njih dati i određeno jamstvo. Posao jeste zahtjevan, o puno toga treba voditi računa, od higijene, ishrane, do zdravstvene zaštite. Ishranu s potrebnim farmaceutskim dodacima organiziramo po preciznim naputcima veterinara s kojim surađujemo od utemeljenja odgajivačnice. Objekti se moraju redovito čistiti i dezinficirati, jer i najmanja sitnica može nanijeti nesagledive štete«, dodaje Jovana.
Planovi s konjima
I Jovani i Branku velika ljubav su konji. Svoje planiranje budućnosti vezali su uz njih. Branko nije zapostavio ni glazbu, ali je, kako sam kaže, smanjio gas.
»Nikada nisam planirao ostati vezan uz glazbu kao jedino životno zanimanje. Sve što prati svirke jako je lijepo, samo i nesigurno. Sviram i sada, ali ne često. Ograničio sam se samo na nastupe u vinarijama, na kulturnim događanjima, na privatnim slavljima i slično. To mi pričinjava veliko zadovoljstvo, ne opterećuje me poput svirki koje donose puno veće novce. Jednostavno, sviram iz zadovoljstva. Poziva ima i za druge svirke, ali ih za sada izbjegavam, bez obzira na to koliko je novaca u pitanju. Posvetio sam se konjima, a oko njih se, s neskrivenom ljubavlju, angažirala i Jovana. Startali smo slučajno. Od svake svirke stavljao sam jedan manji iznos u štek, kako bih iznenadio Jovanu. Isto je radila i ona, pa smo nakon jednog odsviranog vikenda kupili svoju prvu kobilu, naredne novce smo ulagali u nove, tako da ih sada imamo četiri, a prije mjesec dana prva kupljena kobila se oždrijebila. Sada imamo i petog kućnog ljubimca, uskoro će, ako Bog da, na svijet i šesti. To je već neka osnova za našu buduću djelatnost. Ovih dana kupit ćemo i jednu staru kuću s ogromnim placom. Planiramo sve preurediti i tu otvoriti malu školu jahanja. Ubacili bismo i bar dva ponija, što bi svakako privuklo djecu, koju bismo ne samo učili jahati nego ih i educirali, kako bismo im usadili našu ljubav prema konjima. Jovana i ja smo se već unaprijed dogovorili i za jednu stalnu humanitarnu akciju, besplatno jahanje za bolesnu djecu. Na tom placu planiramo otvoriti i pansion za konje. Oni koji bi željeli imati vlastite konje, a nemaju smještajne uvjete za to, moći će ih držati u našem pansionu. Tim konjima bi u našem pansionu bila pružena sva njega, od timarenja, potkivanja, kvalitetne ishrane do veterinarske skrbi. S njima će biti organizirani i kvalitetna dresura i treninzi, tako da će vlasnici uvijek imati na raspolaganju konje u punoj formi«, priča o zajedničkim planovima Branko.
Veliki problem vlasnika konja danas je potkivanje. U Sonti je kasnih pedesetih i ranih šezdesetih godina prošloga stoljeća bilo sedam kovačko-potkivačkih radiona. Danas nema niti jednog izučenog potkivača.
»Taj problem sam riješio dovođenjem potkivača iz Sombora. Moj kolega harmonikaš Strahinja Rašić mlad je čovjek i veliki zaljubljenik u konje. Kvalitetan je potkivač, puno zna o anatomiji konja, ima dobar alat, te laganu i preciznu ruku. Sve pobrojano je bitno, jer nekvalitetnim potkivanjem najlakše je uništiti dobroga konja«, završava Branko.
Ivan Andrašić
