Tema
Suočavanje s etničkim protjerivanjem mora biti projekt države
»Vojvodina između šutnje i zaborava« naziv je panel rasprave, koja je organizirana u Novom Sadu, a na kojoj se govorilo o protjerivanju Hrvata iz Petrovaradina i Srijemske Kamenice tijekom 90-ih. Organizatori su, kako su naveli na početku tribine, njegujući kulturu sjećanja, htjeli vidjeti kako je protjerivanje Hrvata iz velikog grada, kao što je Novi Sad, bilo percipirano od stanovnika tog grada onda kada se dogodilo (posljednje desetljeće prošlog stoljeća), te koga i na koji način ono zanima danas.
Povjesničar Milivoj Bešlin podsjetio je na uzrok ratova u tom periodu i okarakterizirao ga kao htijenje »ideologije srpskog nacionalizma da Jugoslavija bude jedino po mjeri Srba na cijelom srpskom etničkom prostoru«.
»U postupku ostvarivanja tog cilja važan je bio otpor iz Beograda autonomiji pokrajina. Već tijekom osamdesetih godina se taj stav pomjerio ka stvaranju srpske etničke države. Zbog toga su ratovi 1990-ih započeli u Vojvodini – ona je bila prva žrtva srpskog nacionalističkog pohoda. Budući da je savezna država bila garant pokrajinskih autonomija, ta razina vlasti je smatrala da će se nacionalisti tu zaustaviti ako se ‚nahrane‘ pokrajinama. No, naročito nakon jogurt-revolucije, savezna vlast nije zaštitila pokrajinske autonomije i to je bila kapitulacija pred Miloševićem«, kazao je on.
Iako formalna odluka da manjine ne trebaju postojati na područjima etnički homogenih država nije nikad donesena, kada se, po mišljenju Bešlina, promijenio kontekst nacionalne države, riješeno je da se svaka vrsta »drugosti« mora protjerati.
Organizirani zaborav
Za sudionike u panelu činjenica da je velika većina stanovnika Petrovaradina, Kamenice i cijelog Srijema zatvarala oči pred izgonom Hrvata može biti sagledana na više načina, ali se ne može opravdati.
»Svi koji su živjeli u ovim mjestima u tom trenutku mogli su znati što se događa. I tada su postojali neovisni mediji koji su izvješćivali o tome. Mogli ste vidjeti da u vašoj ulici neki ljudi više ne žive, a ako su vaša djeca išla u razred s nekom drugom djecom koje više nije bilo u školi, o tome se u kući sigurno pričalo. Ako je to zaboravljeno, to je organizirani zaborav«, kazao je Bešlin.
Jedna od malobrojnih civilnih udruga koja je odlučila ne biti nijemi promatrač ovoga zaborava je Vojvođanski građanski centar. Željko Stanetić i ostali članovi Centra pokrenuli su projekt »Neispričane priče« koji, napose u filmu Nepodobni građani, jasno svjedoči o protjerivanju Hrvata na primjeru zabilježenih karakterističnih pojedinačnih sudbina.
»Tema protjerivanja srijemskih Hrvata na sigurnom je putu zaborava. Sada se čak i podsjećanje na obljetnicu Šešeljeva govora u Hrtkovcima iz svibnja 1992., kada je praktički izdiktirao imena obitelji koje se imaju odseliti, objavi samo na par internetskih portala. S obzirom na sve što je on izjavljivao od kada se vratio iz Haaga u Srbiju, i na odsutnost regiranja na to, možemo biti ponosni na to što postoje ljudi koji žele čuti i pričati o protjerivanju Hrvata, koliko god mi za institucije sustava ne bili bitni«, kazao je Stanetić.
Marko Kljajić, tadašnji župnik petrovaradinske župe sv. Roka, kaže da ne može zaboraviti godine u kojima je Stanetić bio jedan od rijetkih koji je došao pitati što se događa.
»Novosadski Dnevnik bio je… Bože, sačuvaj! Tadašnji Građanski list znao je ponešto objaviti zahvaljujući hrabrim novinarima koji su vidjeli istinu o stradanju Hrvata u istočnom Srijemu. I intelektualci i mediji išli su u pravcu da se jedan narod, budući da nije bio većinski u Vojvodini, obilježi i da nestane. Umnogome su u tome uspjeli«, kazao je u svojem prisjećanju preč. Kljajić na službi u srijemskim župama od 1983. godine.
»Svih osam prozora na župnom domu u Preradovićevoj 160 u Petrovaradinu, gdje sam živio, bili su porazbijani od 1991. do 1995. godine. Izišao sam jednom noću, u pidžami, i zatekao razbijača prozora u njegovom djelu. Na upit zašto to čini dobio sam psovke. ‘Sačekaj policiju, pa njima objasni ako sam nešto zlo učinio. Uznemiravaš me, razbijaš prozore…’, kazah mu. Policija, koju sam pozvao u međuvremenu, isprva je rekla da ne vidi razbijene prozore, a nakon toga je policajac nonšalantno kazao: ‘Skinite okno, odnesite kod staklara, platite, uzmite račun i tužite ga’. ‘Ali, psuje mi mater ustašku!’, kazah. Policajac je svoju ‘zaštitu’ završio riječima ‘U Srbiji je verbalni delikt dokinut’. Kada su mi prebili majku, sedamdesetpetogodišnju staricu, odvezao sam ju u bolnicu u Kamenicu, a prije toga smo otišli u policiju. Mamu su satjerali u gradski autobus koji se okreće ispred župnog stana, a vozač je sjedio kao da se ništa ne događa. U autobusu su sjedili putnici – nitko ništa! Nasilnici su ušli za njom i bacilli ju na sjedala autobusa. Kroz gradski autobus se pričalo kako ju je i trebalo prebiti, jer je sjedila na sanduku punom oružja koje su popovi dijelili Hrvatima u Srijemu. U Dnevniku je pisalo kako ‘odabrani momci vežbaju oružje u petrovaradinskim podrumima’. Pitao sam se što radi policija ako to novine znaju? Tu nemate što reći«, posvjedočio je Kljajić.
Nacionalistički narativi i dalje prisutni
Na upit o mogućnostima društvenoga označavanja onih koji su doveli do ovih događaja Milivoj Bešlin je ustvrdio da ne možete imati društveni napredak ako je društvo ostalo u nacionalističkim i ratnim narativima.
»Imamo oživljavanje toga, posebno od 2012. godine. Postpetolistopadski režim nije učinio puno, ali je makar nacionalnizam bio sklonjen. U međuvremenu su propale sve reforme, narativi o boljem životu, sva lažna obećanja i na javnu scenu isplivavaju samo nasilje, kriminal i korupcija, a presvučeni radikali vraćaju se onome što su bili u devedesetim godinama, braneći naslijeđe nasilja i rata u čijoj je osnovi nacionalistička ideologija. Najveći uspjeh režima iz devedesetih godina je to što su oni ideološku matricu uspjeli tako dobro formirati i utemeljiti da bi nove generacije bez problema u nekim drugačijim okolnostima ponovile sve«, zaključio je on.
»Vidim da postoji ozbiljna skupina mladih ljudi rođenih oko 2000. godine koja je odoljela nacionalizmu, ali postoji i dosta mladih koji kažu da ih ne zanima period u kojem nisu živjeli. Mislim da možemo očekivati jačanje nacionalizma među onima koji nisu rođeni u periodu kad se ovo događalo. Sve zemlje imaju sve veći problem priznati žrtve onih drugih. Nitko se ne suočava s onim što je u ime neke politike učinjeno s njegove strane već samo pokušavaju okriviti druge. Ako nemate druge informacije, a to je jedino što vam se servira kroz obrazovni sustav i medije, bilo bi jako čudno da ne potpadnete pod nacionalističku matricu«, kazao je na tribini Stanetić.
Milivoj Bešlin je dodao da oni koji sudjeluju na ovakvim tribinama često smiruju svoju savjest i na tome se sve završava.
»Etničko protjerivanje Hrvata u Vojvodini bio je organizirani zločin države, pa i suočavanje s njim mora biti projekt države. Ako ona to ne učini, to će ostati tabu tema«, misli Bešlin.
Moderatorica je upitala svećenika Kljajića postoji li obeštećenje koje bi ga zadovoljilo.
»Ne tražim ništa. To sam rekao i sucu Alimpiću na suđenju napadačima na moju majku. Bilo bi mi zadovoljstvo kada bih čuo više ovakvih priča u medijima, jer sam najveći dio svog života proživio ovdje i ostalo mi je još par godina do mirovine«, kazao je on.
»Mislim da objašnjavanjem ljudima kako je protjerivanje Hrvata pogodilo nečiji život možemo probuditi interes. Mnogi kažu da ih to ne zanima, da nemaju veze s tim, a onda im objasniš na prizemnom primjeru sudbine jedne osobe s kojom je moguće identificirati se. Onda kreću pitanja. Kada mladima kažete da su iz Rume protjerivane cijele obitelji, uz prebijanje njihovih članova ili danonoćno uznemiravanje uz ubacivanje bombi u dvorište, a policija je bila na 200 metara od tog mjesta, nemoguće je da će ta mlada osoba ostati nijema na to. Osobno sam vezan za ove događaje, jer sam živio u Vognju, a u Rumi je bio štab radikala u kojem su pravljeni planovi za protjerivanje Hrvata iz tog dijela Vojvodine. Zaista sam ostao lišen tih informacija do svog zrelog doba. Kada sam to čuo i shvatio da je moj profesor matematike bio ozbiljno maltretiran tih godina, naravno da me je zainteresiralo, jer ga poznajem«, posvjedočio je Stanetić.
Panel raspravu »Vojvodina između šutnje i zaborava« organizirao je Centar za primijenjenu povijest u Novom Sadu 30. rujna.
Marko Tucakov
ANTRFILE
Iseljeno više od 6.000 Hrvata
Prema podatcima iz knjige Marka Kljajića Antimemoari – kako je umirao moj narod I., od 1991. do 1996. se iz Petrovaradina iselilo 528 Hrvata katolika (140 obitelji). U periodu od 1990. do 1996. iz Srijemske Kamenice iselilo se 116 katolika Hrvata. Podatci državnog popisa kažu da je udio Hrvata u ukupnom broju stanovništva Petrovaradina 1991. godine bio 19,81%, 2002. godine 9,86%, a 2011. godine 6,98% (1.034 osobe). Kada je u pitanju Srijemska Kamenica, 1991. godine je u njoj živjelo 9,45% Hrvata, jedanaest godina kasnije 5%, dok su se 2011. od 12.273 žitelja Kamenice, njih 446 izjasnili kao Hrvati.
