Tema
Hrvati – dvostruka manjina
Pripadnici manjinskih, odnosno etnokulturoloških skupina suočavaju se s raznim vidovima diskriminacije. Važno je ukazati da se i građani koji su na određenom teritoriju u većini mogu suočiti sa sličnim vidovima diskriminacije. Međutim, pripadnici manjinskih skupina upravo zbog svojih specifičnosti kao što su nacionalna pripadnost, jezik, kultura ili religija mogu doživljavati diskriminaciju na osnovu svojih osobenosti. Za razliku od drugih građana, pripadnici manjinskih skupina upravo bivaju targetirani zbog svojih etnokulturoloških osobenosti ili svoje identifikacije s određenom skupinom.
Dvostruki osnov diskriminacije
Kada je u pitanju diskriminacija spram manjinskih skupina, onda je važno razlikovati nekoliko vidova diskriminatornog ponašanja. Diskriminacija se može odvijati u jednoj domeni, ali jedan vid diskriminatornog ponašanja može prouzročiti drugi i tako sve dalje, što može dovesti do eskalacije s teškim ili tragičnim ishodima. Sami pripadnici manjina koji se često suočavaju s diskriminacijom teško mogu odrediti o kom vidu diskriminacije se radi, iz tog razloga a radi adekvatnijeg djelovanja u kriznim situacijama važno je definirati što je to diskriminacija i koji su vidovi diskriminatornog ponašanja.
Diskriminaciju nacionalnih manjina možemo definirati na sljedeći način: Diskriminacija nacionalnih manjina je svako neopravdano pravljenje razlike ili nejednako postupanje, odnosno propuštanje postupanja, čiji je cilj ili posljedica da se nekoj osobi ili grupi osoba onemogući ostvarivanje prava i sloboda zbog njihove pripadnosti određenoj nacionalnoj manjini.
Brojna istraživanja pokazala su da nacionalna ili etnička pripadnost ostaju jednim od glavnih generatora koje određene skupine koriste kao opravdanje da bi vršile diskriminaciju. Istovremeno, diskriminacija manjinskih skupina ne mora biti isključivo vezana za njihovu etničku pripadnost ili samoidentifikaciju; ona se može zasnivati i na drugim identitetskim komponentama kao što su recimo jezik, kultura, religija. Ako, na primjer, uzmemo Hrvate u Srbiji koji su možemo reći dvostruka manjina i u etnokulturološkom kontekstu i u religijskom kontekstu, onda se diskriminacija ne mora nužno vezivati samo za njihovu etničku pripadnost, ona se često vezuje i za religiju i vjerske prakse.
Antihrvatski sentiment
Hrvati u Srbiji su u formalno pravnome kontekstu nova nacionalna manjina, koja svoja zakonski garantirana prava uživa tek od 2002. godine. Na ovaj segment važno je uvijek vratiti se, jer određeni izazovi i problemi s kojima se Hrvati u Srbiji suočavaju kao posljedicom ratova iz 90-ih godina prošloga stoljeća, postoje i danas. Dio problema jeste zapravo naslijeđen. Ovdje prvenstveno mislimo na sustavnu diskriminaciju hrvatskoga naroda koja je postojala i nastavlja postojati i u suvremenom srbijanskom društvu zbog visokog antihrvatskog sentimenta. Antihrvatski sentiment ostao je povodom i dalje visokoga stupnja govora mržnje i različitih zločina koji su se dešavali spram pripadnika hrvatske nacionalne manjine. Ovakva društvena devijacija nikada do kraja nije iskorijenjena, a jednostavno rečeno: nije postojala niti zainteresiranost nadležnih institucija za prestanak ovakvih praksi. Ovakvo stanje potvrdila su brojna istraživanja kako domaćih eksperata u Srbiji, ali i međunarodnih institucija koje se bave pravima i položajem nacionalnih manjina. Jedno od važnijih istraživanja izvršila je beogradska sociologinja Marija Radoman 2016. godine prema kojem se Hrvati uz Albance i Bošnjake smatraju za najveće državne neprijatelje, nepouzdane, nedruželjubive i one koji odudaraju od društva.
Prednjači govor mržnje
Sami procesi diskriminacije i nasilja nad Hrvatima mogu se razvrstati u nekoliko krupnijih područja. Dok su se određene situacije dešavale nad pojedincima uz veću ili manju potporu države i koji ne moraju nužno trajati u duljem razdoblju, druge je poduzimala sama država i oni se dešavaju kroz dulje vremenske procese potpomognuti materijalnim resursima i kapacitetima. Iako se najveći broj diskriminatorskih postupaka pojavljivao u Vojvodini kao teritoriju s najvećom koncentracijom hrvatskoga življa, oni su se znali dešavati i u drugim dijelovima Srbije. Istodobno, ni sami najviši dužnosnici hrvatske zajednice nisu bili izuzeti od govora mržnje, poticanja na nasilje, pozivanja na linč itd. Dakako, najviše prednjači govor mržnje koji se, osim u medijima, redovito koristi na društvenim mrežama ali i u javnosti bez ozbiljnijih reperkusija po one koji se njime služe i bez odgovarajuće zaštite i zadovoljštine za žrtve.
Pri tome podatke ne treba promatrati isključivo na način da određeno područje diskriminacije znači da se u društvenome kontekstu jedino ona događa ili da se diskriminatorske radnje isključivo manifestiraju kroz određeni segment. Postoji različita povezanost oblika diskriminacije koji se intersektorski poklapaju. Kontinuirano korištenje govora mržnje i njegovo nepravovremeno sankcioniranje nužno dovodi do pojave zločina iz mržnje, teškog fizičkog i psihičkog nasilja nad žrtvom, a u kontekstu zajednice dovodi do povećanoga straha, povlačenja u izolaciju i u konačnici odbacivanja identificiranja s hrvatskom zajednicom.
Darko Baštovanović, međunarodni tajnik i predsjednik Povjerenstva za praćenje povreda manjinskih prava HNV-a
