Kolumne

Sve je bliže...

Najsmješniji virus u povijesti čovječanstva – kako ga je zimus na početku njegova haranja (tada u sjevernoj Italiji), uz potporu državnog vrha na čelu s predsjednikom Aleksandrom Vučićem, nazvao dobitnik ordena Karađorđeve zvijezde pulmolog dr. Branimir Nestorović, iz dana u dan razuvjerava sve više nevjernih toma ne samo o vlastitom postojanju nego i o stupnju svoje ozbiljnosti. Brojke novooboljelih, koje iz dana u dan i iz sata u sat sve više upozoravaju i straše, prisilile su ne samo krizne stožere, Vladu i lokalne samouprave na uvođenje sve strožih mjera nego je i sve veći broj (su)građana situaciju konačno shvatio krajnje ozbiljno. Ili to bar tako na prvi pogled djeluje.

Djeluje, zapravo, kao i cijela situacija s koronavirusom od samoga početka – zbunjujuće. S jedne strane, više je nego uočljivo da sve veći broj (su)građana nosi maske ne samo tamo gdje je to obavezno, u autobusu ili prodavaonici recimo, nego i na otvorenom prostoru dok pješače ili pak voze bicikl. S druge, pak, strane također je i više nego li uočljivo da se mnogi ne pridržavaju propisanih mjera: distanca je gotovo misaona imenica i na otvorenom i u zatvorenom prostoru, a o gužvama za »crni petak« mogle bi se napisati brojne studije. Uglavnom iz područja raznih grana medicine. Pa ipak, dojam da su ljudi konačno počeli shvaćati opasnost »najsmješnijeg virusa« dodatno pojačava činjenica da je brojka osobno poznatih koji su od njega oboljeli sve veća, a kada se još čuje da je netko od njih umro ili se pak bori za život u svijest nezvana stigne (po)misao: »sve je bliže«. Da, sve je bliže i posvuda je: na maski, na artiklu kog opipavamo, na bravi, u zraku, na garderobi... I sve će se teže (biti) od nje (o)braniti.

I pored neodgovornog ponašanja, nerijetko upravo onih najodgovornijih, djeluje kao da je sve veći broj onih koji postaju svjesni da nam korona nije samo neželjeni životni suputnik nego i opasan protivnik. Protivnik kog smo prošle godine, uz sve poštovanje oprečnih pa time i zbunjujućih prognoza, zapatili za cijeli život. Jer, uz sav znanstveni napredak, čovječanstvo se nije u stanju izboriti niti s mnogo vidljivijim štetnicima poput komaraca ili štakora, pa je teško vjerovati da će se »najsmješniji virus u povijesti čovječanstva« na proljeće ili koncem godine uplašiti cjepiva ili lijeka protiv njega i jednostavno nestati samo zato što tako netko predviđa. Koronavirus, od Grenlanda do Novog Zelanda, sva je prilika bit će nov na popisu stalnih bolesti od koje će obolijevati ljudski rod, baš kao što će maske postati ne samo sastavni dio garderobe nego i modni detalj, ravnopravan cipelama, šeširima, hlačama ili kaputima.

U situaciji kada je teško predvidjeti ili planirati događaje za sljedeći dan, a kamoli za razdoblje od nekoliko mjeseci unaprijed, jednu stvar i nije tako teško zamisliti: broj onih koji će biti protiv cjepiva i cijepljenja, dakle cjepivoskeptičnih, bit će približno isti broju onih koji su do jučer vjerovali nositelju ordena Karađorđeve zvijezde o šaljivdžijskoj naravi nevidljivog ubojice. Postotak učinkovitosti novih cjepiva, koja se najavljuju s raznih strana, i vrijeme dokaza istog, kao glavni argumenti za skepsu i protivljenje, postat će nebitni i past će u vodu tek kada đavo dođe po svoje.

A do tada sve se više navikavamo na ozračje u kom će nam najradosniji mjesec u godini, mjesec prepun blagdana, slava i praznika proteći nekako drugačije, sjetnije svakako: bez gužve na Winterfestu (koga neće ni biti), sa skraćenim radnim vremenom trgovina, ugostiteljskih objekata i ustanova kulture; smanjenim brojem polazaka autobusa, s realnom mogućnošću da nam se najbliži neće (moći) vratiti iz inozemstva niti na nekoliko dana i bez (većeg broja) gostiju u trenutcima kada su se oni uvijek (d)očekivali...

Pa ipak, vrijeme je u ovo u kom će se, bar na kratko, vratiti različiti oblici humanosti, onakvi kakvi su nam još u svježem sjećanju od ovoga proljeća. Evo, na primjer, hvale vrijedne akcije grupe »Za Suboticu svim srcem« koja je ovih dana počela prikupljati novogodišnje paketiće za djecu iz socijalno najugroženijih obitelji, čiji osnivač Branko Prćić za 20. prosinca najavljuje podjelu istih na Otvorenom sveučilištu. Neće, naravno, izostati ni brojni drugi primjeri u kom će mnogi neimenovani mikulaši, djedovi božićnjaci ili božić bate usrećiti i najmlađe i najstarije prigodnim paketima slatkiša ili pak osnovnih živežnih namirnica.

Ne izostaje, međutim, ni mračnija strana ove tamne priče kao sastavni dio svakodnevice, a čija se besramnost dodatno uočava u vremenima poput ovih. Obitelj Gajódi, čiji jedanaestomjesečni sin Oliver boluje od genetske mišićne atrofije, upozorila je ovih dana javnost da nepoznate osobe na ime njihove nesreće prikupljaju novac u vlastiti džep, pozivajući građane da ih, ukoliko im zazvone na vrata s takvom molbom, prijave policiji. Ako ste svjesni toga u kakvom nam je položaju zdravstveni sustav u odnosu na ostale segmente društva; ako imate višak dobre volje i sredstava, a iz ranije navedenog bar jednog razloga nemate ih kako »potrošiti«, rješenje je jednostavno: malom Oliveru najlakše ćete pomoći slanjem sms poruke 848 na broj 3030 ili pak uplatom na račun Fondacije »Budi human – Aleksandar Šapić«. Ime u ovom slučaju nije bitno, jer... sva se zovu Oliver.

Z. R.