Intervju

Politika je za hrabre

Na dokumentu o ulasku Hrvatske u Europsku uniju stoji potpis Jadranke Kosor, tadašnje premijerke. Taj povijesni događaj za Hrvatsku i ona sama izdvaja kao svoj najveći politički uspjeh. Na politiku gleda kao na posao koji je za hrabre ljude i politikom se treba baviti onaj tko je spreman donositi odluke bez razmišljanja kako će to utjecati na njegovu buduću političku karijeru. Njena je završila isključenjem iz HDZ-a 2013. godine. Ipak, kaže da ima novu priliku, sve bi napravila isto. U javnosti je prisutna kao osoba koja analizira aktualne političke teme u Hrvatskoj i regiji. Za Hrvatsku riječ Jadranka Kosor govori o Hrvatskoj i EU, Srbiji i EU, granici na Dunavu, svojoj knjizi.

I nakon izlaska iz politike prisutni ste u javnosti i često ste gost u televizijskim emisijama u kojima komentirate aktualne teme, događanja. Koliko pratite događanja u regiji i kako Vam ona danas izgledaju? U odnosu na vrijeme kada ste bili premijerka načinjen je korak naprijed ili korak nazad?

Oko Vaše opaske da sam često prisutna na televiziji rekla bih: zapravo i ne. Zanimljivo, više me zovu mediji izvan Hrvatske. U Hrvatskoj manje. Na HRT, čija sam novinarka bila dugo godina, me uopće ne zovu. Uglavnom me zovu radi komentiranja nekih događaja koje mogu komentirati s pozicije bivše predsjednice Vlade Republike Hrvatske i bivše dugogodišnje dužnosnice. Na Vaš pitanje o situaciji u regiji mogu promatrati i promatram u usporedbi s vremenom kada sam ja vodila Vladu i od trenutka uslaska Hrvatske u Europsku uniju. Često tvrdim da su odnosi u regiji, a posebno odnosi Hrvatske sa susjedima, zapravo nazadovali. Ima puno razloga za to. Mislim da je jedno dobro vrijeme bilo kada smo deblokirali pregovore sa Slovenijom, pa je Hrvatska nastavila pristupne pregovore. To spominjem jer su u vrijeme kada je Slovenija nama blokirala pregovore odnosi Hrvatske i Slovenije bili jako loši. Ako promatramo u kontesku odnosa sa Srbijom, mislim da je jedan od važnih događaja bila takozvana trilaterala. Predsjednik Srbije Boris Tadić, slovenski premijer Borut Pahor i ja smo se sastali u troje u Sloveniji, pa u Smederevu. Taj susret u Smederevu mi je ostao u sjećanju, jer sam tada razgovaala i s premijerom Srbije Mirkom Cvetkovićem i vrlo otvoreno smo razgovarali o svim problemima. To je bilo i vrijeme puno boljih odnosa Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom. Nekako mi se čini da su nakon toga međusobni odnosi bivali sve lošiji. To, naravno, gledam iz vizure Hrvatske.

Što je uzrok tome?

To ja gledam, naravno iz svoje perspektive. U politici kada treba rješavati probleme, teška pitanja, državu trebaju voditi hrabri ljudi. Jednostavno rečeno: u svim ovim državama o kojima govorimo nema dovoljno hrabrih političara i nema zapravo političara koji bi se usudili učiniti korak-dva dalje bez toga da gledaju na rezultate sljedećih izbora. Tada se radilo o jednoj generaciji političara koji su više gledali što mogu učiniti za opće dobro nego za vlastitu dobit.

Kažete nema hrabrih političara. Znači li ta politička hrabrost vući poteze bez straha kako će na njih reagirati javnost, birači?

Upravo to. Mogu to ilustrirati vlastitim primjerom. Da nisam 2009. godine uspjela dogovoriti s Borutom Pahorom i naravno našim vladama da potpišemo arbitražni sporazum i delegiramo rješavanje graničnog spora na ad hoc arbitražni sud, Slovenija ne bi debokirala pregovore s EU. Oni su nama blokirali 14 poglavlja od 35 koje smo morali otvoriti i zatvoriti. Da tada to nisam učinila, Hrvatska ni danas ne bi bila članica Europske unije. Trpjela sam tada kritike. Oporba, na čelu sa Zoranom Milanovićem, koji je bio šef SDP-a, me žestoko kritizirala. Čak me i Crkva kritizirala. Prethodni odbjegli premijer Ivo Sanader me žestoko kritizirao. On, koji je napusito Hrvatsku koja je bila kao nagnuti brod koji tone s neriješenim pitanjem ulaska u Europsku uniju. I nitko nije kritizirao Vladu, ni Sabor koji je meni dao ovlaštenje da potpišem. Ne, svi su kritizirali isključivo mene. Ali ja sam znala da je to trenutak »sada ili nikada« i da se mora nešto učiniti, jer su mi jasno europski dužnosnici u Bruxellesu rekli da Hrvatska neće postati članica EU i da ćemo ići na sporedni kolosijek sa Srbijom. To vam je primjer kako se teret nosi na leđim. Poslije se pokazalo da ta odluka nikako nije bila štetna za Hrvatsku. Dapače, bila je vrlo, vrlo povoljna.

Odluka je za Hrvatsku bila povoljna, ali može li se reći da ste cijenu platili Vi?

Može se i tako reći. Ono što je Europska komisija tražila od nas ultimativno bila je borba protiv korupcije i kriminala. Istinski sam vjerovala da je to važno za državu i nastojala sam da to bude prioritet Vlade koju sam vodila. Da tome apsolutno podredimo sve i da ta borba bude iskrena i vidljiva. Da državnim institucijama damo odriješene ruke, bez obzira kako se tko zvao, što je bio; da se zaista na sve načine progoni korupcija. Mnoge istrage odnosile su se na HDZ-ove dužnosnike, pa i na samu stranku. To je činjenica koju su meni mnogi zamjerili. Ne javno u to vrijeme, ali kada je došlo vrijeme, onda da. Može se reći da je ono što sam najbolje uradila bilo neka vrsta političkog bumeranga. Međutim, sve bih isto napravila i danas.

Već smo konstatirali kako je politika za hrabre ljude. Može li se kao politička hrabrost tumačiti odlazak Borisa Miloševića na obilježavanje obljetnice Oluje u Knin?

Mnogi su tek nakon dolaska Borisa Miloševića na mjesto potpredsjednika Vlade najednom progledali kako je, eto, pripadnik srpske manjine u hrvatskoj Vladi. Podsjetit ću Vas da je u Vladi koju sam ja vodila, pa i u prethodnim, potpredsjednik Vlade bio Slobodan Uzelac. On je često znao glasati i protiv onoga za što je HDZ-ova većina glasala i ništa se nije dogodilo. Moja Vlada bila je u koaliciji sa SDSS-om, imali smo potpisan sporazum u kojem je jasno pisalo što će Vlada napraviti u segmentu na kome inzistiraju naši koalicijski partneri, SDSS. I sada odjednom kao da su se svi probudili i meni je to malo zasmetalo, jer kao da prije svega toga nije bilo. Na kraju, SDSS je bio u koaliciji u Vladi koja je završila pregovore o ulasku Hrvatske u Europsku uniju. U drugom kontesktu to vrijeme bilo je jako osjetljivo. Tada su hrvatski generali osuđeni porvostupanjski u Haagu. Mislim prije svega na generala Gotovinu. Bilo je to osjetljivo pitanje za stranku koju sam vodila, ali unatoč tome mi smo imali otvorenu i konstruktivnu suradnju. Nije se tada pojavljivala u Jasenovcu ploča »Za dom spremni« ili slične provokacije čega smo postali svjedoci nekoliko godina nakon toga. Odlazak Miloševića u Knin nije po mom mišljenju povijesni događaj. On je otišao u Knin, koji je za nas mjesto slavljenje pobjede. Za njega je na neki način to bilo komemoriranje. Bilo mi je malo neobično kada je već došao na hrvatski dan pobjede da on jedini nije pljeskao na govore svih dužnosika. Voljela bih da mi u Hrvatskoj pamtimo sve ono što je netko prije dobro i važno napravio. Govorim to, jer mislim da bi svaka Vlada trebala nastaviti ono što je dobro urađeno u prethodnoj.

Koliko pratite odnose Srbije i Hrvatske?

Ne mogu reći da pratim detaljno odnose Srbije i Hrvatske. Više reagiram na poteze predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Smatram da je on neka vrsta fenomena, jer na ovim prostorima, ali i šire, nema tako visoko pozicioniranog dužnosnika koji je sudjelovao u nekom ratu. Podsjetit ću Vas samo da je 1995. godine u Glini rekao da to nikada neće biti Hrvatska. Pamtim ga i s puškom u ruci iznad Sarajeva. Zamjera Europskoj pučkoj stranci što je Vučićevu stranku, prije nego što se on osobno ispričao za taj dio ratne prošlosti, primila u Europsku pučku stranku. O tome često govorim, jer mislim da je to nepravedno. Što se tiče nestalih, mislim da je odgovor na većinu pitanja u arhivima JNA-a i Vučić može ako hoće otvoriti te arhive i riješiti jedan dio pitanja nestalih. Naravno da bi to povuklo kaznenu odgovornost za mnoge, ali samo tako možemo naprijed. Sjetite se njegovog dolaska u Hrvatsku i susreta s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović kada je izmanipulirao nju i čitavu javnost tvrdivši kako je donio dokumente koji će riješiti tri slučaja, a pokazalo se da su ti slučajevi već odavno riješeni.

Da se vratimo na Europsku uniju. Kada uspoređujete Hrvatsku 2013. godine, kada je postala članica EU, i Hrvatsku sada ima li razlike?

Nakon ulaska u EU nazadovali smo prije svega u smislu svakodnevne borbe za vladavinu prava, za pravnu državu. To je bila glavna tema kada smo pregovore vodili i kada smo ih završavali. Morali smo dokazati da je Hrvatska snažna pravna država i da je jedna od glavnih vodilja vladavina prava i borba protiv korupcije. U tom smislu mislim da se nazadovalo. Zašto? Pa, mnoga tijela koja smo morali dodatno ojačavati, kao što je Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa, izgubila su snagu. Procesi pred sudovima, kada je u pitaju korupcija, su dugotrajni. Kao predsjednica Vlade borila sam se protiv ideje Europske komisije da nam uvede trogodišnji monitoring pravosuđa. Na kraju su oni od toga odustali. Od Hrvatske kao članice EU očekivala sam da će se postaviti kao neka vrsta snažne vodilje u tumačenju prilika na zapadnom Balkanu i pomoći susjedima na njihovom europskom putu. To se nije dogodilo.

Spomenuli ste zapadni Balkan. Srbija je jedna od zemalja zapadnog Balkana koja teži ulasku u EU. Prošle godine nije otvorila ni jedno poglavlje. Iznenađuje li Vas taj spori tempo kojim Srbija napreduje?

Ulazak u EU je dvosmjerni proces. Naravno da je potrebna i zainteresiranost Europske unije. Mislim da od početka pandemije nitko suštinski ne razmišlja o proširenju. Zemlje koje žele u EU moraju čvrsto i jasno dokazati da poštuju vladavinu prava i pravnu državu, jer je to jedan od temelja Europske unije. Međutim, niti je tko tamo zaniteresiran niti Srbija čini neke vidljive napore u tom smislu. Bojim se kako ćemo morati čekati smirenje pandemije. A što se Srbije tiče, možda bi trebali doći neki hrabriji ljudi koji će udovoljit kriterijima koji su notorni za EU. Priznanje presuda Međunarodnog kaznenog suda nešto je što je Hrvatskoj bila nulta točka za pristupanje EU, pa mislim da bi trebala biti i Srbiji. Upravo zbog tih teških, strašnih ratnih godina. Dok Srbiju vodi netko tko selektivno priznaje ili ne priznaje odluke Međunarodnog kaznenog suda, to nije dobra preporuka niti ulaznica za EU.

Je li Europa u nekim slučajevima sama odstupila od europskih vrijednosti?

Sad ste me potaknuli da kažem meni jednu važnu stvar. Mislim da EU nikada nije imala slabije vodstvo nego sada. Tu mislim na Ursulu von der Leyen i Charlesa Michela, koji su na čelu najvažnijih institucija EU. To se pokazalo i s ovom krizom s cjepivom. Spomenula sam Vam Europsku pučku stranku koja je najmoćnija asocijacija u EU i koja je šutke u svoje članstvo pustila Vučićevu stranku. Ne mislim da treba zatvarati vrata, ali se neke stvari moraju postaviti na mjesto. Da bi Srbija zatvorila poglavlje 23, mora priznati presude Međunarodnog kaznenog suda i točka. To navodim kao jedan primjer. Da, rade se ustupci unutar same Europske unije, ali usprkos tome mislim da je Europska unija najbolje što se dogodilo poslije Drugog svjetskog rata.

Ono što Srbiju i Hrvatsku čeka je otvoreno pitanje granice na Dunavu. Mogu li ga one riješiti bez arbitraže i imajući u vidu slučaj Hrvatske i Slovenije; je li arbitraža najgore rješenje?

Nije arbitraža najgore moguće rješenje. Iz iskustva mogu reći da se većina takvih sporova može riješiti tihom diplomacijom, naravno uz stručnjake. Onda trebaju hrabri političari koji će te odluke iznijeti na svojim leđima. Mislim da će još puno dunavske vode proteći prije nego što se nađu takvi ljudi i na jednoj i na drugoj strani.

Nedostaje li Vam aktivno bavljenje politikom i što bi Vas motiviralo da se vratite u nju?

Odakle Vam to da bi me uopće nešto motiviralo da se vratim u politiku? U politici sam bila od 1995. godine i prošla sam sve stepenice. Bila sam potpredsjednica parlamenta, zastupnica i opozicijska i vladajuća, potpredsjednica Vlade, ministrica branitelja i obitelji i predsjednica Vlade. Predsjednik Vlade je najmoćnija osoba u državi, jer je prava vlast tamo gdje je moć i novac, a to je u Vladi. I godinama sam naučila da se u politici može raditi za opće dobro. Biram ovdje riječi da ne zvučim kao demagog. Mislim da je politika jedan beskrajno kreativan posao. Donosi i puno udaraca i padova, ali može donijeti i velike rezultate. Činjenica je da su meni još u travnju 2011. godine i tadašnji predsjednik Europske komisije Barosso i svi drugi u Hrvatskoj i izvan Hrvatske govorili da nećemo zatvoriti pregovore i postati članica EU, a 9. prosinca te iste 2011. godine ja sam potpisala pristupni ugovor Hrvatske za ulazak u EU. To govorim kao primjer da se mogu dostići vrhunci, svladati prepreke i ostvariti najveći vanjskopolitički i općenito politički san, a to je ulazak Hrvatske u EU. Kada to jednom osjetite, onda Vas ta strast teško napušta. Jesam i dalje svakodnevno okupirana politikom, pratim sve, ponekad i komentiram, ali teško da bi me nešto još moglo vratiti u politiku. Znate, kada ste bili premijer onda vraćati se na neke niže dužnosti bilo bi jako teško. Iz moje pozicije je teško vratiti se, jer nemam stranku, nemam nikavo zalađe, ali da me politika i dalje intrigira, to da.

Napisali ste knjigu koja je imala zapaženu medijsku pozornost. Zašto ste se prihvatili pisanja i ogolili neke dijelove svojega života iako to sigurno nije bilo lako?

Knjigu sam napisala da jedan dio važnih činjenica oko ulaska Hrvatske u Europsku uniju bude zabilježen i ostane kao dokaz da je uz iskren i uporan rad moguće ostvariti i nedostižne ciljeve u politici. S druge strane, pisala sam o svom životu općenito, o teškom životu curice koja je rasla bez oca, što je obilježilo cijeli moj život, prije svega zbog žena općenito, a knjigu sam posvetila djevojčicama. Napisala sam posebno onima koje su usamljene i željne ljubavi. Općenito, ženama je teže, a naročito u politici. Ja sam bila i žena, i razvedena žena, samohrana majka i često zbog toga i diskriminirana, ali uspjela sam zahvaljujući svojoj tvrdoglavosti napraviti nešto što mi nitko ne može oduzeti. Mislim da je mnogima zanimljivo čitati kako je Hrvatska od jedne beznadežne kandidatkinje postala članica EU, a hrvatski jezik službeni jezik Europske unije.

Prilično su zapažene Vaše objave na twitteru o hrani koju spremate. Komentiraju ih obični ljudi, ali i nutricionisti. Vas to, čini se, prilično zabavlja.

Često su moji naivni twittovi o hrani zapravo politički. Neki shvate, a neki ne. Zabavlja me sve to, jer su to neki ljudi, posebno stručnjaci, jako ozbiljno shvatili, pa su počeli analizirati, kritizirati. S druge strane, ima puno ljudi kojima se to dopada, pa kada objavim neki recept reagiraju: »dali ste mi ideju za ručak«; ima onih koji traže recept. Postoji ideja, mislim da se neće realizirati, ali ideja je da se od tih twittova napravi knjiga. Često se dogodi da neki twitt koji ja smatram da je izvrstan prođe nezapaženo, a onda neki za koji nisam očekivala dobije nevjerojatn broj lajkanja. Uglavnom, što jednostavnije jelo, to se ljudima više sviđa.

Intervju vodila: Zlata Vasiljević / Foto: Srdjan Vrancic/Cropix