Tema

Tu pripadamo, tu želimo i biti 

Kada roditelj koji je pohađao cjelovitu nastavu na hrvatskom jeziku upisuje svoje dijete u prvi razred, također na hrvatskom jeziku, onda to najbolje govori o kvaliteti nastave i pozitivnoj atmosferi u odjelima.

O prvoj generaciji učenica u srednjoj školi - Gimnaziji Svetozar Marković već smo pisali, a ovoga puta razgovarali smo sa Željkom Francišković, nekada Biljanski, koja se u hrvatskom odjelu našla zahvaljujući svojim roditeljima.

Nakon srednje škole Željka je upisala Ekonomski fakultet u Subotici, te nakon nekoliko položenih ispita shvatila je da ne želi cijeli život provesti na poslu. Prekinula je fakultet, osnovala obitelj, te danas radi kao freelance grafička dizajnerica. Sa suprugom Marinkom ima dvoje djece: Petra, koji će sada u prvi razred, i Antoniju, koja ima četiri i pol godine i uz njih je svakoga dana, što je dodatno ispunjava, jer, kako je rekla, baveći se ovim poslom nije propustila ni jedan moment u njihovom djetinjstvu.

Odluku su donijeli roditelji

S osmjehom na licu Željka se podsjetila prvih dana svog srednjoškolskog obrazovanja i s radošću se prisjećala brojnih dogodovština koje su dijelile njih 15 djevojaka, koliko ih je bilo u odjelu. Bio je to odjel za pamćenje. U svemu prve.

»Sjećam se dana kada je Pere Horvacki došao kod mojih roditelja ponuditi im mogućnost da se upišem u cjelovitu nastavu na hrvatskom jeziku. Tada se još ništa nije sa sigurnošću znalo. Iskreno rečeno, nisam se ja baš puno pitala nego su odluku donijeli moji roditelji«, priča Željka i nastavlja: »Sjećam se sastanka na kom sam prvi put srela ekipu s kojom sam nastavila naredne četiri godine dijeliti sve... Prve godine smo nastavu imali u mađarskoj gimnaziji Kosztolányi Dezső i tamo sam se, moram priznati, osjećala izdvojeno i usamljeno. Kada smo prešli u zgradu Gimnazije, sve je došlo na svoje mjesto. Falilo nam je muških u razredu, previše smo bile mirne i dobre, ali bilo je tu i prednosti. Profesori su dolazili kod nas s izgovorom da se tu mogu odmoriti«, prisjeća se sugovornica.

Po njenima riječima, u početku je znalo biti prozivanja od strane drugih učenika, ali to nije bilo često, a one tome nisu pridavale značaj. Kada su u pitanju udžbenici, koristili su se donirani iz Hrvatske koji se nisu u potpunosti poklapali s planom i programom obrazovanja.

»Sjećam se da ih je baš puno bilo. Istina, nisu u potpunosti odgovarali, ali mi smo sve to nadoknadili s profesorima. Dobro se sjećam tih udžbenika. Kada su stigli, zvala sam roditelje da dođu po mene u školu i ne razmišljajući rekla da ću 'umrijeti do kuće'. Nisam tada naglasila da ću 'umrijeti' zbog količine i težine udžbenika, pa se naravno mama uplašila da mi se nije što dogodilo«, prisjeća se kroz smijeh Željka.

Uspomene za cijeli život

Ono što je Željka još navela kao uspomenu iz srednje škole jest grupni odlazak u knjižaru.

»Možda će nekome zvučati smiješno, ali to je bio poseban osjećaj kada je nas petnaest cura išlo zajedno kupovati bilježnice i potreban pribor. Ne znam kako je bilo našim roditeljima i je li netko mislio da nas s time 'kupuju', ali mi smo uživale. To je bio sjajan osjećaj. Osjećale smo se važne, jer smo mogle birati ono što smo htjele. Imale smo vaučer, ne sjećam se točno u kojoj vrijednosti, i na nama je bilo samo da biramo, pa i ono što nam roditelji možda nikada ne bi ni kupili. Tako je bilo svake godine. Sve smo dobile. Zaista me samo lijepe uspomene vežu za taj period školovanja i odrastanja. Opuštena atmosfera u razredu, bez grča tko će što reći, brojna putovanja, hodočašća, sjajni profesori...«, prisjeća se Željka, koja je danas mama sedmogodišnjem Petru, koji je sada već upisan u OŠ Matija Gubec u Tavankutu.

U spomenutoj školi nema kontinuiteta kada je u pitanju cjelovita nastava na hrvatskom jeziku, ali se nekolicina mladih roditelja nada kako se takvo što neće ponoviti. Već prošle godine nekoliko je roditelja bilo zainteresirano, ali... Očito ne dovoljno.

»Iskreno, još ne znam hoće li biti cjelovite nastave na hrvatskom, ali mi smo se upisali i zaista se nadam da će biti prijavljen dovoljan broj djece. Suprug je još ranije spominjao da bismo mogli našeg sina upisati na hrvatski jezik, ali nismo znali što će, niti kako će biti. U školu smo se upisali prvoga dana kako bismo bili podrška i drugima, jer kad vide da već ima upisanih i drugima će biti lakše«, kaže Željka.

Zašto?

Petar i Antonija idu u vrtić na hrvatskom jeziku i za rad odgojitelja imaju samo riječi hvale. U vrtiću su stekli iskustvo da mješovite skupine imaju brojne prednosti, te, kako je Željka rekla, ne vide nikakav problem i da bude kombinirana nastava.

»Ne znam koji je razlog što se roditelji toliko razmišljaju o hrvatskim odjelima. Izgleda da je najvažnije 'što će drugi reći?'. Imam dojam da kad se spomenu hrvatski odjeli, da se počne šaptati. Zašto? Da nas netko ne čuje? Pa mi imamo pravo na to, obrazovati svoju djecu i birati za njih najbolje. Država u kojoj živimo nam je to odobrila. Neki roditelji smatraju da će tako svoju djecu isticati ili izdvajati, ali zaista ne vidim problem. Poštujem tuđ izbor, pa tako očekujem i da se moj izbor poštuje«, kaže Željka i dodaje kako misli da ljudi nisu upoznati s time da se tu ne govori samo i isključivo hrvatski, nego da djeca redovito uče srpski jezik, a govore i bunjevačku ikavicu.

»Dobro se sjećam kako smo divanile. Mi smo u Gimnaziji divanili isto kao i u svojim obiteljima, a to očekujem i da će moje dijete imati. Prvi puta krećemo u školu kao roditelji. Ne znam ni što nas čeka niti kako će biti, ali vjerujem da će sve biti dobro. Nekako smo svi uzbuđeni zbog toga. Ako bude odobren hrvatski odjel, očekujem da će to biti jedna sjajna skupina djece i da će u odjelu biti djeca iz obitelji s kojima se i inače družimo. Mislim da bi to moglo biti jako dobro i djeci, ali i nama roditeljima«, kaže sugovornica.

Pomoć koja podrazumijeva financiranje udžbenika i vaučer za prvake (10.000 dinara) naša sugovornica ne vidi samo kao financijsku pomoć nego i kao osjećaj pripadnosti.

»Meni kao roditelju znači i to da smo dio naše male zajednice. Da smo među svojima. Da se i mi roditelji međusobno poznajemo. Nije mi bitno samo da dijete ide u školu nego da bude dio nečega većeg – a to je naša zajednica. Da osjeća da negdje pripada«, kaže Željka i dodaje: »Voljela bih da ih bude više u razredu i mislim da ovdje u Tavankutu to ne bi trebao biti problem. Kada sam ga bila upisati, došla sam doma s mislima da smo se upisali, pa sad što bude bit će. Sada sve više želim da to bude odobreno i da ove godine u Tavankutu imamo prvi razred na hrvatskom jeziku«.

Ž. V.