Tema

Godišnji ophod ljelja – simbol sela Gorjani

Kraljice-ljelje i kraljevi (kraljičari) su naziv za duhovski ophod djevojaka. Počiva na mitskoj priči o nebeskim kraljicama i kraljevima koji nemaju veze s ovozemaljskim kraljevstvom. Ljelja i Ljeljo su djeca boga Peruna prema hrvatskim vjerovanjima. Izgubljena su djeca i ne znaju da su svoja. U kršćanskoj tradiciji su njihova imena promijenjena u Jura i Mara. Običaj se najdulje zadržao u Đakovštini.

Ljelje iz sela Gorjana su djevojke koje u proljeće, o blagdanu Duhova, u povorci obilaze selom i izvode ritual sastavljen od osobitih pjesama i plesa sa sabljama. Iz šireg repertoara kraljičkih tekstova odabiru pjesme primjerene obitelji koju posjećuju; najčešće pjevaju djevojci, mladiću ili mladoj nevjesti. Nakon što ih počaste hranom i pićem, povorka odlazi u drugu kuću. Godišnji proljetni ophod kraljice u Gorjanima, Slavonske kraljice ili Ljelje, narodni običaj, upisan je 1966. godine kao hrvatska kulturna baština. Prepoznat je 2007. kao nematerijalna svjetska baština i 2009. godine upisan je na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi.

Ljelje – ophod po selu Gorjanima

O običaju ljelja razgovarali smo s Ivanom Lovićem, koji je rođen u Đakovu, a završio je Fakultet agrobiotehničkih znanosti u Osijeku. Od 2009. godine obnaša dužnost općinskog načelnika Općine Gorjani. Član je KUD-a Gorjanac iz Gorjana od svoje devete godine, najprije kao plesač, a kasnije kao svirač gajdi, samice te ostalih tradicijskih instrumenata. Istražuje o ljeljama te je napisao knjigu Gorjanske ljelje, koja je objavljena 2012. godine.

»Ljelje su djevojke koje sudjeluju u duhovskom ophodu po selu. Sudionici ophoda u povorci obilaze selo, te ulaze u pojedina dvorišta pjevajući prigodne pjesme. Ovaj običaj karakterizira posebna odjeća koju ljelje nose, koja se nije u ovoj kombinaciji oblačila u drugim prigodama. Kraljevi, jedna od uloga u ophodu, na glavi nose okićene kape te u ruci sablje i to je ono po čemu su ljelje najprepoznatljivije, a također karakterizira ih posebna pjesma. Važnost ovoga običaja kao dijela kulture je to što se smatra kako potječe iz pretkršćanskih vremena i kako se generacijama prenosi putem usmene predaje. Vremenom su se određene stvari vjerojatno izmijenile, ali određeni elementi staroslavenske mitologije ostali su prisutni. Zbog njegove očuvanosti i značaja postao je poznat i priznat. Za mene je običaj nešto posebno, prije svega jer volim tradiciju, a u njemu imamo nešto posebno, jedinstveno i vrijedno što nema nitko drugi«, kaže Ivan Lović i pojašnjava kada se ovaj običaj održava i kako se vrši odabir djevojaka da budu ljelje.

»Običaj se održava na katolički blagdan Duhova, a nekada se održavao i na duhovni ponedjeljak. Traje od podne do kasnih popodnevnih sati, ovisno o broju domaćinstava koja se posjete i o tome koliko se zadrže u dvorištima. Djevojke imaju glavne uloge, podijeljene su na kraljeve i kraljice, važnije su uloge kraljeva, oni idu na čelu povorke, započinju pjesmu, u njima su većinom starije djevojke i one koje su duže vrijeme u ljeljama, dok su mlađe djevojke većinom kraljice. U ophodu sudjeluju i momci, imaju uloge prosjaka – sakupljača darova koje ljelje dobivaju od domaćina, zatim tu je uloga svirača – gajdaš, samičar ili tamburaši, te uloga kočijaša u slučaju kada ljelje idu u druga sela. Broj sudionika nije određen, može biti različit broj kraljeva i kraljica. Broj kraljica je obično manji ili jednak broju kraljeva. Češće je broj kraljeva paran, a može biti i neparan. Najčešće je u ophodima sudjelovalo 8 kraljeva i 4 ili 5 kraljica, iako je broj kraljeva bio i do 14, a također i broj kraljica znao je biti veći ili manji. Što se tiče odabira sudionika, nekada su se djevojke međusobno dogovarale kako će ići u ljelje, podijelile se po ulogama i vježbale uz ženu koja je ranije sudjelovala u ophodima. Danas su sve djevojke članice KUD-a Gorjanac iz Gorjana te na probama KUD-a voditelj rasporedi djevojke po ulogama, kao što je već spomenuto, djevojke koje su duže u KUD-u i starije po godinama obično su kraljevi, dok su mlađe kraljice.«

Prosjaci, kraljice, kraljevi i svirači

Ivan Lović nam je opisao i kako se odvija ovaj običaj, kako su djevojke odjevene kada obilaze razne obitelji u selu, koje se pjesme pjevaju i kako domaćini primaju ljelje.

»Sudionici ophoda okupe se na sv. misi u župnoj crkvi te nakon mise otplešu kolo pred crkvom te kreću u povorci dvije po dvije; najprije prosjaci, zatim kraljevi, za njima kraljice te na kraju svirači. Idući ulicom pjevaju prigodne pjesme. Kada dođu do kuće koja prima ljelje, ulaze u dvorište, ondje najprije pjevaju domaćinu prigodnu pjesmu, prilagođenu tome tko živi u kući. Nakon toga djevojke plešu tzv. obrednu igru ili ‘mačevni ples’, kako ste Vi nazvali, kada šeću i udaraju sabljama, također uz pjesmu. Nakon toga hvataju se u kolo, svirač zasvira, obično gajdaš, te u kolu pjevaju deseteračke dvostihove i također udaraju sabljama. Obrednu igru i kolo plešu samo kraljevi. Tamburaši sviraju ponekad idući ulicom bećarac ili u dvorištima zasviraju poneku pjesmu ili kolo. Domaćini ljelje počaste kolačima, suhomesnatim proizvodima, pićem te ih darivaju, danas obično novcem. U nekim dvorištima ljelje dočekaju sa stolicama i jastucima ‘vankušima’ na koje kraljevi sjedaju. Nekada su tako ljelje dočekivale samo mlade snaše, udane žene, a danas bude i u ostalim kućama.«

Legenda i običaj

Običaj je u Gorjanima oduvijek nosio samo naziv ljelje, a u novije vrijeme počeli su ga nazivati i kraljice – godišnji proljetni ophod kraljica ili ljelje. Ivan Lović pojašnjava kako je došlo do toga.

»Da, gorjanski običaj počeli su u novije vrijeme nazivati i kraljice, iako ga tako ne zovu Gorjanci, već etnolozi koji ih na taj način povezuju s ostalim duhovskim ophodima koji su se održavali diljem Slavonije pa i šire, odnosno naziv kraljice koristi se kao općeniti naziv za ovu skupinu običaja. U Gorjanima su kraljice samo jedna od uloga u običaju, a običaj se nazivao i naziva se isključivo ljelje. Nije poznato od kada se običaj održava u Gorjanima, u vrijeme prvih istraživanja 50-ih godina 20. stoljeća sjećali su ga se najstariji Gorjanci kao nešto što je tu bilo i održavalo se od davnih vremena. Prema tadašnjim kazivanjima običaj se može pratiti od 1898., iako su kazivači spominjali i ranije održavanje, dok je prva fotografija nastala 1914. Smatra se kako običaj potječe iz pretkršćanskih vremena i kako je ostatak kulta staroslavenskim božanstvima, odnosno kako je običaj zapravo nekakva vrsta obreda inicijacije. U Gorjanima je kružila legenda kako ljelje potječu iz turskih vremena, ali obično su ljudi za sve staro govorili da je ‘još od turaka’, pa je vjerojatno i ova legenda nastala na ovaj način, iako je običaj puno stariji«, kaže Ivan Lović i navodi kako su se posljednji nekadašnji spontani ophodi održali 1957. i 1958., a onda su za potrebe snimanja obnovljeni i održani 1964. i 1966.

»Od tada se više nije održavao u selu na blagdan Duhova, ali se održavao unutar KUD-a na probama i nastupima svih ovih godina, tako da je ostala sačuvana pjesma, ples, svirka, nošnje, svi oni elementi koji su bili potrebni da se običaj ponovno vrati u život. Naravno, tu su bila sjećanja brojnih kazivačica i kazivača, ali i zapisi koje je zapisivala gorjanska učiteljica Lucija Karalić te drugi istraživači. Običaj je obnovljen 2002., na inicijativu tadašnje voditeljice KUD-a Gorjanac Marije Bučanović, udane Ilakovac, uz podršku svih članova KUD-a.«

Proljetni ophod sada organizira KUD Gorjanac, na probama se običaj uvježbava te se dogovara s ljudima u selu tko će primiti ljelje, kako bi se domaćini mogli pripremiti te ih prigodno ugostiti.

Zvonko Sarić