Aktualno
Trebamo čuvati svoje korijene
Obrazovanje – svjedočanstvo
Trebamo čuvati svoje korijene
Mislim je da to što se sada upisuje dvadeseta generacija djece u hrvatske odjele uspjeh za nas kao zajednicu
Rujna 2001. godine s radom je započeo vrtić Marija Petković – Sunčica, prvi vrtić na hrvatskom jeziku u Srbiji. Godinu dana kasnije, također u rujnu, u školske klupe sjela je prva generacija učenika koji su bili u cjelovitoj nastavi na hrvatskom jeziku.
Među tom generacijom predškolaraca, a kasnije i prvaša, bila je naša sugovornica Kristina Anišić, tada Vojnić Purčar. Kristina je danas ponosna mama dvogodišnjeg Rafaela, kojega sa suprugom Davidom odgaja upravo u onom duhu u kojem su i njih dvoje odgojeni – svjesni svoje katoličke vjere i nacionalne pripadnosti.
Među svojima
Kristina je, dakle, u nastavi na hrvatskom jeziku bila 13 godina, a tome, kako nam je rekla, može zahvaliti roditeljima Zlatku i Suzani, koji su željeli iskoristiti mogućnost da se njihovo dijete obrazuje na materinjem jeziku. Prvo su je upisali u vrtić, a zatim i u školu na hrvatskom jeziku.
»Takvu odluku mojih roditelja je podržala i šira obitelj. Ali najveću zahvalnost dugujem učiteljici Ani Čavrgov. Ona je za mnoge stvari zaslužna u mom osobnom rastu i sveobuhvatnom odgoju, od školskog i društveno-socijalnog obrazovanja, preko kulturno-glazbenog i vjerskog odgoja. Ona je bila najveća podrška roditeljima da se ohrabre na ovakav korak. Moja mlađa sestra Valentina je također išla na nastavu na hrvatskom jeziku u osnovnoj i srednjoj školi. Mislim da dijete koje se obrazuje na hrvatskom ima veće mogućnosti, puno više dobije kroz obrazovanje«, kaže Kristina i pojašnjava da je uvijek tijekom odrastanja bila okružena poznatim ljudima: »To je nešto što danas gledam drugim očima. To bogatstvo 'biti među svojima'. Bili smo skupa u školi, na folkloru, u crkvi... Svi smo dijelili iste vrijednosti. S nekima sam odrastala doslovno od vrtića do kraja srednje škole. Moram priznati da sam se kada sam upisivala srednju školu dvoumila što uraditi. Htjela sam isprobati kako je u drugim razredima i družiti se s drugima. Tako sam se upisala u Gimnaziju Svetozar Marković društveno-jezični smjer na srpskom jeziku. No, to nije dugo trajalo. Nakon tjedan dana sam došla doma i rekla mami 'Možeš me prepisati? Ipak želim u hrvatski odjel'. Kada sam ušla u taj razred, gdje su me dočekali prijatelji iz osnovne škole i razrednik Zoran Nagel, osjećala sam se ispunjeno i sretno i rekla sam svima ‘sad sam ja na svome’. Nikad neću zaboraviti taj osjećaj. Nisam se osjećala kao dio razreda na društveno-jezičnom smjeru, ali željela sam probati. Na probi je i ostalo«, kaže kroz smijeh Kristina.
Odrastati u zajednici
U periodu osnovne škole Kristina je, kako je rekla, uz pomoć učiteljice Ane, nerijetko nastupala i kao vokalna solistica, te je, osim na školskim priredbama, nastupala i na Smotri dječjih pjevača i zborova, a kasnije i na Festivalu bunjevački pisama. Nastupala je i sa Subotičkim tamburaškim orkestrom, a pored toga je pohađala Glazbenu školu u kojoj je svirala violinu, a ono što je najviše voljela je bio folklor u HKC-u Bunjevačko kolo.
»Kada bih nešto zabrljala, jedina 'kazna' koja me je boljela jest kada bi mi tata zabranio ići na folklor. Kako sam bivala starija, sve sam se nekako više držala svog okruženja. Roditelji su se uvijek trudili i nas uključiti u brojna događanja u našoj zajednici. Tako je to danas jednostavno dio mene i mog odrastanja. Kasnije smo i sami željeli ići na takva mjesta, poput Prela mladeži, Susreta Hrvatske katoličke mladeži i drugih prigodnih događanja«, prisjeća se Kristina.
Nakon srednje škole, Kristina je upisala Pravni fakultet u Novom Sada, gdje nije imala nikakvih problema niti s papirologijom niti sa svojim znanjem. Na trećoj godini fakulteta odlučila se udati, ali je nastavila sa studijama, gdje je, kako je rekla, i danas.
»Kod mene su se prioriteti nekako drugačije posložili. Dvije godine nakon udaje sam rodila Rafaela i onda sam malo pauzirala, te sam sada nastavila učiti i želja mi je završiti fakultet. Sada sam apsolvent i imam još nekoliko ispita i nadam se da će i to poglavlje biti završeno. Nije lako studirati s djetetom, ali uz Božju pomoć sve je moguće«, poručuje sugovornica.
Želim tu živjeti
Nezaobilazna tema bili su i udžbenici koji su u zavisnosti od predmeta bili nepotpuni, pa su se znali kombinirati sa srpskim. Kako je Kristina rekla, oni su se kao učenici priviknuli da je to tako, pa su to često i koristili kao izgovor, dok su učiteljica, nastavnici i profesori tu pokazali svoje sposobnosti i vještine. Nije im manjkalo znanja.
Zanimljiv je podatak da ih je u prvom razredu bilo devet učenika, a na kraju osmog razreda njih 18. »Imam dojam da su roditelji tada imali strah kako će sve to izgledati, a mnogi nisu ni bili informirani o tome. Tako smo mi u naš razred stalno dobivali nove učenike«, ističe Kristina i prisjeća se kako se tada puno putovalo.
Obišli su brojna mjesta u Hrvatskoj, upoznali kulturu i prirodu, brojne znamenitosti, a kako to već biva: putovati s vršnjacima je dodatni doživljaj.
»Ne mogu se niti sjetiti svih putovanja. Išli smo u Selce, Novi Vinodolski, Vukovar, Prvić, Nacionalni park Plitvička jezera... Mnogi od nas nisu putovali s roditeljima na more, ali sa školom smo išli. Kad smo bili manji, to su bila obiteljska putovanja i onda bi se i naše obitelji zbližile. I danas volim sa svojom obitelji putovati u Hrvatsku, posjećivati mjesta na kojima sam kao mala bila i istraživati nova koja još nisam posjetila. Ljubav koju osjećam prema Hrvatskoj vjerujem da je plod svega onoga što mi je od malena usađeno kroz sve ono što mi je obrazovanje na hrvatskom jeziku pružilo. Ali, i pored toga svega, zahvalna sam i sretna sam što sam rođena tu gdje jesam, u Vojvodini, i što sam imala priliku i mogućnost rasti i obrazovati se na svom materinjem hrvatskom jeziku. Voljela bih da to isto mogu jednoga dana pružiti svojoj djeci. Želim tu živjeti, tu graditi svoju obitelj, svoje gnijezdo. Imamo svoje bunjevačke običaje, kulturu i do sada je to bilo prihvaćeno. Mislim da je to što se sada upisuje dvadeseta generacija djece u hrvatske odjele uspjeh za nas kao zajednicu. Nadam se da će biti otvoren i Hrvatski školski centar i da ćemo imati priliku i naše dijete upisati tamo na cjelovitu nastavu na hrvatskom jeziku. Ako se to otvori, to bi bio jedan viši nivo obrazovanja za našu zajednicu«, ističe Kristina.
Lijepo je biti među svojima
Kroz razgovor smo se, među ostalim, dotakli i nezaboravnih druženja, brojnih pogodnosti i lijepih uspomena. Dotakli smo se i pitanja na koje nitko ne daje konkretan odgovor, pa ni oni koji ne žele upisati svoje dijete u nastavu na hrvatskom jeziku, a pripadnici su hrvatskog naroda: zašto ne? Kristina pak misli da je tu prisutno puno faktora: kod nekih strah, kod nekih neinformiranost, dok su tu u pitanju i nacionalno mješoviti brakovi, a možda i briga za posao...
»Znam samo da smo mi u hrvatskim odjelima puno toga dobili, a među tim i vjerski odgoj. Istina, temelji su postavljeni još u obiteljima, a onda se to nadovezivalo i nadograđivalo. Mislim da mi ni danas još nismo svjesni koliko je to utjecalo na nas, na naš način razmišljanja, na ostanak u crkvi i nakon krizmanja, na to da odrastamo u odgovorne i zrele ljude«, ističe Kristina i dodaje: »Drago mi je da roditelji upisuju djecu koja nisu pripadnici hrvatske zajednice u naše vrtiće zbog kvalitete programa i sadržaja koji naši Montessori vrtići pružaju. Lijepo je vidjeti da ponekad nacionalna i vjerska pripadnost nisu prepreka za izgradnju cjelovite osobe, no također smatram da se trebamo držati svojega i čuvati korijene, ali poštivati i tuđe.«
Ž. Vukov
Potpis pod foto:
Kristina sa sinom Rafaelom
Prva generacija učenika na hrvatskom jeziku u OŠ Matko Vuković, Subotica 2002. godine.
