Tema
Od sna do jave
Naši gospodarstvenici (XL.)
Od sna do jave
Jednostavno rečeno: radimo od drveta sve – građevinsku stolariju, namještaj, restauraciju – po narudžbi * Želja mi je bila od malena da imam svoju radionicu, kaže stolar Stipan Bašić Škaraba, koji je obiteljsku radionicu razvio u modernu Stolariju Bašić
Stolarska radionica Bašićevih postoji još od polovice prošloga stoljeća.
»Od malih nogu sam u stolarskoj radionici. Moj otac Petar je bio stolar, a na istoj adresi je već 71 godinu ova stolarska radionioca. Otac je dobio diplomu u Segedinu kao majstor, tamo je polagao majstorski ispit. Volim raditi s prirodnim materijalom, drvetom, stalno sam bio u tom okruženju stolarskog posla, radionice i onda se iz toga rodila ljubav prema stolariji, prema tom zanatu. Valjda je to urođena vrlina koja se razvijala godinama«, kaže stolar Stipan Bašić Škaraba, koji je obiteljsku radionicu razvio u modernu Stolariju Bašić, kojoj su se profesionalno posvetili i njegovi sinovi Tomislav i Marin.
Stipan Bašić Škaraba završio je stolarski zanat u subotičkoj školi Lazar Nešić, a početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća počeo je raditi u poduzeću Fa-fa, potom u Standard servisu, a u jednom razdoblju je radio u Osnovnoj školi Ivan Milutinović u nastavi tadašnjeg opće tehničkog obrazovanja, a zatim se posvetio obiteljskoj radionici – Stolariji Bašić. Kaže da mu je želja bila od malena da ima svoju radionicu.
Sve po narudžbi
Stipan Bašić Škaraba kaže da se od stolarskog zanata živi od porudžbina.
»Radili smo i radimo uredske namještaje, poput onoga u Rijeci kada smo radili jedan ured od 300 kvadrata, a radili smo, kao što i sada radimo, građevinsku stolariju. Dakle, sad radimo za razne građevinske kompanije. Lijep posao je bio i kada smo radili za slovensku rezidenciju na Dedinju prozore i vrata. Proizvodimo i kućni namještaj, kao i kuhinjski namještaj za kućanstva. Iz naše radionice potječe i stolarija za dva hotela na Paliću, oprema za jedan subotički i budimpeštanski butik. Jednostavno rečeno: radimo od drveta sve – građevinsku stolariju, namještaj, restauraciju – po narudžbi. Pandemija koronavirusa nije utjecala na naše poslovanje, posao ne staje, čak je veća potražnja. Mi već odavno radimo veće poslove; nije kao nekada da se naprave samo jedna vrata i tri prozora. Materijal nabavljamo uglavnom od jednog posrednika iz Novog Sada, a on materijal uvozi iz Bosne i Hercegovine. Taj posrednik uvozi sve vrste drveta: jelovinu, hrastovinu, orahovinu, drvo od trešnje, dakle sve vrste industrijskog drveta, a proizvodimo stolariju i od drveta jasena i bukve, imamo i u Subotici dobavljača«, kaže Bašić i navodi kako danas u ovoj stolariji ima petero zaposlenih, a po opsegu posla moglo bi ih biti još toliko.
»Majstora nema. Iako je stolar zanimanje s tradicijom u ovim krajevima, Subotica oskudijeva s majstorima stolarima. U Politehničkoj školi i sada ima učenika koji se obrazuju za stolare, ali su uz njih, i bravari, zidari i tesari deficitarna zanimanja. Stolarski zanat je interesantno zanimanje, koje se bavi obradom plemenitog materijala kao što je drvo. I dalje predajem u subotičkoj Politehničkoj školi praktičnu nastavu, na praksi gdje se uči zanat stolara.«
Drvorezbarija
Ljudi ukršavaju predmete koje koriste. Kako je jedan od prvobitnih materijala koje je čovjek koristio drvo, vjeruje se da je i prve umjetničke pokušaje izvodio na tom materijalu, urezujući šare. Drvorezbarija je tehnika ukrašavanja dubljim ili plićim urezivanjem.
»S rezbarijom sam počeo samoinicijativno, valjda iz neke želje za dokazivanjem. Prvo što sam rezbario bila je preklopna lajsna na vratima Franzerove radnje u Subotici za izradu ramova. Bilo je to davno, prije oko četvrt stoljeća. Kada su u pitanju sakralni objekti i umjetnost rezbarije, radili smo oltar u subotičkoj katedrali svete Terezije Avilske, kao i glavna i sva sporedna vrata, zatim u crkvi svetog Roka u Subotici rađena je restauracija svetohraništa, glavnog i sporednih oltara, te amboni, radili smo i ulazna vrata za crkve na Bikovu, u Bajmaku, Aleksandrovu, Stanišiću, te za pravoslavnu crkvu u Banatskom Aranđelovu, kao i prijenosni ormarić u kom stoji kip Crne Gospe na Bunariću, zatim i kipove svetog Ivana Pavla II. i blaženog Alojzija Stepinca koji su u crkvi na Bikovu. Radili smo i oltare koji krase crkvu svetog Ladislava Kralja u Bogojevu. Volim rezbariti, s godinama sve više, što iziskuje strpljenje, ali mi to godi i odmara me. A posao za crkve sam naslijedio od mog oca, koji radio za pokojnog biskupa Matišu Zvekanovića«, kaže Stipan Bašić Škaraba.
Folklor i stihovi
Osim ljubavi prema obradi drveta, Stipan Bašić Šakaraba je vezan i za folklor i pisanje stihova.
»Folklorom sam se počeo baviti od svoje petnaeste godine, aktivno plešući u folklornom ansamblu subotičkog Bunjevačkog kola, a ponovno sam se aktivirao devedesetih godina u Kolu, kada je počelo otimanje Bunjevačkog kola od Hrvata, aktivirao sam se kao voditelj, koreograf folklornog odjela tog Društva i to sam radio punih pet godina. U isto vrijeme kada sam se ponovno aktivirao u folkloru, stihovi su počeli izbijati iz mene. Objavio sam neke od pjesama u književnom časopisu Klasje naših ravni, u kalendaru Subotička Danica, a zatim i u knjigama Lira naiva, pisao sam i preljske pisme, kao i za Festivale bunjevački pisama. Stihovi su mi pitki i glazbenici kažu da ih mogu lako uglazbiti. U nekim momentima samoće zapišem stihove«, kaže Stipan Bašić Škaraba, kojem je prije nekoliko godina objavljen i književni prvijenac, naslovljen Bunjevačka grana stihom izatkana.
Zvonko Sarić
