Tema

Strah od nestajanja

Povjesničari za Zemun kažu da je grad koji je u svojoj prebogatoj povijesti prihvatio mnoge velikane i obične ljude. Veliki doprinos razvoju ovoga grada dali su i Hrvati, koji su na tim prostorima stoljećima živjeli i stvarali u zajednici s drugim narodima. No, u proteklih 50 godina broj Hrvata u Zemunu se neprestano smanjivao. Sa skoro 10.000, koliko ih je bilo po popisu iz 1961. godine što je bilo 13 posto stanovništva, njihova brojka se svela na 2.000 ili 1,27 posto, koliko ih je bilo na popisu 2002. godine. Prema procjenama zemunskog župnika Joze Duspare, Hrvata je u Zemunu oko 4.000. No, mnogi od njih još uvijek nisu spremni izjasniti se javno kao pripadnici hrvatske zajednice.

Posljedice devedesetih

Zvonimir Rajković, nekadašnji predsjednik ZHZ-a Ilija Okrugić, ističe da su se u vrijeme poslije devedesetih godina mnogi koji su se tada izjašnjavali kao Hrvati počeli izjašnjavati kao neopredijeljeni ili kao Jugoslaveni.

»Situacija je trenutno takva da od 4.000 Hrvata, koliko se vjeruje da ih ima u Zemunu, samo manji broj iskazuje svoju nacionalnu pripadnost. Generalna ocjena je da polako nestajemo. Primjer je, recimo, ukop bake čija je želja bila da bude sahranjena po rimokatoličkom obredu, a potomci nisu znali tko su. Kao bivši predsjednik ZHZ-a Ilija Okrugić bio sam duži niz godina svjedok asimiliranja našeg življa, u koje se uvukao strah«, kaže Rajković, dodajući da se Hrvati okupljaju redovito u crkvi i ono što je važno: problema nema.

U posljednja dva desetljeća kulturni život u župi Zemun odvijao se dvojako: kroz kulturne manifestacije u organizaciji crkve i one koje organizira ZHZ Ilija Okrugić.

»Danas se u Zemunu živi bolje nego prije 20 godina. Mislim da je manje straha. Ali naši sunarodnjaci s kojima imamo kontakte uglavnom su stariji ljudi. Svake godine nam umre oko tisuću župljana. Mladi jedva čekaju da dobiju hrvatske papire, pa da idu van zemlje raditi. Brine me koliko će nas biti za 10 ili 20 godina«, kaže predsjednik zemunske udruge Branko Kajić.

I zemunski župnik vlč. Jozo Duspara ističe da se broj župljana Zemuna od sedamdesetih godina do danas znatno smanjio.

»Prema mojoj procjeni, danas u Zemunu živi oko 4.000 katolika. No, samo manji broj njih je direktno vezan za crkvu. Postoje oni koji se još uvijek ne izjašnjavaju kao Hrvati, a najviše iz razloga što su uplašeni za svoju egzistenciju. U okviru župe održavamo vjeronauk za djecu, ali ga u školama još uvijek nemamo. Ali, i pored toga redovito radimo s djecom, s mladima, s obiteljima, redovito obilazimo starije i bolesne i trudimo se svojim župljanima omogućiti sve što je potrebno u jednom pastoralu. Nažalost, činjenica je da župa umire. Sam podatak da godišnje imamo 90 do 100 pogreba, govori u prilog tome. Usprkos tome, nastojimo našu danas malobrojnu zajednicu održati i očuvati«, navodi vlč. Duspara.

Crkva - mjesto okupljanja

Nevenka Cebalo s ponosom ističe da je rođena Zemunka. Njezini roditelji su došli u Zemun iz Dalmacije.

»Rođena sam 1945. godine. Još od malih nogu osjećala sam težinu zbog pripadnosti hrvatskome narodu. Tijekom radnog vijeka svojim radom sam uspjela doći do rukovodećeg mjesta, ali zahvaljujući ravnatelju koji je pripadao istom narodu. Danas se osjećam skučeno. Kao pripadnica hrvatske zajednice najbolje se osjećam u našoj crkvi, te u našoj kulturnoj udruzi gdje sam članica Upravnog odbora. Nastojim često biti među svojima, a jedino me brine što je mali broj mladih. Gotovo da ih nema«, navodi Nevenka.

Ana Mumini iz Novog Beograda je umirovljenica. Za Zemun je, kako kaže za naš tjednik, vezana svim srcem i dušom. Rođena je u Primoštenu u Hrvatskoj. Dio svog života provela je u Hrvatskoj, zatim na Kosovu, a posljednjih 50 godina sa svojom obitelji živi na Novom Beogradu.

»Ono što želim istaknuti jest da je ovdje gdje živim moj dom, a da je tamo prijeko, moja domovina. U proteklih 30 godina se dosta toga promijenilo i više ništa nije onako kako je bilo nekada. Život je nekada na ovom prostoru bio opušteniji i nije bilo tenzija. Brojčano nas je bilo mnogo više nego danas. Ali tada, kao i sada, mnogi se nisu htjeli javno izjašnjavati kao Hrvati. Tenzije su utihnule poslije ratnih devedesetih, ali imam dojam da još uvijek postoji strah kod ljudi. Mnogi se ne srame biti katolici, ali nisu ono što bih ja osobno željela da budu, ono što jesu – Hrvati«, navodi Mumini, dodajući da im je crkva kao jedino mjesto okupljanja, od velikog značaja:

»Okuplja nas crkva i župnik koji nas privlači kao magnet. Nastoji nas održati u svemu i za njega imam samo riječi hvale. On je dobar duhovni otac. Da nema crkve, bila bih jako siromašna. Mi Hrvati s ovih prostora živimo za odlazak u crkvu, među svoje. Ali imam dojam da nas je sve manje. Uglavnom su na misama stariji ljudi, a mladih je sve manje i to mi baš teško pada«, ističe naša sugovornica.

Njeno mišljenje dijeli i umirovljenica Matieta Mikelić.

»Imam 90 godina. Nažalost, zbog bolesti i pandemije koronavirusa, sužen mi je društveni život, budući da od studenog boravim u stanu i ne izlazim van. No, ono što mogu reći jest da se naša zajednica bitno umanjila, s obzirom na to da se veliki broj hrvatske populacije ili odselio ili umro. S radošću smo se nekada okupljali u porti crkve i nastojali biti na usluzi narodu. Nedavno sam napisala popis prezimena određenog broja Hrvata iz Zemuna, koja, nažalost, više ne postoje. Ta prezimena su nestala poslije oslobođenja, nakon Drugog svjetskog rata kada su mnogi otišli odavde. Mogu reći da tijekom života nisam imala problema zbog toga što jesam. Majka mi je bila Njemica. Devedesetih godina je bilo izvjesnih nelagodnosti, ali nismo bili napadani. Žao mi je što nas je danas sve manje. Ima dosta nacionalno mješovitih brakova, ali i Hrvata koji kao da se plaše da se javno tako izjašnjavaju«, ističe Matieta Mikelić.

S. D.