Tema

Kamen na kamen – suhozid

Nematerijalna kulturna baština Hrvatske (XIII.)

Kamen na kamen – suhozid

Suhozidi u Hrvatskoj su posebni, teško ih je predstaviti (samo) duljinom. No, u svom istraživanju Šrajer je došao do brojke od 100 do 300 tisuća kilometara * Više od 40% teritorija jadranske Hrvatske leži unutar 100 m od najbližeg suhozida

Suhozidna gradnja ili gradnja »u suho« umijeće je gradnje, odnosno slaganja kamenja, bez ikakvog vezivnog materijala (cementa, blata). Ovo umijeće, staro tisućama godina, na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne baštine čovječanstva upisano je 2018. godine, kao odgovor na zajedničku međunarodnu nominaciju Cipra, Francuske, Grčke, Hrvatske, Italije, Slovenije, Španjolske i Švicarske.

Iako na prvi pogled slaganje kamenja izgleda vrlo jednostavno, ono je sve samo ne jednostavno. To je umijeće koje se godinama prenosilo s koljena na koljeno. Dovoljno je samo pogledati Starogradsko polje na Hvaru koje se nalazi na UNESCO-vom popisu mjesta svjetske baštine.

Primarna namjena 

Suhozidi su građeni iz raznih razloga, te i u različitim stilovima. Kako je pojasnio izvanredni profesor Sveučilišta u Zadru, kustos i etnolog iz Šibenika dr. Jadran Kale datiranje najstarijeg slaganja kamena na kamen sličilo bi traganju za prvom otpjevanom pjesmom ili prvom izgovorenom rečenicom. Suhozidi su se gradili iz poljoprivrednih razloga, odnosno krčenja tla radi sadnje vinograda, kao međa, teritorijalna oznaka, kao zaštita ljudi i životinja od jake bure na otocima. Karakterističan proizvod suhozidne gradnje je takozvani suhozid ili u narodu još poznat i pod imenom gromača, međa, mocira, redina, prizida... No, tehnika suhozidne gradnje se nije upotrebljavala samo za zidove nego i za stilizirana kamena skloništa koja su služila kao odmor ljudima, radnicima u poljima ili kao zaklon od lošeg vremena. Kamene kuće bivale su dovoljno visoke, tako da čovjek u njima može stajati, a imale su različito značenje. Neke su imale čunjaste krovove, primjerice kažuni u Istri, dok su neke imale okrugle krovove a primjer tome je bunja u Dalmaciji.

Primarna namjena ovoj graditeljskoj kulturi bila je najviše radi krčenja tla (vađenja kamenja iz zemlje) koje je iziskivalo vinogradarstvo. Tako se suhozid može vidjeti i među brojnim vinogradima, a izniman primjer su stari primoštenski vinogradi. Uz to, na ovaj način ljudi su pravili zaštitu za uzgoj bilja, osobito pred brstom stoke. Kada je riječ o povijesnim zapisima, prof. Kale govori da su kamena slaganja bila dovoljno zanimljiva za bilježenje kad se radilo, primjerice, o međama, rjeđe o samim kultivacijama. Takvi su stari zapisi, primjerice Istarski razvodi (pravni dokument o razgraničenju teritorija susjednih komuna u Istri), kao i međaši nad kojima najstariji mještani svjedoče o oznakama razgraničenja zvanim gromile.

»Najobičnije gradivo je kamen, u raznim krajevima i raznih sastava no kod nas gotovo uvijek vapnenac. U drugim dijelovima svijeta ima i ovakvih gradnji od, primjerice, sušene zemlje. Suhozid potiče naklonost, jer se gradi od lokalnog materijala. Dakle, u svojem ambijentu ne odskače neuklopljenošću i likovno uvijek budi interes zbog igre sjena na svojim spojevima i neravnim plohama. U graditeljstvu je zanimljivo vidjeti kako se suhozid u usporedbi s drugim tehnikama ponaša, primjerice za vrijeme potresa. U ekonomskom smislu i dalje je dio poljoprivrede, jer sprječava eroziju i u mikroklimi služi kao ploha za noćnu kondenzaciju vlage. Stoga ima ulogu i u najnaprednijim primjenama«, pojašnjava prof. Jadran Kale.

Posebnost suhozida u Hrvatskoj

O suhozidima i njihovom značaju razgovarali smo i s arhitektom i urbanistom Filipom Šrajerom iz Zagreba, koji je doktorirao na ovoj temi, te je ujedno i jedan od osnivača Udruge Dragodid, koja je bila ključna u nominaciji hrvatskog tima. Spomenuta udruga osnovana je prije petnaestak godina kao institucionalni okvir za ljetne radne akcije, grupe tada netom diplomiranih arhitekata i povjesničara u selu Dragodid na Visu. Kroz vrijeme se udruga pretvorila u neslužbenu hrvatsku suhozidnu kontaktnu točku.

Iako je rodom iz Zagreba, dr. Šrajer je, kako je sam rekao, jedan od ne tako rijetkih kontinentalaca kojeg su začarale jadranske teme.

»Suhozidi su došli prije doktorata: značajna količina podataka koju sam skupio o suhozidima tijekom godina bila je jedan od motiva upisa doktorskog studija arhitekture i urbanizma. Želio sam imati dodatni motiv za sistematizaciju tih podataka i naučiti kako znanstveno pristupiti jednoj temi o kojoj se zna premalo. Za razliku od nekih drugih poznatih suhozidnih područja na svijetu gdje prevladavaju pojedini     tipovi (npr. stočarske međe u Irskoj i Velikoj Britaniji, vinogradarske terase u Italiji i Španjolskoj), u Hrvatskoj često susrećemo ispreplitanje jednih i drugih u prave labirinte i čipke u krajoliku, kako ih ljudi često nazivaju kada im se dive. Osim toga, značajan dio tih labirinata i čipki čini nešto što drugdje na svijetu ne srećemo često, a to su suhozidom građene kamene gomile različitih tlocrtnih oblika: okruglih, ovalnih, izduženih, nepravilnih... Najviše zbog njih suhozidi u Hrvatskoj su posebni i najviše zbog njih teško je predstaviti ih (samo) duljinom. Ali, kad bismo tu duljinu mjerili u kilometrima, to bi bio najmanje šesteroznamenkasti broj,« ističe Filip Šrajer i napominje kako je u svom istraživanju došao do brojke od 100 do 300 tisuća kilometara.

Kako je naveo, još ilustrativniji brojčani podatak do kog je došao GIS analizama (Geografski informacijski sustav) je da više od 40% teritorija jadranske Hrvatske leži unutar 100 m od najbližeg suhozida. Ta »pokrivenost« teritorija suhozidima ide do oko 95% u slučaju nekoliko općina između Šibenika i Trogira, među koje spada i već spomenuti Primošten sa svojim vinogradima.

Značaj svakog kamena

Šrajer ističe kako je promjenom dominantnih djelatnosti, načina gradnje i kultiviranja tla suhozidna gradnja izgubila svoj izvorni ekonomski značaj. Međutim, danas se nešto od te važnosti vraća.

»Europska unija je u suhozidima prepoznala jedno od takozvanih poljoprivredno-okolišnih obilježja koje vrijedi poticati radi očuvanja krajolika, bioraznolikosti, pa i kvalitete proizvoda. Stoga se za obnovu i gradnju suhozida počinju odobravati novčane subvencije, pa interes raste. Interes za suhozidnu vještinu danas je, ne intenzivno, ali konstantno, prisutan u građevinarstvu, najviše u uređenju okućnica. Kroz volonterske radionice i radne akcije koje godinama organiziramo i drugima pomažemo organizirati, ispostavilo se da gradnja suhozida može dobiti i novu ulogu – didaktičku, kao dopuna u obrazovanju arhitekata i društvenu, gdje se na radnim akcijama lako premošćuju razlike u dobi, spolu, obrazovanju i porijeklu. Također, na ovaj način stariji meštri dobivaju pozornost i poštovanje mladih zbog vještine koju vjerojatno nisu ni sanjali da će prakticirati pod stare dane«, ističe Šrajer.

Zanimljivo je da u Hrvatskoj postoji državno prvenstvo u gradnji suhozida, koje je prošle godine održano četvrti puta. Po riječima Šrajera, na ovo natjecanje se do sada prijavljivalo po desetak ekipa što nije dovoljno za sačuvanje suhozidne gradnje, ali je najbolji način da se okupe i ogledaju entuzijasti i znalci ove tehnike te da se pridobije medijska pažnja.

Što suhozid i vještina suhozidne gradnje mogu naučiti pojedinca, najbolje je opisao član Udruge Dragodid Andro Nigoević rekavši: »Izgradnja suhozida vrlo je slična izgradnji odnosa u društvenoj zajednici. Kao što je svaki čovjek u zajednici jednako važan i vrijedan, tako je i svaki kamen pri gradnji suhozida jednako važan i vrijedan. Onaj mali jednako je važan kao onaj veliki, onaj u sredini jednako je važan kao onaj na vrhu, ali i onaj na dnu. Svaka je jedinka važna za cjeloviti opstanak, bila ona kamen u suhozidu il' osoba u društvu«.

Ž. Vukov