Aktualno
Šansu imamo, trebamo ju iskoristiti
Među prvom generacijom učenika koji su pohađali cjelovitu nastavu na hrvatskom jeziku u OŠ Matija Gubec u Tavankutu bio je i Tomislav Vojnić Mijatov, danas svećenik Subotičke biskupije. Vlč. Mijatov dolazi iz višečlane obitelji, od oca Tome i majke Kate, rođene Stantić, koji su podigli sedmero djece i odgajali ih u duhu kršćanskih i moralnih vrijednosti, ali i jasnog nacionalnog identiteta.
Nakon završene Biskupijske klasične gimnazije i sjemeništa Paulinum u Subotici, vlč. Mijatov je upisao Katoličko bogoslovni fakultet u Đakovu i ušao u Bogoslovno sjemenište. Nakon obrane diplomskog rada 2019. godine zaređen je za đakona Subotičke biskupije, a 27. lipnja 2020. godine i za svećenika istoimene biskupije. Trenutno je župni vikar u župi Snježne Gospe u Horgošu.
Bili ste prva generacija učenika koji su pohađali cjelovitu nastavu na hrvatskom jeziku u OŠ Matija Gubec u Tavankutu. Koje uspomene nosite iz tog ranog perioda djetinjstva?
Prvotno sam ponosan na tu činjenicu, jer smo tako počeli pisati jednu novu stranicu u životu Hrvata koji ovdje žive više od tri stoljeća. Svakako da nosim najljepše uspomene, jer smo kao djeca doživjeli mnoštvo lijepih trenutaka, koje inače ne bismo iskusili. Već smo u vrtiću, zajedno s našom odgojiteljicom Marijom Matković, sudjelovali na ljetnoj školi hrvatskog jezika u Novom Vinodolskom i na Sljemenu, upoznali nove prijatelje, posjetili tadašnjeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića. Kada je započelo školovanje, unatoč svim poteškoćama s kojima smo se susretali u nastavi, bilo je mnoštvo nastavnih i izvannastavnih aktivnosti koje su nas obogaćivale i pružale nam šire vidike. Osim ljetovanja na Hrvatskom primorju, redovito smo sklapali nova prijateljstva s učenicima iz Gornje Stubice, Dalja, Ernestinova, Osijeka... kod kojih smo odlazili razmjenjujući kulturu i običaje. Najljepše uspomene su svakako nova poznanstva, prijatelji koje sam stekao i s kojima sam i dalje u kontaktu. Osobno sam volio glumu, predstave, te sam redovito bio angažiran, a jedna od takvih predstava bila je Razlinkavi zec rađena po tekstu Balinta Vujkova s kojom smo nastupali više puta kao škola. Jedno svakako posebno putovanje bilo je Susret učeničkih zadruga u Puli, gdje smo se predstavili u našoj tradicionalnoj bunjevačkoj nošnji i sa slikama od slame, zatim smo redovito kao škola sudjelovali na Danima kruha, te posjećivali različita mjesta po Vojvodini. Svoj trud i vještine u recitiranju i pjevanju smo očitovali na smotri recitatora i Danima Balinta Vujkova, državnim natjecanjima…
Koliko Vam je značilo biti među svojima? Jeste li toga i ranije bili svjesni?
Kao dijete vjerojatno nisam bio u potpunosti svjestan da započinjem školovanje na svom materinjem hrvatskom jeziku, ali kako smo sve više napredovali u znanju i upoznavanju bogatstva hrvatskog jezika, književnosti, kulture, pisma... ta svijest je postajala sve jasnija. Mnogi danas misle da kada se kaže školovanje na hrvatskom jeziku, da je sve isključivo na hrvatskom. Međutim, u odgoju su uvijek bili prisutni bunjevačka ikavica, kultura, običaji..., jer je to dio našega identiteta te se nikada nije izdvajalo iz školskog odgoja. Svakako da smo pored hrvatskog jezika redovito učili srpski jezik, pismo, književnost, kulturu, kao i svi ostali učenici. Moja braća, sestre i ja smo bili dio kulturnog života u HKPD-u Matija Gubec, te smo, osim u školi, i kod kuće njegovali izvornu bunjevačku tradiciju i folklor. Tako smo uvijek bili među svojima, družili se i voljeli ono što jesmo i odakle smo. Biti među svojima na folkloru, u školi, crkvi značilo je očuvanje našeg kulturnog, nacionalnog i vjerskog identiteta, jer kada smo zajedno s istim ciljevima i namjerama, puno je lakše svjedočiti ono što jesmo. Podijeljena zajednica unutar sebe ne može dugo opstojati nego je osuđena na izumiranje i nestanak i toga smo bili svjesni te smo se uvijek nastojali povezati preko škole, folklora i župe. To je ono što nas je držalo zajedno.
Zapravo, u Vašoj obitelji ste svi (koji su mogli) pohađali cjelovitu nastavu na hrvatskom jeziku, bilo u osnovnoj, bilo u srednjoj školi. Ni tada nije bilo lako donijeti odluku upisati dijete na hrvatskom, rekla bih možda i teže nego danas, no Vaši roditelji nisu oko toga dvojili. Dolazi li upravo sve iz obitelji? Iz odgoja?
Odgoj na hrvatskom jeziku u školama u Srbiji je krenuo vrlo brzo nakon svih ratnih događanja te je atmosfera među ljudima na neki način bila napeta. Mnogi roditelji su zasigurno dvojili hoće li upisati svoje dijete na hrvatski jezik ili ne, što je na neki način i bilo opravdano zbog straha koji je vladao. Teže je bilo upisati zbog društveno-političke klime, ali unatoč svemu tome postojali su odvažni roditelji koji su se međusobno hrabrili i poticali na školovanje vlastite djece na hrvatskom jeziku. Nažalost, činjenica je da je bilo i među našim ljudima onih koji su odvraćali druge roditelje od upisa, ponekad ismijavali, a danas i sami podržavaju školovanje na hrvatskom jeziku jer su i njihova djeca sama prošla osnovnu ili srednju školu na hrvatskom. Radi toga uvijek je potrebno razbijati loše predrasude o školovanju na materinjem jeziku, jer time se kao zajednica ne odvajamo od druge djece, ne pravimo razliku u školi jer svi učimo iste stvari i njegujemo slične običaje. Školovanje na hrvatskom je pružena mogućnost kvalitetnijeg i bogatijeg odgoja naše djece i to je pravo koje smo dobili. Hoćemo li ga znati iskoristiti, to je na roditeljima! Danas mnogi roditelji dvoje zbog nekakvih vlastitih uvjerenja kako se time pravi razlika među djecom, da se besplatnim knjigama, ljetovanjem i izvannastavnim aktivnostima nastoje »kupiti« roditelji i djeca, što nikako nije točno. Zbog toga što se jednako uči srpski kao i hrvatski, kultura, književnost i jednog i drugog naroda, a sva putovanja koja se ostvaruju mogu biti samo prilika za proširenje vidika i upoznavanje druge djece, krajeva i običaja. To može biti samo na cjelovitu izgradnju jedne osobe. Moji roditelji nisu tada dvojili oko upisa, jer za naše roditelje, pa i za nas djecu, hrvatski jezik nije bio stran, budući da smo kao djeca bili aktivni i u crkvi gdje se govori hrvatski, kao i u spomenutom društvu. U našoj obitelji se najviše govori ikavica. Mama Kata je jednom prilikom rekla kako njezinoj djeci nije nametnut hrvatski jezik nego su oni kao roditelji, a i djeca sama, vidjeli da je to naše. Roditelji su podržali ideju od samog početka. Obitelj je temelj svakog društva i sve kreće iz obitelji. Po naravnom pravu prvi odgajatelji djece su roditelji i tu im ulogu nitko ne može oduzeti. Po djetetu možete često vidjeti kako obitelj »diše« i radi toga je veoma važno koliko i kako roditelji ulažu u svoju djecu. Vjerujem da je želja svakog roditelja da izvede svoju djecu na pravi put, da stekne visoko znanje i pismenost. Ustrajnim i kvalitetnim odgojem u kući i u školi djeca mogu izrasti u kvalitetne ljude koji će pridonositi boljitku zajednice i društva u kojem živimo.
Kako to vidite danas, koji su po Vama razlozi što se roditelji toliko promišljaju oko upisa djece na nastavu na hrvatskom jeziku? Je li zaista moguće da roditelji i nakon skoro dvadeset godina ne znaju za tu mogućnost ili naš narod radije odabire »utopiti se u većinu« nego li koristiti svoja prava?
Needuciranost i nepoučenost roditelja je ključna u njihovom odlučivanju. Kao hrvatska zajednica, nismo svjesni svojih prava na vlastiti jezik, pismo, kulturu itd. Osobito u Bačkoj, među Bunjevcima, vlada jedna ravnodušnost, mlakost i nezainteresiranost kada je riječ o identitetskim pitanjima. Naučili smo živjeti u miru i slozi s drugim nacijama, no često prevladava mišljenje kako se nemamo mi što izdvajati od drugih, stvarati podjele i biti posebni. Takvo mišljenje je posljedica nastojanja višedesetljetnog suživota u miru s drugima, što je dovelo do zaborava onoga što mi jesmo, pa ćemo čuti kako naši ljudi pričaju na ekavici, što za mene nije problem ali tako zaboravljamo svoj bunjevački govor, dijalekt kojeg smo učili od svojih roditelja ili se često stidimo svoga govora i jezika. Obično volim kazati kako se u gradu Subotici i okolici ne može više čuti lip bunjevački pozdrav »Faljen Isus« ili u susretu s drugima »kako ste, čeljadi?«. No, ako njegujem vlastitu kulturu, običaje, jezik... izdvajam li se onda od drugih? Stvaramo li time podjele i razlike u društvu ili doprinosimo bogatstvu različitosti jedne društvene zajednice u kojoj živimo? Nažalost, roditelji ne znaju kolika im se mogućnost pruža školovanjem njihove djece na hrvatskom jeziku i da time neće ništa izgubili. Citirat ću svoju učiteljicu Maricu Skenderović koja je jednom prigodom rekla: »U Tavankutu je u svakodnevnom govoru zastupljena ikavica, a djeca jasno uočavaju razlike između književnog standarda i dijalekta. Osobno nastojim kod djece sačuvati ljubav prema ikavici, da je njeguju, da je se ne stide, ali da znaju i književni jezik«. Poruka je jasna. Nažalost, danas mnogi neće iskoristiti ovo pravo, a jednoga dana bit će kasno kada se sjetimo što smo odbili zbog nekakvih loših predrasuda. Mislim da roditelji često idu za tim kako većina radi. Moraju postati najprije svjesni što znači školovati dijete na hrvatskom jeziku i da time samo dobijaju. Znao sam čuti od roditelja koji bi upisali djecu u hrvatski odjel da ipak na kraju ne žele, budući da ih se zna ismijavati od strane drugih roditelja i na kraju se distanciraju jedni od drugih, jer oni su »veliki Hrvati« i to žele dokazati. Ljudima je lakše raditi kao većina, jer time neće biti izloženi osuđivanju. Kada treba svjedočiti u životu svoju nacionalnu i vjersku pripadnost, ljudi često zataje, vjerojatno srameći se pred drugima onoga što jesu.
Imate li neke ideje kako bi se trebalo pristupiti roditeljima? Jesu li roditeljski sastanci dovoljni ili na čemu još treba raditi?
Zajednica se brojčano smanjuje i danas ne možemo očekivati ni mi u Crkvi niti u školstvu da će nam mase ljudi dolaziti i biti aktivni članovi zajednice, bilo crkvene bilo društvene. Frontalni pristup više nije moguć te je potreban osobni pristup svakoj obitelji. To je puno teže ostvarivo, ali bez muke i križa nema ni plodova kako u crkvi tako i u svemu onome što radimo na društvenom planu. Kako je potrebno neprestano rasti u vjeri tako je potrebno neprestano rasti u svijesti o tome tko smo i koja su naša prava. Zato je potrebno neprestano raditi s našim roditeljima, educirati ih, pratiti i redovito ih podržavati, a ne samo kada nam trebaju za vlastitu promidžbu. Po pitanju odgoja na hrvatskom jeziku roditelji moraju biti obaviješteni prije početka upisa učenika u školu i svakako s njima razgovarati i pojasniti im iz vlastitog iskustva koje su prednosti odgoja na hrvatskom jeziku.
Zanimljiv je podatak da konkretno u Tavankutu roditelji ne upisuju svoju djecu u hrvatske odjele, a kada dođe do srednje škole djeca sama odabiru cjelovitu nastavu. Što je po Vašem mišljenju razlog tome?
Seoska sredina se jasno razlikuje od gradske. Na selu »svi sve znaju o svakome«, svi se međusobno poznaju, nerijetko i nečiju prošlost i onda je u takvoj sredini možda »sramotno« raditi drugačije od ostalih. Drugačije, u smislu da ću svoje dijete upisati u hrvatski odjel u kojem je mali broj učenika te sam tako svoje dijete odvojio od prijatelja koji su možda u drugom odjelu. Međutim, za mene osobno su prednost manja odjeljenja jer kvaliteta nastave je daleko bolja i učitelj/ica se može više posvetiti učeniku. Razlika je i kod upisa u osnovnu i srednju školu. Kada je riječ o osnovnoj školi, tu odlučuju roditelji, a kod upisa u srednje škole ta ista djeca su već zreliji ljudi i mogu samostalnije odlučivati. Nerijetko učenici jedan drugog »povuku« te se onda nakon osam godina nađu u istom razredu srednje škole.
Koliko je bitno da naša djeca odrastaju i školuju se među svojima?
Šansu koju smo dobili kao nacionalna manjina treba iskoristiti. Dvadeset godina nije malo kada je u pitanju mogućnost školovanja na materinjem hrvatskom jeziku. U tih dvadeset godina veliki broj učenika je ostvario svoje pravo i oni trajno pružaju svjedočanstvo drugima kako je lijepo biti svoj na svome te ponositi se što su uspjeli upoznati svoj književni jezik. Sve te generacije svjedoče otvorenost prema drugome i drugačijem tako što su redovito putovali, stjecali nove prijatelje, a istovremeno jedni druge bolje upoznavali. Veoma je bitno da se međusobno dobro poznajemo, jer sve ono što smo naučili i stekli tijekom svoga školovanja možemo iskoristiti za učvršćivanje vlastite zajednice u kojoj živimo. Meni kao svećeniku je drago kada čujem da naša djeca u vrtićima ili školama uče o katoličkoj vjeri, da se toga ne srame svjedočiti. Svi smo kao vjernici, koji pripadamo jednoj Crkvi, odgovorni za cjeloviti identitet koji nije moguć bez naše pripadnosti Božjem narodu. Tako odgajajući našu djecu ne zaboravljamo svoju nacionalnu i vjersku pripadnost.
Ž. Vukov
