Tema

Kad cijeli život stane u jedan kamion

Ove godine navršava se 30 godina od kada je između 35 i 40 tisuća Hrvata moralo napustiti svoja rodna mjesta u Vojvodini. Među njima su i hrvatske obitelji iz srijemskih mjesta: Golubinaca, Sota, Morovića, Kukujevaca, Gibarca, Šida, Vašice, Beške, Iriga, Surčina, Petrovaradina... Do danas gotovo se nitko od njih nije vratio u rodni kraj. Utočište su pronašli u mjestima diljem Hrvatske. Tamo su nastavili svoj život, pronašli novo zaposlenje, privikli se na nove ljude, ali nekadašnji život nisu zaboravili. To nam je u priči za naš tjednik potvrdio i umirovljeni novinar Slavko Žebić, koji se prije 30 godina sa svojom obitelji preselio iz Šida u Osijek.

Vrijeme teške odluke

Tijekom razgovora prisjeća se teške odluke, kada je zajedno sa svojom obitelji odlučio preseliti u Hrvatsku.

»Stanovao sam u Naselju Jelice Stanivuković u Šidu, napravio novu kuću u Ulici Lazara Bibića, polako ju završavao, a onda sam ostao bez posla. Ne otkazom, već perfidno. Deset godina bio sam ravnatelj Radio Šida, onda mi je priopćeno da idem na bolje radno mjesto, za tajnika Općinskog turističkog saveza. Osnivač je Skupština općine i osigurava sredstva za troškove i osobne dohotke. Prihvatim to, i prve dvije godine sve ide u redu, a onda sredstva presahnu i ja nemam ni za plaće. Nekoliko mjeseci posuđujem od prijatelja, ali to ne može trajati u nedogled, pa sam tako natjeran dati ostavku. Odmah je prihvaćena. Čak mi te tri godine nisu plaćali ni doprinose, pa kada sam preselio, to mi nisu priznali u radni staž«, priča Žebić.

Nakon toga otvorio je vlastitu turističku agenciju, ali ni to nije išlo.

»Obrađivao sam ono zemlje što mi je ostalo, prijavio umirovljeničko na zemlju i svake srijede i subote bio na šidskoj tržnici. Bogu hvala, supruga je radila, pa smo nekako spajali kraj s krajem. Ali oblaci su bili sve tamniji i jednoga dana Radio Šid je objavio govor važnog šidskog radikala: ‘U Japanu japanski jezik predaje Japanac, u Rusiji ruski jezik predaje Rus, a tko našoj deci predaje srpski jezik?’. Aludirao je na Ćisu, (Musliman) i na moju ženu (Hrvatica). Kad sam se te večeri vratio s njive, žena plače. Znao sam: moramo seliti.«

Bila je to, kako kaže, teška odluka. Sa suprugom i dvoje djece preselio se u Osijek, gdje je trebalo započeti novi život.

»Dođeš u novu sredinu, a znaš da svaka nova sredina baš ne dočeka rado dođoše. Na svu sreću, dosta lako prešli smo granicu na Kelebiji, i tu noć putovali Mađarskom, osvanuli na graničnom prijelazu kod Donjeg Miholjca. Oblačno, kiša, to i Bog plače nad našom sudbinom. Dolazimo u Osijek, našli kuću u Divaltovoj, u sivom vremenu nekako još sivija. I moji i ženini rođaci već su bili u Hrvatskoj. Pokupimo se negdje prije podne i istovarimo kamion. Suze smo ostavili u kabini kamiona. Teško je, kad samo što ne napuniš pedesetu, a cijeli ti život stane u kamion. Onda tužna svakodnevica. Svaki dan do novog šaltera. Trebaš osobne dokumente, trebaš prevesti kuću, trebaš ovo, trebaš ono. Ja bih štošta, a sve košta. I tako nekoliko mjeseci, dok nismo dobili domovnice. Na svu sreću, djecu smo odmah upisali u školu, sina u 3. razred gimanzije, a kći u 7. razred najbliže osnovne škole. Onda svakoga dana ponovno na šaltere, tražimo zaposlenje. Žena je fakultet završila u Beogradu, na svakom se šalteru pogledaju. A novac ide. To malo ušteđevine što smo ponijeli sa sobom, nemilosrdno se topi. Odem do prijatelja, molim ga da mi pomogne da nađem zaposlenje, a on mi kaže: ‘bježi od mene, od mene svi bježe. Ja sam posljednji predsjednik Komiteta i druženje sa mnom bit će ti kontraproduktivno’. Žena je na posao čekala pune tri godine, ali Bogu hvala, zaposlila se u školi, a ja sam se zaposlio ranije, ali u zaštitarskoj tvrtci«, navodi Žebić.

Snalaženje

Budući da je po profesiji novinar, 1995. godine počinje pisati za Gospodarski list iz Zagreba i tu jesen i za list Povratnik, kojega je u Osijeku osnovao Josip Kelemen, ranije jedan od urednika Glasa Slavonije. Godinu poslije počeo je raditi i kao vanjski suradnik u Radio Osijeku i tako punih pet i pol godina, dok nije završio u bolnici.

»U međuvremenu sam objavljivao i u Glasu Slavonije, istina tek tu i tamo, ali sam dva puta po devet mjeseci pisao za Agroglas, podlistak Glasa za poljoprivredu. Sve u svemu, bio sam zadovoljan, jer sam na tim poslovima dobijao dva puta više sredstava nego u tvrtci u kojoj sam radio. Nakon izlaska iz bolnice za Božić 2003. prvi puta sam se javio Hrvatskoj riječi iz Subotice, a onda od 2004. godine bio sam redoviti vanjski suradnik Hrvatske riječi punih deset godina.«

U to vrijeme protjerani Hrvati počeli su se organizirati, okupljati i pomagati jedni drugima. Još 1995. godine Žebić postaje član Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata sa sjedištem u Zagrebu, a prije poklada 1996. osnivaju Zavičajnu udrugu Gibarac, sa željom da očuvaju svoju šokačku baštinu koju su njegovali u Gibarcu, ali i divno šokačko ruho koje su nosile njihove prabake, bake, mame, tete i strine, ruho koje se stoljećima nosilo u osam sela Vukovarske županije: Bapskoj, Berku, Ilači, Lovasu, Tompojevcima, Tovarniku i Sotinu, a naravno i u Gibarcu, koji je ostao s druge strane državne granice.

Prošlo je puno vremena dok se nije odlučio ponovno posjetiti svoje rodno mjesto.

»Za blagdan sv. Lovre, 1995. protjerani su i preostali Kukujevčani i Gibarčani i ja sam tada napisao moju pjesmu Gibaračka tragedija, a u posljednjem stihu kažem: ‘Barem da nas puste za Svisvete, već sada sanjam to bi vidjet trebo, široke šorove i toranj na crkvi i one lijepo, gibaračko nebo’. Ali nisam dolazio sve dok nije ukinuto plaćanje. Moja je supruga odlazila ranije, odmah poslije Unproforove misije, jer mati joj je živjela u Moroviću, a ja u Gibarcu više i nemam rodbine. Ali dolazio sam često, da očistim grobove, od cijele familije, dolazio na kirbaj, dolazio na šidske proslave i manifestacije, doveo Šokačku granu u Šid, u posjet Hrvatskom kulturnom društvu Šid. Dolazio sam kod prijatelja, međutim i to se prorijedilo, a i putuje moje društvo, a i ja čekam na red.«

S. D.

 

ANTRFILE

Najljepše selo na svijetu

»Gibarac je najljepše selo na svijetu, nama najdragocjenije. Taj Gibarac bio je mjesto ugodnoga življenja, ali nemojte misliti da je te uvjete nama netko darovao. Sve su to Gibarčani stvorili vlastitim sredstvima, vlastitim radom. Mi smo imali jedan od većih samodoprinosa u oOpćini Šid, i dok su mnogi ostali na dva ili tri posto, mi smi išli na 8 i 10. Sedamdesetih godina prošao je asfalt starom ‘osječkom kaldrmom’, tako smo zvali put koji je nekada spajao Mursu i Sirmium, a već godinu poslije i mi smo asfaltirali sve seoske ulice. Kroz Gibarac je 1972. godine prošao regionalni vodovod Kuzmin – Šid, a mi smo već kroz godinu-dvije proveli vodu u svim gibaračkim ulicama i odmah nakon toga i trofaznu struju do svake gibaračke kuće. Godine 1975. uveli smo telefone, a od 300 kućanstava u Gibarcu iste je godine telefon uvelo 197 Gibarčana. Bili smo među najboljim proizvođačima kukuruza, pšenice, suncokreta, šećerne repe; svaka kuća je imala kravu ili dvije, par konja, svaki je domaćin imao vinograd i podrum. Tih godina u selu je još bilo dva ili tri čopora ovaca«, prisjeća se Žebić.