Širom Vojvodine

Dobra trgovina kada su svi zadovoljni

U današnje vrijeme, kada proizvodi u naše trgovine stižu sa svih strana svijeta, od nama poznatih, a sve više i nepoznatih proizvođača, prava je umjetnost kupcu omogućiti pravi izbor poslije kojeg će biti zadovoljan ne samo gospodin kupac već i gospodin prodavač. Tom poslovnom politikom rukovodi se Stipan Pašić iz Monoštora, vlasnik jedine monoštorske trgovine koja se bavi prodajom alata, materijala i opreme.

Uzor stariji brat

»Što se tiče posla, živim svoj željeni život, da kažem svoj san. Uvijek sam želio biti trgovac, raditi u trgovini. Sukladno tome, a na moju sreću, po završetku školovanja radio sam jedino u trgovini. Upisujući srednju školu, prva i jedina želja mi je bila upisati trgovački smjer. Nisam uspio u prvom pokušaju, pa sam godinu dana bio na kuharskom smjeru. Nakon toga u sljedećoj godini sam napustio kuharstvo i upisao trgovinu koju sam, naravno, i završio«, ovo je ono malo od Stipanove upornosti da ostvari svoje mladalačke ideje ili kako on kaže san što se tiče obrazovanja, a nakon toga i posla.

Uzor mu je bio stariji brat, ili kako u Monoštoru kažu baća, Adam.

»Brat je radio kao trgovac u jednom velikom trgovačkom poduzeću u Somboru i ja jednostavno nisam želio biti ništa drugo već isto što i on. Posjećujući ga na poslu i slušajući njegove priče što znači biti trgovac, neupitno je imalo utjecaja na moju odluku što biti. Znači, nitko me nikad nije nagovarao, uvjeravao u to koju školu upisati, koje zanimanje odabrati. Jednostavno, želio sam biti trgovac kao moj baća«, priča Stipan.

Posao je našao odmah poslije škole, u struci i svom selu.

»Tu sam bio 15 godina. No, stjecajem raznih okolnosti radnja je prestala s radom i ostao sam bez posla. Znači, od lagodne situacije doći na posao i po okončanju radnog vremena otići kući imao sam izbor tražiti novog poslodavca ili postati poslodavac, to jest otvoriti trgovinsku radnju. Iz sadašnje situacije sve izgleda lako, no u tom trenutku bilo je dileme, straha. Mogu li ja to? Kako će to sve ići? I nakon otvaranja počele su prve slatke muke. Čekati prvu, drugu... mušteriju. Pitao sam se tko će doći kod mene kupiti, zašto će doći kod mene? I tako bezbroj pitanja i sumnji koje su, na sreću, bile vrlo brzo prevladane«, priča o svojim prvim poduzetničkim koracima ovaj monoštorski trgovac.

Ističe da mu je velika olakotna okolnost što radi u svom objektu i ne mora plaćati zakupninu. Objašnjava da je na početku po otvaranju radnje imao konkurenciju. U selu je postojala radnja sa sličnim asortimanom robe, no ona nije bitno utjecala na njegovo poslovanje te je nakon šest godina i zatvorena.

Slušajući ga, shvaćamo što znači u stvari biti trgovac. Osim onog klasičnog posla prodaje, trgovina je i umjetnost zadovoljavanja mušterija. Objašnjava da voli saznavati nove stvari o materijalima, spravama, bojama, alatima i svemu drugom što se nalazi u njegovoj trgovini (elektromaterijal, boje, materijal potreban u građevini, moleraju...) i općenito na tržištu, te da nema većeg zadovoljstva od onog kada mušterija opet dođe i kaže da je zadovoljna. Trenutno ima u ponudi oko 3.500 artikala. Kaže da mu nije teško komunicirati s ljudima, objašnjavati im novine pa čak često razgovarati i o svim običnim stvarima koje ih tište ili raduju. Gledajući ga kako kao mađioničar objašnjava, pokazuje, nalazi artikle jasno je da je on dio svoje trgovine. Sve to ipak ne bi mogao sam. Velika pomoć mu je supruga koja, osim što radi u radnji, obavlja poslove u knjigovodstvu.

Izazovi posla

Ljudi u selu je sve manje, naročito mladih koji odlaze na rad u inozemstvo i postaju samo gosti u svojim domovima. Mnogo je staračkih domaćinstava pa i onih u kojima živi samo jedna osoba. I tu se kupuje samo ono što se mora.

»Tržište nudi sve veći asortiman roba i ja sam u obvezi, koliko god to mogu, to pratiti, kako po kvaliteti tako i po kvantiteti. Pojavljuju se novi oblici konkurencije. Tu je internetska prodaja, tu su velike firme koje dostavljaju robu na kuću. Ipak, još većina ljudi voli doći, dotaći, vidjeti ono što kupuju pa i popričati o različitim mogućnostima (kvaliteti robe, vrste...), o budućim radovima, slobodnim i kvalitetnim majstorima, pa i o aktualnostima u selu gdje sam ja u velikoj prednosti«, otkriva Stipan i u šali, koja nije daleko od zbilje, objašnjava da često odgovor na njegovo pitanje »tko vam je majstor?« riješi situaciju po pitanju kupovine. Ističe da je korona samo u prvih nekoliko mjeseci utjecala na njegov posao, no ne ozbiljno. Kasnije se sve vratilo u normalu.

Imati vlastiti posao znači nemati puno slobodnog vremena, jer mušterijama mora biti dostupan u svakom trenutku. Jest da radi dvokratno, no to u praksi za hitne slučajeve (kada pukne vodovodna cijev, nestane struje...) ništa ne znači. Slobodno vrijeme posvećuje odmoru u vikendici u prirodi. Ističe da mu je nedjeljni odlazak na misu ili na svece nešto što se ne može izbjeći. Nedjeljni ručak i ručak za svetac je neizostavni ritual, a kuhanje ribljeg paprikaša događaj koji se priređuje svakom mogućom prigodom. Nađe se, pored posla, i vremena za godišnji odmor.

»Obvezno hrvatsko more, a manifestacije u Osijeku s prijateljima i rođacima u zimsko vrijeme, u šokačkom ambijentu uz neizostavne slavonske tamburaše su trenutci kada su mi puni srce i duša«, otkriva nam u razgovoru Stipan.

Majka Anica je preminula prije nekoliko godina. Može se reći da je malo tko u selu posjedovao takvu zbirku izvorne šokačnje nošnje i da ju je s ponosom nosio u svim prilikama kao ona. Bila je članica čuvenih Izvorinki (ženska pjevačka skupina), a do smrti članica Kraljica Bodroga, poznate ženske pjevačke skupine koja djeluje u sastavu KUDH-a Bodrog. Za nju se moglo reći da nije bilo mise, sveca ili važnog događaja kojem je prisustvovala, a da se nije sprimila-opravila u najljepšu šokačku nošnju.

»Otac Adam je u mirovini. Inače, ima punih 84 godine, a kovač je po struci sa sedamdeset godina radnog staža. Imao je kovačku radionu čiju tradiciju sada nastavlja moj trgovački uzor, brat Adam, koji je ostao bez posla u trgovini u Somboru. I sad je još majstor Adam čuven u široj okolini. Trenutno ima zdravstvenih problema, no još zalazi u kovačnicu i pomalo radi. Liječnici mu to ne preporučuju, ali njemu je nemoguće zabraniti rad i boravak u kovačnici, te i sad kad pomalo radi kao i uvijek pjeva uz posao. Svi u glas kažu da se ni danas kovačka radiona ne može zamisliti bez njega«, priča Stipan i dodaje da ni majstoru Adi ne može zabraniti odlazak na nedjeljnu misu ili misu na svece.

Željko Šeremešić