Intervju
Decentralizacija umjesto stranačkog upravljanja
Građanski aktivizam i buđenje svijesti da je svaki član zajednice dio njezinog boljitka u središtu su djelovanja Predraga Antonića, poštara, podrijetlom i životom vezanog za Petrovaradin. Ne mireći se s neučinkovitošću djelovanja Mjesne zajednice Petrovaradin, a uočavajući niz nedostataka u djelovanju novosadskih gradskih vlasti, on je inicirao grupu Inicijativa građana Za bolji Petrovaradin na Facebooku, koja je postala forum Petrovaradinaca željnih kvalitetnijeg, organiziranijeg, ljepšeg života u gradu koji ljubomorno vole. Na koji način rastuće potrebe sve brojnijeg stanovništva Petrovaradina mogu bolje biti zadovoljene i koji je njegov pogled na sadašnjost i budućnost ovoga starog grada? Ima li šanse da se iz Facebook grupe rodi i ideja koja bi uskoro bila kandidirana pred Petrovatradince na glasačkom listiću? Kako u svojemu djelovanju vidi mjesto petrovaradinskih Hrvata – neka su od pitanja na koje nam je dao odgovore.
Koja su tri najznačajnija problema koji otežavaju život stanovnika Petrovaradina?
Najveći problem koji tišti Petrovaradin je teški tranzitni promet, koji se već desetljećima odvija kroz naše mjesto, što se odražava negativno na kretanje, infrastrukturu i, konačno, živote ljudi. Imali smo crne statistike kada je u pitanju gubljenje ljudskih života, da ne govorimo o materijalnoj šteti koja je ogromna. S druge strane, Petrovaradin se širi i u duljinu (ka Srijemskim Karlovcima) i u visinu (k obroncima Fruške gore), a infrastruktura i usluge ne prate takav rapidan rast. Obiteljske kuće se zamjenjuju višekatnim zgradama. U centralnoj, Preradovićevoj ulici su, primjerice, sve češće umjesto obiteljskih kuća višekatnice. Zakonom je uređeno da svatko na privatnom placu, ukoliko je tako u planu detaljne regulacije, može zidati višekatnice. Bojim se da će prometni kolaps time biti još veći, jer se obilaznica planira završiti tek za tri godine. Ne znam kako će ljudi koji žive na parnoj strani Preradovićeve ulice preživjeti promet u svojoj ulici, jer je tu na kolniku dvostruka puna linija i oni će morati kršiti prometno pravilo ili, da bi izišli iz Petrovaradina, ići obilaznicom. Promet i naseljavanje Petrovaradina jednostavno ne prate jedno drugo. Mislimo da je ova silna izgradnja u centralnim ulicama mogla biti vremenski pomjerena. Treća stvar prožima prve dvije – društveni život Petrovaradina. Ovakvo veliko naselje nema svoje središte. Postoji plan za to, no parcela od 4 ha iza crkve sv. Petke je pod sudskim sporom. Potrebno je da grad otkupi tu česticu od privatnog vlasnika, no budući da se javni interes ugrožava interesima krupnog kapitala, zastupnici krupnog kapitala kupuju, a političari vjerojatno imaju neki udio u tome. Postoji puno primjera gdje se privatnom kapitalu na uštrb javnog interesa prodaje zemljište, tako da i mi strahujemo da će ovaj prostor biti prodan u svrhu zidanja zgrada. Tu je planiran vrtić (sadašnji u Palmotićevoj ulici je montažna baraka stara 40 godina), izmještanje osnovne škole, gradnja srednje škole, zanatski i kulturni centar. Planirano je da centar bude bez vozila, osim vozila posebne namjene.
Kako ocjenjujete rezultate obnove Gradića? Što nedostaje da to bude pravi resurs razvoja Petrovaradina?
Gradić je biser, ne samo Novog Sada nego i Petrovaradina. Pohvaljujem obnovu Kuće bana Jelačića i cijelog Gradića. Zaštitarske udruge u Novom Sadu su se žalile da obnova nije najbolje urađena. Uz sve zamjerke, on izgleda mnogo bolje nego nekada, no i dalje je jak promet njegov veliki problem. Budući da je gradonačelnik Novog Sada najavio moguće zatvaranje Gradića, glasali smo o tome, stanovnici Petrovaradina su bili podijeljeni na pola. Postojala je ideja da se Gradić eksperimentalno povremeno zatvara za promet. Mislim da to nije loša ideja. Protivnik sam festivala Exit na tvrđavi. On se začeo u jednoj borbi koje više nema. Mislim da se Tvrđava mora valorizirati da bude u funkciji tijekom cijele godine. Iz perspektive Općine Petrovaradin dobra bi bila ideja revitalizirati javno poduzeće koje bi upravljalo Tvrđavom. Veliki problem je i kretanje automobilima do gornjeg platoa i to bi trebalo zabraniti, osim vozila osoba s posebnim potrebama. Mislim da Tvrđavu treba gledati kao dobro koje stremi zaštiti UNESCO-a, a s tolikim brojem automobila i festivala to je vrlo teško moguće. S te strane, odluke treba predati struci, a ne političarima koji gledaju kakav je interes i da se može nešto zaraditi. Naravno da može, ali sukladno zaštiti.
Smatrate li da su Petrovaradinci dovoljno informirani o strategijama i pravcima razvoja Petrovaradina?
Naravno da nismo dobro informirani. Imamo jednu mjesnu zajednicu koja je produžena ruka vlasti. Ljudi su na mjesta u Savjetu mjesne zajednice stigli partijskim linijama. Iako volonterski rade, javna je tajna da za to dobivaju usluge upošljavanja bližih ili daljih rođaka. Mi ne znamo za investicije u našem mjestu dok ne počnu radovi. Kao što je bilo bespotrebno, kampanjski, ali potpuno logično od strane vlasti, da se predizborno asfaltira Preradovićeva ulica, tako Petrovaradinci tvrde da se ta ogromna količina asfalta mogla iskoristiti za desetak manjih ulica koje desetljećima žive u prašini. Nijedna vlast nikad nije temeljno rekonstruirala Ulicu Dinka Šimunovića, pa kada pada kiša, javlja se poplava i postaju vidljiva stara oštećenja. Postoji mogućnost da se na razne načine građani pitaju što su to potrebe, te da za prijedloge demokratski glasuju. Mislim da gradska vlast ne provodi adekvatno politiku razvoja Petrovaradina. Mjesna zajednica je zatvorena za građane, koji nemaju dovoljno pristupa informacijama o tome što i kako se radi. Ulice koje plivaju u fekalijama su, stoga, naša realnost. Razvoj Petrovaradina ne prate dovoljno ni komunalna ni prometna infrastruktura, a to nije sve. Nemamo kulturni centar, niti kulturne udruge osim Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Jelačić koje svoje nastupe ima u vatrogasnom domu. Planiramo pitanje prostora za potrebe zajednice otvoriti sada, kada se studio Dunav koji je pripadao RTV-u iselio u njihovu novu zgradu. Ubrzana izgradnja i zidanje višekatnica u Petrovaradinu je započelo kada su ljudi shvatili da je Petrovaradin vrlo blizu centra Novog Sada. Stanovnici Petrovaradina su se povlačili, ali nisu željeli napustiti svoje nego su kupovali placeve na periferiji. Izgradnju periferije, koja je u ekspanziji, međutim, nije pratila odgovarajuća infrastruktura.
Petrovaradin tavori između nekadašnjeg grada, kasnije općine i sadašnje mjesne zajednice. Koji administrativni model mu najbolje odgovara da bi se razvijao po mjeri Petrovaradinaca?
Najbolji model je općina, koja je nekada i postojala i obuhvaćala Petrovaradin, Ledince, Bukovac i Srijemsku Kamenicu. To bi po prostranstvu bila jedna od većih općina u Srbiji. Kada su posljednji put ukinute gradske općine, u ožujku 2019., to je pravdano efikasnošću, no riječ je o čisto političkoj odluci gdje se centralizira cjelokupna vlast. Jedan grad tolike veličine, a Petrovaradin po posljednjim procjenama, s periferijama ima čak oko 30.000 stanovnika, a Srijemska Kamenica oko 20.000, ne smije nemati gradske općine, i to baš zbog efikasnosti, zbog toga što izabrani predstavnici građana trebaju omogućiti participiranje građana u političkom životu općine. Sadašnja ulaganja u Petrovaradin su kampanjska i ad hoc, a savjet mjesne zajednice je skupina ljudi koje vlast šalje da raznim malim akcijama amortiziraju nezadovoljstvo građana komunalnim nedostacima. Decentralizacija donosi veći stupanj demokratizacije društva – postoji da bi građani putem mjesne zajednice i političkih subjekata sudjelovali u donošenju odluka. Kada se putem stranačkih struktura upravlja naseljem, dobivate našu situaciju gdje ne znamo kako se i u što ulaže. Sadašnje četiri mjesne zajednice na srijemskoj strani grada postaju nebitne u životu ljudi kada se za sve pita jedan čovjek. Tražili smo, primjerice, upravo zbog problema u funkcioniranju, sazivanje zbora građana MZ Petrovaradin koji gradska vlast na kraju nije sazvala, uz nekoliko kršenja zakona, a to se dogodilo u sedam mjesnih zajednica u Novom Sadu. Gradonačenik Miloš Vučević je u svojoj maniri rekao »Nemojte mi zborašiti i peticirati, napravite stranku pa izađite na izbore«. Građanima koji možda i glasaju za njega nije dozvoljeno da imaju zbor građana i da se čuje njihov glas! Obratili smo se upravnoj inspekciji koja se našla nenadležnom. Odbili smo razgovor s tadašnjim predsjednikom Skupštine grada. Kanili smo da zaključak zbora građana bude da se za rješavanje problema obraćamo gradskim upravama. Nisu dozvolili zbor građana, jer bi im bilo problem i da odbiju naše zaključke.
Infrastruktura ubrzano mijenja život u Petrovaradinu, a tek se počela graditi. Brza pruga, Fruškogorski koridor, most na Dunavu kod Tekija, tuneli kod Tekija, najave obilaznice, pješačko-biciklistički most ispod Tvrđave... Istovremeno je vrlo opasno živjeti uzduž glavnih prometnica. Čini se da su Petrovaradinci razočarani činjenicom da postaju glavna raskrsnica velikog grada. Je li infrastruktura prednost ili problem Petrovaradina? Ono što je isplanirano od strane države – brza pruga ove godine, a do 2024. obilaznica, svakako će olakšati život Petrovaradinaca, ali što do tada? Kako očuvati identitet Petrovaradina, kada dobar broj stanovnika Petrovaradina i Kamenice kaže da živi u Novom Sadu? Čini se da je grad »preuzeo« najbolje iz Petrovaradina da bi izgradio svoj identitet...
Identitet se ne može očuvati kada se dozvoli da se, primjerice, Stari Majur ubrzano ruši, bez obzira što je riječ o privatnim česticama i objektima. I u drugim europskim gradovima objekti u privatnim rukama čine izgled i duh naselja. Svakako nam kod ovako velikog pitanja treba pomoć države kako bi se izgled i posebnosti Starog Majura sačuvale. Dobar pokazatelj onoga što se događa u Starom Majuru je Špilerova kuća. Javnost smo zatalasali informacijama da je ona kupljena i da joj je sudbina neizvjesna. Vrlo brzo smo dobili informaciju o planiranoj zaštiti, no iza toga se nalaze obećanja investitora da će ponuditi kuću Gradu ukoliko za to dobije uslugu koju traži – povećanje katnosti zgrada koje će graditi u neposrednoj blizini Špilerove kuće, pa i u samom njezinom dvorištu. Imali smo i »napad« na Sportsko društvo Partizan koje praktički jedino ima salu gdje se petrovaradinska djeca mogu baviti sportom. Sport čini značajan dio našega identiteta i svojevrsnu branu od usisavanja mnogobrojnim pomiješanim identitetima velikog grada. Vraćam se na zaključak da bi nas uređeni centar Petrovaradina sa svojim resursima značajno okupljao.
Često se pozivate na aktivizam. Zašto je Vaša opcija odlučiti se za »borbu« s institucijama i kako aktivirati zajednicu da to bude i njezina opcija?
Grupa Za bolji Petrovaradin na Facebooku je napravljena prije dvije godine da bi se putem društvenih mreža raširila ideja da možemo jednog dana doći do utemeljenja Općine Petrovaradin. Za sada ima oko 2.000 članova. Jedno od važnih pitanja koje promoviramo je i aktiviranje oko izbora za Savjet Mjesne zajednice koji su raspisani za 13. lipnja. Želim vidjeti koliko naših Petrovaradinaca aktivno želi sudjelovati u radu savjeta i biti na izborima u dvoboju s jednom jakom strankom s druge strane, koja neprikosnoveno drži svih 47 savjeta mjesnih zajednica na teritoriju Grada. Želim vidjeti koliko mogu pokrenuti ljude da razmišljaju više o svom mjestu u lokalnom životu. Savjet mjesne zajednice Petrovaradin ima 15 članova. Nas najmanje osam mora svjesno ući u situaciju gdje unaprijed znaju da će gubiti svoje slobodno vrijeme i raditi kao volonteri za dobro Petrovaradina. Kampanja će biti sigurno teška, to znamo. Iskustva s nedavno održanih izbora za savjete mjesnih zajednica u Vojvodini su, međutim, ohrabrujuća ali i opominjuća. U Sutjesci, Općina Sečanj, svih 11 mjesta u savjetu su odnijeli predstavnici grupe građana, osvojivši dvostruko više glasova od onih koji su predstavljali SNS. U Općini Temerin su izbori pomjereni da bi se izmijenila legislativa, i to na korist političkih stranaka. Povećava se broj potpisa potrebnih za kandidaturu. U Čelarevu je otežana ovjera potpisa za kandidate grupa građana…
Hrvati u Petrovaradinu prisutni su od početka njegovog naseljavanja i njihovi su pretci dali značajan doprinos ovome što Petrovaradin jest. Kako, međutim, u suvremenom periodu iz perspektive manjinske zajednice djelovati za opće dobro i očuvati svoje korjene? Što kažete Vašim sugrađanima Hrvatima koji su također »za bolji Petrovaradin«?
Osim aktivnosti u HKUD-u Jelačić, Petrovaradinci sudjeluju i u ostalim aspektima života zajednice. Naravno, vodimo borbu svih za istu stvar – očuvanje petrovaradinskoga identiteta, ne samo kroz borbu za očuvanje nacionalnih specifičnosti već i u drugim sferama društva. Želimo da u tome što veću ulogu imaju petrovaradinski Hrvati. Sve bi bilo olakšano kada bi se napravio budući centar Petrovaradina, gdje bi se svi sabirali. Pozivam i ovim putem da se što više petrovaradinskih Hrvata za početak priključi našoj Facebook grupi Za bolji Petrovaradin. Petrovaradin je nakon posljednih ratova izgubio puno Hrvata, pretrpio brojne i nepoštene promjene hrvatskih naziva ulica, ali dosta ulica je i dalje s imenima znamenitih Hrvata. Živim u ulici koja nosi ime Dinka Zlatarića, prvoga Slavena rektora Sveučilišta u Bologni. Mi živimo s imenima kao što su Juraj Križanić, Ilija Okrugić Srijemac, Petar Preradović, Ivan Mažuranić, Antun Matija Reljković, Franjo Rački, Dinko Šimunović, August Šenoa, cijeli Gradić odiše Jelačićem… Suživot postoji, kao što postoje i tamne strane svačije povijesti, no moramo živjeti jedni s drugima.
Intervju vodio: Marko Tucakov
