Tema

Živa tradicija zvonjave i buke

Godišnji pokladni ophod zvončara s područja Kastavštine još 2009. godine uvršten je na UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine. Svojom pojavom i kostimima zvončari zainteresiraju svakog posjetitelja i nemoguće je ne primijetiti ih.

Dolaze uz mnogo zvonjave i buke, s ogromnim životinjskim maskama na glavi, ogrnuti ovčijim kožama i sa sjekirama i toljagama u ruci. Rekli bismo: zastrašujući prizor scene za horor film. No, zvončari niti su horor film, niti maškare nego ljubitelji svoje tradicije, kulture i običaja.

Zvončari kroz povijest

Prvi pisani trag o zvončarima seže od sredine XIX. stoljeća, kada je skupina mještana iz sela Marčelji naručila zvona od bronce iz mariborske ljevaonice, dok legenda kaže da su zvončari postojali još sredinom srednjeg vijeka kada su, kako bi sačuvali svoje »blago« i selo, odijevali ovčiju kožu i zastrašujuće maske te bačukama (drvenim batinama) i glasnom zvonjavom otjerali Turke na Grobničkom polju. Od tada pa sve do danas tradicija se održala s nekoliko prekida, bilo zbog pravila različitih sistema bilo zbog nezainteresiranosti mještana. U pradavna vremena dio ovog folklornog prikaza služio je u ritualne svrhe kako bi se u zimsko doba prizvalo bogove plodnosti, otjeralo zle duhove, ali i zaštitilo stoku od uroka. Danas je to više slavljenje običaja i pjesma, ne samo za izvođače, odnosno zvončare, nego za cijeli kraj i stanovništvo oko Kastva.

Brojne su skupine zvončara koji se nalaze na području Kastavštine, a ona koja se posebno ističe jesu Halubajski zvončari.

Po riječima predsjednika istoimene Udruge Damira Hosta Halubajski zvončari su ime dobili po predjelu zaleđa Rijeke gdje su nastali i gdje se provodi najveći dio aktivnosti. Halubje se naziva područje sjeverozapadno od Rijeke koje se graniči prema sjeveru sa Slovenijom, prema zapadu s Liburnijom i zaleđem Opatije, te na istoku s Grobinštinom. U tome kraju stanovnici su se u prošlosti uglavnom bavili stočarstvom, poljoprivredom i vinogradarstvom, a tradicionalno su se bavili i obradom kamena. 

Halubajski zvončari

»Razlika između Halubajskih i drugih skupina zvončara je prvenstveno što Halubajski zvončari imaju masku koja pokriva cijelo lice, dok ostali zvončari koji se nalaze na UNESCO-voj listi imaju otkrivena lica. Ta razlika je posljedica političke situacije poslije Prvog svjetskog rata gdje područja u zaleđu Opatije bivaju pripojena Kraljevini Italiji, a Halubje ostaje u Kraljevini SHS, kasnije Jugoslaviji. Maske kakve danas nosimo nisu izvorne prema načinu izrade i upotrebi materijala. Sama osnova zadržana je od samih početaka – životinjsko krzno, a prve maske bile su znatno jednostavnije i oskudnije (sukladno vremenu u kojem su nastale). Danas se za izradu maski koriste moderni materijali koji omogućavaju izražajnije oblikovanje«, pojašnjava Damir Host. 

Nisu samo maske te koje ih razlikuju nego, kako je pojasnio, postoje i manje razlike u takozvanoj uniformi. Međutim, svim skupinama je zajedničko da odijevaju bijele hlače, radničke cipele ili čizme, rubac oko vrata (uglavnom crvene boje), a pojedine skupine nose mornarske majice, dok neki nose karirane košulje. Ono što je također zanimljivo jest da svaka grupa ima svoje »vrijeme«, kao i karakterističan hod u odnosu na druge grupe kako se ophodi ne bi poklapali.

Halubajski zvončar ne može biti svatko nego, kako je pojasnio Host, to mogu postati samo oni kome je barem jedan roditelj rodom s područja Halubja.

»Trenutno Udruga broji 300 velikih zvončara (starijih od 18 godina), te oko 170 članova mići zvončara (mlađih od 18 godina). Danas je popularno biti mići zvončar, no iskustvo nas uči da kako djeca rastu zanimanje za zvončare vremenom slabi. Do kategorije velikih zvončara uglavnom dolaze djeca čiji su roditelji aktivni članovi Udruge«, kaže Host i pojašnjava kako je UNESCO-vo priznanje pridonijelo povećanju interesiranja za nastupe Halubajskih zvončara na različitim manifestacijama, a da djelovanje same udruge zahtijeva ozbiljniji pristup prema partnerima, medijima i organizatorima različitih manifestacija.

Pusni dani

Pokladne ludosti ili pusne nemotarije započinju 17. siječnja na blagdan sv. Antona i najavljuju se puhanjem u antonjski rog, a završavaju se na Pepelnicu (Čistu srijedu).

»Naš tradicionalni ophod Halubjem i okolnim mjestima počinje na Pusnu nedeju (nedjelja prije Pepelnice) i traje Pusni pondejak i Pust (pokladni utorak) kada paljenjem pusta (slamnate lutke) obilježavamo završetak karnevalskih događanja u našem kraju. Tijekom ta tri dana dnevno propješačimo 20-ak kilometara i obiđemo sva sela Halubja i okolna mjesta. Ruta je tradicionalna i ne mijenja se godinama. Jedine promjene koje se dogode su manjeg opsega i nastaju zbog objektivnih poteškoća koje se ne mogu izbjeći (urbanizacija i izgradnja dijelova Halubja)«, pojašnjava Host.

Završnica maškara, odnosno spaljivanje pusta rezervirana je za Čistu srijedu. »Krivac« za sve prošlogodišnje nevolje spaljuje se uz obrazloženje presude koja se naziva pusna napoved, a s njim u pepelu »nestaju« i svi »grijesi« počinjeni za vrijeme karnevala.

Zanimljivo je da među zvončarima nećete vidjeti djevojčice niti žene, jer za njih u ovoj »pustolovini« nema mjesta. Međutim, one se maskirane u kostime po vlastitom izboru često priključe ovoj veseloj povorci.

Promicatelji i zaštitnici

Zvončari su najpoznatiji ophodnici stočarske pokladne magije u Hrvatskoj, a najbogatije područje zvončarskim skupinama je Kastavština. Uz Halubajske zvončare postoje i druge skupine zvončara, a jedna od takvih su Grobnički dondolaši, koji su glavni predstavnici zvončarskih skupina istočno od Rijeke, čije je mjesto djelovanja grad Grobnik. Odjeveni su u crvene karirane flanelske košulje (stomanji), crne hlače (brageše), crne visoke cipele (postoli), debele bijele vunene čarape, te nose crni rubac oko vrata. Na glavi imaju ovčije krzno sa životinjskom lubanjom i rogovima. Možete ih prepoznati po tome što im je lice zacrnjeno čađom, a u ruci imaju stilizirani buzdovan. Ogrnuti su ovčijim krznom, a oko pojasa imaju privezana tri velika zvona – dondola, koja se nalaze na leđima. Krećući se u paru, međusobno se udaraju i tako proizvode zvuk.

Zapadne zvončare možete prepoznati po tome što imaju više manjih zvona oko pojasa, lice im je otkriveno i na glavi nose klobuk sa zelenilom i papirnatim raznobojnim cvijećem koji se naziva krabujosnica, dok istočni – Halubajski zvončari nose jedno veliko zvono i velike maske.

Uz ovaj običaj vezana su i specifična jela, rukotvorine, osobito kod izrade maski, oglavlja, zvona, te su u tome sprecifični i različiti oblici plesa koji na neki način nalikuju magijskom plesu.

Zvončar ne može biti svatko, jer nema svatko snage, hrabrosti, a neki bi dodali i dovoljno ludosti sudjelovati u kilometarskim povorkama, lupati teškim zvonima, ogrnuti se u ovčiju kožu, te još nositi ogromne maske... Ali oni koji sve to mogu s ponosom pronose i čuvaju svoje običaje, a u srcu su zvončari i kada zvona utihnu.

Ž. Vukov