Kultura

Oživljeni duh gradića

U Petrovaradinu, u autentičnom prostoru na otvorenom u Gradiću, u Ulici Lisinskoga, 4. lipnja predstavljena je, pred gotovo stotinu čitatelja, Knjiga o Petrovaradinu. Za razliku od dosadašnjih povijesnih osvrta, ova knjiga je očito uspjeli kolaž petrovaradinske prošlosti, uglavnom one kojoj je rano XVII. stoljeće i moderna vojna uporaba Tvrđave začetak, sastavljen od mnoštva fotografija i priča koje ih povezuju.

Natali Beljanski-Popović iz Umjetničke asocijacije Inbox, koja je jedan od nakladnika, predstavila je projekt »Priče iza gradova«, u okviru kojega je nastala knjiga, njegov kontekst i sudionike.

»Ova knjiga i ovaj projekt bave se pričama do kojih nije lako doći, pričama iza kulisa jednoga grada. Bavili smo se pričama o Petrovaradinu, ali s obzirom na to da će Novi Sad iduće godine biti Europska prijestolnica kulture, uvezali smo još dva grada koji su ovih godina također nosili tu titulu, Rijeku i Temišvar. Vrijeme u kojem se gradovi pripremaju za titulu je moment kada se oni bave svojim narativima i prilika da se dorade ili promijene narativi jednog grada. I danas ova su tri grada u periodu tranzicije i nisu uspjeli izgraditi nove narative koji bi ih distancirali od nedavne teške prošlosti ili negativnih stereotipa. Zato nam je bilo važno da to bude europski projekt«, kazala je ona.

Prostor, pojave, ljudi

Urednik knjige, povjesničar umjetnosti Vladimir Mitrović, poznavatelj arhitekture Petrovaradina, predstavio je tri poglavlja ove knjige: Prostor, Pojave i Ljudi.

»Prostor Gradića se preko 300 godina suštinski nije mijenjao, o tome je pisano i moja ideja je bila da ga što je moguće jednostavnije ispričam. Više od 150 godina traju izučavanja, pisanja o pojavama koje su vezane za Petrovaradin. Gradić ima svoju militarnu priču koja je dosta zatvorena, no ima i intimnu obiteljsku priču, tako da nam je bilo zanimljivije na taj način pristupiti mapiranju pojava i ljudi.«

Knjiga obiluje reminiscencijama na poznate i manje poznate prostorne značajke, fenomenologiju i ljudske priče iz Petrovaradina, od kojih su mnoge vezane za život i ozračje, te za osobe iz korpusa petrovaradinskih Hrvata, njihove vjere i kulture. Dva ključna sakralna objekta: crkva i samostan sv. Jurja, koji je pripadao isusovcima, i crkva sv. Franje i samostan koji su držali franjevci (do pretvaranja u vojnu bolnicu), danas čine okosnicu Gradića, stvaranog i građenog u kontinuitetu od 200 godina: od sredine XVIII. stoljeća do 1940. godine. Tada je, po tumačenju povjesničara Darijuša Samiia, došlo do prekida niti života kakav su generacije stanovnika ovdje živjele.

»Danas nam djeluju fantastično priče o tome što je sve postojalo u ovim ulicama. Primjerice, fotografski obrt je početkom XX. stoljeća bio vrlo zastupljen, a u ulicama Gradića postojalo je do 20 fotografskih ateljea. Sve velike i značajne fotografske obitelji koje su imale svoje obrte u Novom Sadu započinjale su ih i ovdje, primjerice ona Josipa Singera, koji je ovdje došao 1908.«, kazao je on.

Tu je i priča o kući bana Jelačića, o starokatolicima u Petrovaradinu, o svetim slikama, o tjedniku na hrvatskom Fruškogorac, vinogradarima, mačkarama, dječjim predstavama...

Sadašnje, sve brojnije posjetitelje umivenoga, donedavo potpuno zapuštenoga, a sada konačno uljuđenoga Gradića fasciniraju građanske kuće. Vladimr Mitrović je opisao njihovu heterogenost.

»Ako vidite plitke fasadne urese i strma krovišta bez stropnih otvora, to je znak da potječu iz XVIII. stoljeća, a ako su na kući krupniji uresi, plići krovovi i otvori na stropu, to su kuće iz XIX. stoljeća. Ovdje nije bilo rušenja tijekom više od dva stoljeća, te je urbanistička katastrofa bila destrukcija kapije sv. Ivana Nepomuka (Dunavske) prije nešto više od sto godina«, kazao je on.

Što je obnovljeno, a što će tek biti?

Na najzanimljivija pitanja odgovarao je ravnatelj Zavoda za zaštitu spomenika kulture Grada Novog Sada Siniša Jokić, koji je zadužen ne samo za obnovu Gradića nego i za brigu o zaštićenim objektima u Starom Majuru koji su nedavno izazvali pozornost i ogorčenje javnosti zabrinute za kulturnu baštinu. Govoreći o Špilerovoj kući, nastaloj nakon doseljavanja redovnika isusovaca u Petrovaradin koncem XVI. stoljeća, podsjetio je na njenu tadašnju namjenu.

»Isusovci su bili redovnici koji su intenzivno radili s djecom i mladeži. Oni su tijekom XVII. i XVIII. stoljeća izgradili mrežu škola u zapadnoj Europi. Pretpostavka je da je ta kuća za odmor nastala zahvaljujući njima, vjerojatno početkom XVIII. stoljeća i da su od prvobitnog ljetnikovca u sklopu Majura napravili srednju školu. U njoj su isusovci radili i na razvijanju kazališne umjetnosti, te općenito širenju kulture kojom su vezivali omladinu iz viših slojeva društva za Crkvu. Za sadašnje odlično stanje kuće to je bila odlična namjena. Nakon obnove njoj se mora odrediti suvremena namjena, bez obzira na to što je sada u osobnom vlasništvu«, kazao je Jokić.

On je, odgovarajući na pitanja o nastavku obnove preostalih zgrada u Gradiću, a većina neobnovljenih su vojni objekti, jasno rekao da se obnavljaju sve zgrade bez obzira na vlasništvo.

»Slijedi obnova zgrade Vojnog arsenala. Namjena obnovljenih objekata predmet je razgovora predstavnika Grada i Ministarstva obrane, koji nisu laki, ali nastojimo da one dobiju civilni karakter. Povrh svega, po pravilima konzervacijske struke želimo da asfalt sklonimo s ulica u Gradiću i da ga zamijenimo prirodnim materijalom, što smo u Ulici Lisinskoga već učinili. Dugoročni cilj je pronaći nove prometne smjerove i odstraniti promet vozilima kroz Gradić«, rekao je Jokić.

Na događaju su o svojim impresijama govorili i ostali članovi istraživačkog tima koji je radio na knjizi: Nenad Šeguljev, istraživač Petrovaradinske tvrđave, Ilija Galonja, sociolog, Bratoljub Brkljača, umirovljeni načelnik Vojne bolnice, te nekadašnji nogometaši Petrovaradina, koji tradicionalno nosi boje splitskog Hajduka, Borivoje Čikić i Bata Butorac.

Objavu Knjige o Petrovaradinu pomogla je Europska komisija putem programa »Kreativna Europa«, Ministarstvo kulture i Grad Novi Sad.

Marko Tucakov

 

 

Podijeli

Tweet