Tema

Zamjena za kuću koju nisu ni vidjeli

Marija Martinović je rođena u zemljoradničkoj obitelji u Sotu 1955. godine. Nakon završene Pedagoške akademije u Beogradu i prvog zaposlenja u Jameni, odlučila je udati se za Ivicu iz Gibarca s kojim danas ima dvoje odrasle djece, Ivanu i Mladena. Ponosna je i na svoje dvoje unučadi: Ivana koji ima 19 godina i Ana Mariju, 17 godina. Zajedno sa svojom obitelji živjela je u Gibarcu sve do 1995. godine kada je, kao i većina Hrvata, napustila svoje selo i preselila se u Hrvatsku. Danas živi u Čepinu.

Gibarac bez Hrvata

Prisjećajući se djetinjstva provedenog u Sotu Marija kaže da je to bilo vrijeme bez struje, voda se koristila iz bunara, odjeća se uglavnom šivala ili plela. U Sotu su živjeli Hrvati, Mađari, Slovaci, Rusini, a bilo je i nekoliko obitelji Srba. U više razrede u školu išli su učenici iz Molovina - Srbi, Bikić Dola - Rusini i Srbi iz Privine Glave.

»Svi smo se lijepo slagali, međusobno pomagali i nitko nije imao problema po nacionalnoj osnovi. Išlo se i u crkvu. Istina, učitelji su to često kritizirali, ali nisu mogli zabraniti. Sklapali su se i nacionalno mješoviti brakovi. Ljudi su bili zaposleni u šidskim tvornicama, na Zaravni, puno žena radilo je u Iloku u Iteksu. Svatko je imao i održavao svoje običaje. Imali smo dva kirbaja, za Ime Marijino i za svetu Katu. Ljudi su se međusobno pomagali, a svi poslovi bili su propraćeni pjesmom i šalom«, prisjeća se Marija.

Taj složni život u Gibarcu prekinuo je rat i raspad nekadašnje države. Za Hrvate u Srijemu značilo je to da u svom kraju više nisu poželjni i da bi trebali otići.

»Preseljavanje u Hrvatsku počelo je početkom Domovinskog rata, kada su Srbi dolazili u naša sela u Srijemu i tražili kuće za zamjenu. Dogodila su se ubojstva dvije obitelji u Kukujevcima. Ubijena su dva čovjeka u Sotu, noću su gorjela guvna sa slamom i sijenom. Braća Abjanovići iz Morovića su odvedeni od kuće i nikada se nisu vratili. Do 1995. godine iz Gibarca se odselilo pola stanovnika. Teško je bilo živjeti u selu kada su došli novi stanovnici, koji su imali svoj način života. Odmah su izmijenjena imena ulica Matije Gupca, Stjepana Radića i maršala Tita, kao i ime nogometnog kluba. Organizirali su bojkot da ne pošalju djecu u školu, jer zaboga, kako će im Hrvatica učiti djecu i spremati užinu. Za to sam saznala, te sam upoznala upravu škole. Ne znam tko je spriječio taj bojkot, ali jedan organizator došao je prvog školskog dana te školske 1994./95. godine, ispričavao se, čak doveo bolesno dijete, koje je primalo injekcije. Ni tada nisam mislila otići. Bila sam našoj djeci i učiteljica i majka i trudila se da ne osjete probleme kroz koje smo u selu prolazili«, prisjeća se Marija tih teških godina.

Oni koji nisu otišli do 1995. godine iselili su se nakon vojno-redarstvene akcije Oluja.

»Neki su našli kuće za zamjenu, pa su odmah tamo otišli. Mnogi nisu, pa su vlakom s najnužnijim stvarima otišli u Hrvatsku. Netko kod rodbine, netko u nepoznato. Mi nismo mogli tu noć nikuda otići, jer moj suprug nije imao pasoš. Primio nas je jedan naš dobar prijatelj Srbin da kod njega prespavamo. Kod njega smo proveli još tjedan dana dok nismo mogli otići i na tome mu neizmjerna hvala. Sutradan je policija vratila one koji nisu otišli svojim kućama. Toga dana sklopili smo ugovor o zamjeni kuće s ljudima iz Petrinje, a da kuću nismo ni vidjeli. Čovjek nije imao nikakve dokumente, samo svoju osobnu iskaznicu iz Krajine. Opisao je kuću riječima i tako je sastavljen ugovor. Iz Gibarca je tada otišla i druga polovica stanovnika, a ostalo je četrdesetak kuća s desetak kompletnih obitelji, a ostalo su bili uglavnom stariji supružnici ili po jedna osoba. Mi smo tada došli u Petrinju, nakon puno problema i komplikacija ušli u kuću i legalizirali ugovor. Nakon tri godine zamijenili smo drugu kuću koju smo imali u Gibarcu za kuću u Čepinu, gdje smo i sada«, kaže Marija.

U rodni kraj prvi puta je ponovno došla 2001. godine kada je na obiteljsku vizu otišla na sprovod suprugovom stricu.

Prilagodba na novi život

Trebalo je neko vrijeme da se obitelj navikne na novu sredinu, novi život, nauči hrvatski jezik, koji se u Srijemu mogao čuti samo u crkvi.

»Brzo smo morali učiti kako bismo mogli negdje raditi. Danima sam proučavala Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika. Preko hrvatskog Crvenog križa dobili smo pomoć u hrani i novcu, ali to je bilo samo za početak. Ubrzo sam počela raditi u jednoj trgovini mješovitom robom. Težak je to bio posao, malo plaćen, ali trebalo je živjeti. Moj suprug je dobio posao u pošti sljedeće godine. Nosio je poštu u 23 sela motorom, pa je nekim danima prelazio i više od 70 kilometra. Poslije tri godine ja sam došla na kratku zamjenu u školu u Josipovac, nakon toga u Ivanovac. U Ivanovcu sam dobila posao za stalno i tu sam ostala 23 godine do mirovine. Suprug je dobio premještaj u Osijek, pa u Čepin, gdje je radio do mirovine. Kćerka je nakon preseljenja pošla u Sisak u treći razred Kemijsko-tehničke škole. Brzo je stekla dobre prijatelje. U Petrinji je završila višu školu i postala odgojitelj predškolske djece. Sin Mladen bio je osnovac, učenik petog razreda. U razredu je bilo djece koja su došla iz Bosne, a bio je jedan dječak iz Platičeva, s kojim se lijepo slagao. S njegovim roditeljima smo postali kumovi. Mladen je osmi razred nastavio u Čepinu. U Osijeku je završio srednju elektrotehničku školu. Oboje su danas zaposleni, zasnovali su svoje obitelji. Sin se još uz svoj posao bavi i poljoprivredom«, kaže Marija i s ponosom dodaje da su djeci usadili ljubav prema rodnom kraju i tradiciji.

»Volimo svi zajedno otići u Srijem. U zavičaj obavezno odlazimo za Svi svete. Tamo su nam sahranjeni preci, moj otac, mnogi naši prijatelji i rodbina. Dolazim na sprovode svojoj rodbini i prijateljima. U Sotu još imam rođenu tetu i bratića, ujaka, sestričnu, prijatelja iz djetinjstva, pa i mojih učenika. Sve manje je mladih ljudi koji me poznaju kad dođem. Puno je mojih vršnjaka pomrlo. U Gibarcu živi teta moga supruga, te dvije moje dobre prijateljice. Nekad, kad je to moguće, odlazim za kirbaj u Gibarac. Zahvaljujući društvenim mrežama kćerka održava kontakte s nekoliko prijateljica iz srednje škole, s kojima se družila u Srijemskoj Mitrovici«, kaže naša sugovornica.

Zavičajna udruga Gibarac kontinuirano djeluje od 1996. godine. Kako navodi Marija, kada su tek došli u Hrvatsku, svima im je na neki način bila potrebna pomoć oko integracije u nove sredine, jer su u početku bili raseljeni u oko 60 mjesta.

»Imamo članova i iz drugih mjesta iz Srijema, koji nemaju svoje udruge. Ime našeg Gibarca pronijeli smo cijelom Hrvatskom nizom nastupa od Tovarnika, do Zagreba i Polača. Sudjelovali smo na brojnim manifestacijama, a posebno smo ponosni na sudjelovanje na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu. Sve što radimo, radimo kako bi bar djelić svoje tradicije usadili u naše mlade naraštaje«, kaže Marija.

S. D.