Širom Vojvodine
Povjerenje stjecano generacijama
Dvadesetšestogodišnji Matija Naglić iz Surčina jedan je od rijetkih mladih ljudi koji se s nepunih 18 godina usudio nastaviti posao koji je godinama radila njegova obitelj. Bavi se uzgojem sadnica povrtlarskih kultura u plastenicima i proizvodnjom povrća na otvorenom. U vrijeme očeve smrti bio je učenik srednje poljoprivredne škole. Budući da je još kao dijete uz roditelje bio uključen u sve poslove poljoprivrede, nijedan posao mu nije bio stran: od sadnje povrća, rukovanja poljoprivrednom strojevima, branja povrća i prodaje robe na tržnicama. U poslu ga je podržala obitelj: majka Dragica, sestre Marija i Ana, a danas i njihove obitelji: zetovi Novica i Vlada i njihova djeca. Iako posao uzgoja povrtlarskih kultura nije lak i iziskuje 24-satni angažman, Matija kaže da mu nije teško, jer je to posao koji voli i u kojem pronalazi zadovoljstvo, bez obzira što je ponekad teško naći sigurnog kupca.
Podrška i riječi hvale
Za Matiju župljani Surčina, njegova obitelj i rodbina, imaju samo riječi hvale. Jedan je od najmlađih poljoprivrednika u tom mjestu. S ponosom svi ističu da je marljiv, vrijedan, požrtvovan i istrajan u onome što radi. Zamijeraju mu jedino što je u potpunosti predan poslu i što rijetko kad pronalazi slobodno vrijeme za društveni život i za druženje s vršnjacima.
»Posao koji je radio moj otac već je bio razrađen u vrijeme njegove smrti. Nakon završetka škole odlučio sam nastaviti, jer shvatio sam da se od tog posla može živjeti. Vremenom sam se usavršavao i dopunjavao svoje znanje, a nakon nekoliko godina sam se usavršio i počeo proširivati proizvodnju. U to vrijeme smo gajili povrće na hektaru zemlje. Danas sam proizvodnju proširio na dva hektara. Jedan dio je u mom vlasništvu, a drugi sam uzeo u zakup. U plastenicima i na otvorenom gajim rajčicu, papriku, zelenu salatu, kupus, cvjetaču, brokuli i krastavce«, kaže Matija.
Teško do radnika
Prednost u poslu ovog mladog čovjeka je u tome što je cijela obitelj uključena u proizvodnju. Svaki član obitelji je uvijek spreman pomoći kada god za to postoji potreba, ali nekada je potrebno angažirati i dodatnu radnu snagu.
»Često smo u situaciji da moramo tražiti radnike za pomoć u poslu. Problem je što je u Surčinu teško pronaći radnike. Oni su nam potrebni i za sadnju, za održavanje i na kraju sezone za branje. Najviše posla ima na otvorenom. Budući da radimo veliku površinu zemlje, ponekad radimo po cijeli dan pa čak i tijekom noći, jer nas nema dovoljno«, navodi Matija.
Priprema za plasteničku proizvodnju počinje već u drugoj polovini siječnja. Tada počinje sijanje sadnica u kontejnere, a zatim se prebacuje u klijalište.
»Čim sadnice izniknu, prebacujem ih u plastenik koji u to vrijeme moram konstantno zagrijevati kako bi se postigla odgovarajuća temperatura za nicanje. Također je neophodna dobra ventilacija i svakodnevno zalijevanje. Nakon toga se ‘pikira’ u čaše i potom slijedi njihovo održavanje, ovisno od vremenskih prilika. Dio povrtlarskih kultura iznikne za mjesec dana, dok je ostalima potrebno duže razdoblje, sve ovisno od temperature zraka. Tek nakon toga se sadnice sade u zemlju. Sijanje započinjemo u malim posudama. Poslije toga ih prebacujemo na otvoreno zemljište gdje ih ‘pikiramo’«, kaže ovaj gospodarstvenik.
Poljoprivredna djelatnost je jedini posao od koga živi. Kako kaže, prihodi isključivo ovise od sezone i vremenskih uvjeta, ali i od tržišne cijene. Nekada je isplativost veća, a nekada nema dobiti nego se samo vrati novac koji je uložen u proizvodnju. Ali zato, kako ističe, gaji više vrsta povrtlarskih kultura i na taj način nadoknađuje gubitke u drugim kulturama.
Sezona tijekom cijele godine
Unatoč činjenici da poljoprivreda zahtijeva svakodnevni rad, a ponekad i po cijeli dan, naš sugovornik kaže da mu nije teško jer taj posao voli i uživa u plodovima svoga rada. Sve poljoprivredne strojeve, od traktora, poljoprivrednih radila, freze, traktorskih prikolica… naslijedio je od svoga oca. Vremenom je morao modernizirati proizvodnju. U plastenicima i na zemlji gdje uzgaja povrtne kulture ugradio je sustav za navodnjavanje kap po kap, a dio zemlje se zasniva na mikroraspršivačima, ovisno koja je kultura u pitanju. No, kako kaže, trebalo bi uložiti više kako bi sam proces proizvodnje, od sadnje do branja, bio efikasniji i bolji.
»Poticaje države nisam koristio, jer je za prijavu potrebna opsežna dokumentacija. Do sada nisam ni pokušavao, mada bi mi pomoć države puno značila. Najvažnije u ovom poslu je da imate sigurnog kupca. Ponekad je to teško ostvariti. Što se plasmana robe tiče, rasad i povrće prodajemo kod kuće, zatim na kvantaškoj tržnici, a na tržnici kod starog Mercatora imamo svoje tezge. Tamo su prodavali i moja baka i moj otac, pa sam i ja preuzeo. Međutim, prodaja je slaba na tržnici. Zakup tezgi je dosta skuplji u odnosu na neko prošlo vrijeme, ali se nadam da će u budućnosti prodaja biti bolja«, ističe naš sugovornik.
Nakon sezone, poslije prodaje povrtnih kultura, posao u ovoj obitelji ne staje. U jesenskom i zimskom razdoblju nastavljaju proizvodnju i prodaju svježeg i kiselog kupusa, ali i špinata i zelene salate.
»Želja mi je da proširim proizvodnju, ali nemam sigurnog kupca. Povrće ne bi trebalo dugo stajati nego se nakon branja mora prodati što prije. Jedne godine smo sadili rajčicu. Zbog obilnih oborina propalo nam je oko 5.000 sadnica. Imali smo veliki gubitak. U tijeku cijele godine proizvedem od 110.000 do 120.000 strukova rajčice i paprike. Ove godine smo zasijali 10.000 strukova rajčice i oko 50.000 komada zelene salate. Važno mi je da rasad bude kvalitetan. Mislim da uspijevamo u tome jer veliki broj ljudi, naših kupaca, ima povjerenja u nas«, ističe naš sugovornik, poručujući potencijalnim mladim poljoprivrednicima:
»Bez sigurnih kupaca ne bih preporučio nikome da se bavi ovim poslom. Za sebe znam, koliko god da je teško, da neću odustati. Samo vrijednim radom može se postići cilj. Želja mi je da usprkos problemima, napredujem i proširim svoje tržište. Uz pomoć svoje obitelji vjerujem da ću u tome u budućnosti i uspjeti«, kaže Matija na kraju razgovora.
S. D.
