Širom Vojvodine

Tim za uspjeh

Stipan je od djetinjstva bio angažiran na obiteljskom gospodarstvu. Čak i u vrijeme kada je bio uposlen u nekadašnjoj Zemljoradničkoj zadruzi u Monoštoru u isto vrijeme radio je i na svom imanju. Sada je angažiran samo na svom imanju, što zahtijeva mnogo truda i rada jer je proizvodnja raznovrsna. U stočarskoj proizvodnji primat ima proizvodnja prasadi i godišnje se na ovom gospodarstvu proizvede više od 100 komada. Na 20 jutara vlastite zemlje Stipan uzgaja klasične ratarske kulture koje koristi u vlastitoj stočarskoj proizvodnji krmača, prasadi, ali i rasne peradi. Uz to, ova obitelj bavi se proizvodnjom začinske paprike, dinja i lubenica.

»Krmače i proizvodnja prasadi isključivo su moja obveza i u taj posao se samo iznimno netko drugi miješa. Situacija u poljoprivredi je takva da se proizvodnja stalno mora unaprjeđivati, mora se ulagati. Za potrebe proizvodnje začinske paprike izgradili smo dvije sušare, kupili traktor. U proizvodnji paprike, lubenica i dinja glavni je sin, ali svi smo tu da pomognemo. Moglo bi se reći da ga pratim u tom poslu«, kaže Stipan.

U većini poslova koje danas obitelji Francuz radi koristi se struka i znanost, kako bi se planiralo kvalitetnije, racionalnije, isplativije. Zasluga je to Davora, diplomiranog inženjera stočarstva. Bez obzira na to što što je uposlen u poduzeću koje se bavi stočarskom proizvodnjom njegovo prvo interesiranje je proizvodnja začinske paprika te lubenica i dinja.

»Uz potporu oca dodatno sam osuvremenio proizvodnju lubenica i dinja kroz proizvodnju rasadnog materijala u plastenicima, uvođenjem sađe pod foliju, sustava za zalijevanje, te kupnje mlina za papriku. Primjena znanosti, velika pažnja i briga za usjeve uvjeti su za kvalitetan rod. Uspjeti i opstati može se samo ako tržištu, kupcima ponudite kvalitetu. Moguće je i širiti proizvodnju, ali to ima smisla samo ako se i zadrži kvaliteta, jer ono što je najvažnije je prodati uspješno i naplatiti«, kaže Davor.

Četiri generacije u istoj proizvodnji

I ovog proljeća, kao i prijašnjih godina, na obiteljskom gospodarstvu zasijano je jutro lubenica i jutro paprike. Davor s ponosom kaže da su oni u selu ostali jedini proizvođači lubenica.

»Proizvodnja lubenica nije kao nekada, sada je bitno što prije pojaviti se na tržištu, jer tada je i cijena najbolja. Nije problem prodati i kada rod stigne kasnije, jer znaju kupci da naše lubenice nisu kalemljene. Ni mi u selu više nemamo konkurencije, jer smo ostali jedini proizvođači. Nekada se 20-30 obitelji bavilo tim poslom, a sada smo ostali jedino mi. Nismo odustali, jer je uz proizvodnju paprike ovo kod nas generacijski posao. Radio je to pradjed, djed i baka, moji roditelji i sada ja zajedno s njima«, priča Davor.

Proizvodnja lubenica počinje sjetvom krajem ožujka ili početkom travnja, a u svibnju je rasad spreman za iznošenje vani. Ovog proljeća zasađeno je oko 2.500 struka.

»Rasad proizvodim u mini plasteniku. On se poslije sadi na njivu, pod foliju, razvučen je sustav kap po kap i polijeva se kanalskom vodom, što je bolje od bunarske zbog optimalnije temperature«, pojašnjava ovaj mladi proizvođač.

Prve lubenice obično se beru polovinom srpnja, ali će, kako kaže Davor, ove godine to biti malo kasnije, jer su zbog hladnog proljeća lubenice na njivu iznijeli dva tjedna kasnije.

Na proizvodnji lubenica zaradi se više nego u klasičnom ratarstvu, ali i više je i rada i ulaganja. Uz lubenice, Francuzi su i poznati proizvođači paprike, što je također posao naslijeđen od prijašnjih generacija. Papriku, kao i lubenice, siju na jednom jutru. Kako kaže Davor, to su površine koje uz minimalno angažiranje radnika i mobe mogu uraditi sami. Nisu jedini proizvođači paprike u selu, ali se i u ovoj proizvodnji mogu pohvaliti da je to posao koji održavaju kroz četiri generacije.

Drže se klasičnog načina sušenja i mljevenja, pa su tako na ovom gospodarstvu dvije sušare na loženje i mlin na kamen.

»Drugačije je kada se melje na kamen nego na običnoj krupari. Dobije paprika boju, masnoću, mora se mljeti sa sjemenom koje joj daje tu masnoću. I to je prava poznata monoštorska paprika«, kaže Davor.

Ženska posla

U ovoj obiteljskoj gospodarskoj priči nezaobilazne su i baka Pavka i njena snaha Marija, ili kako je svi u selu znaju Marika. Za sedamdesetosmogodišnju baku Pavku i danas ima posla. Ne onog teškog što je radila nekada već onih lakših poslova u »stražnjem« dvorištu – nahraniti perad i dati joj vode, a kad dođe doba kad se paprika osuši, onda i »štipkanje paprika« (odvajanje peteljke od tijela paprika te odstranjivanje kvarljivih plodova).

»Danas je ‘štipkanje’ isključivo ženski posao i da nema pedantnih ženskih ruka, kvalitetne mobe i pravih nadničara, naša paprika sigurno ne bi imala vrhunsku kvalitetu«, kaže baka Pavka i uz osmijeh dodaje da su to trenutci kad se na jednom mjestu, u razgovoru, pretresu sva prošla, sadašnja i buduća događanja u mjestu. U mnogim poslovima svekrvu nasljeđuje snaha Marija. Rad u plasteniku i rad na njivi spadaju u njen djelokrug posla. Uz one uobičajene kućanske poslove i Marija je u selu poznata i kao vrsna majstorica za torte i koleče.

Ž. Š.