Tema
Jednosmjerna karta za odlazak
Na teritoriju Autonomne Pokrajine Vojvodine u razdoblju od 1991. do 1995. godine provođena je kampanja zastrašivanja i pritisaka na hrvatske civile, s ciljem da se isele iz svojih kuća i napuste Srbiju. Kampanja, čiji se intenzitet mijenjao i dostizao vrhunce u drugoj polovini 1991. godine, od proljeća do jeseni 1992. i u ljeto 1995. godine, rezultirala je protjerivanjem nekoliko desetaka tisuća Hrvata iz Vojvodine. O tim olovnim godinama svjedoči Jelena Dodig, koja je protjerana iz sela Kukujevci kod Šida, a sada živi u Višnjevcu kod Osijeka u Slavoniji.
Kada nemir i strah uđu u nečije živote
»Rođena sam u Kukujevcima 1950. godine kao prvo od troje djece u obitelji Marijana i Vite Ivakić. Djed Mato i tata Marijan su bili zidari i uz nešto zemlje skrbili su o sedmeročlanoj obitelji. Mama Vita i baka Marija su brinule o zemlji i kućanstvu. S godinu dana mlađom sestrom Genovevom i šest godina mlađom Anom sam rano upoznala rad na zemlji i njezine vrijednosti. Ta plodna srijemska crnica ostala mi je u srcu i navikama toliko da su me djeca nakon dolaska u Osijek pozivala da idemo kopati i rekla ‘ti, mama, da si zamijenila kuću u Parizu i tamo bi našla njivu’. U Kukujevcima sam završila osnovnu školu, a onda Učiteljsku u Srijemskoj Mitrovici, pa Pedagošku akademiju za odgojitelje u Novom Sadu. Od 1971. sam radila u predškolskoj grupi pri osnovnoj školi Vladimir Nazor u Kukujevcima sve do preseljenja 1992. godine. U tom periodu sam radila i šest godina izvan struke i bila politički angažirana od 1983. do 1989. godine. Tamo sam zasnovala obitelj s Antunom Dodigom, rodila troje djece i mislila da su Kukujevci moj cijeli svijet. Sve se to promjenilo 90-ih godina – promjene Ustava u Srbiji i Vojvodini, višestranačje, raspad SFRJ, rat. Do devedesete godine sam bila jedina žena Hrvatica na mjestu predsjednice općine u Vojvodini, u Šidu. Zbog različitih političkih zalaganja sam proglašena autonomašem, a zbog izjave nakon nekoliko mitinga da ako se nastavi s ovakvom politikom povijest će nam pocrvenjeti na ovoj stranici, smijenjena sam s funkcije. Imala sam problema u zapošljavanju, uslijedili su pretresi kuće, uhićenje supruga, bacanje eksplozivne naprave na kuću, oružani napad na sina, telefonske i pisane prijetnje. Ušao je nemir u naše živote, nesigurnost, strah… A onda zamiranje, zatiranje, odlazak. Događali su se po selu pretresi domova, privođenja i hapšenja, prebijanja i maltretiranja ljudi, prijetnje od verbalnih do oružanih, a onda i ubojstva. U selu je ubijeno sedam civila, tročlana obitelj Matijević, tročlana obitelj Oskomić i Živko Litrić. Kukujevci su etnički najprotjeranije mjesto u Srijemu i Vojvodini, s najviše civilnih žrtava«, kaže Jelena Dodig.
Obnova devastirane crkve
»U Kukujevcima je velebna katolička crkva Presvetog Trojstva ostala prazna i devastirana, iako je zaštićeni spomenik kulture. Jedno vrijeme služila je novopridošlim stanovnicima kao pilana i staja. Vapila je za projektima koji će je spasiti od propadanja, kako bi otvorila vrata prognanima kojima je ona jedini dom u koji su dobrodošli u rodnom mjestu. Dragi Bog nam je kasnije poslao vlč. Nikicu Bošnjakovića koji je dolazio na naše skupove i otvarao nam vrata crkve i župnog dvora u Kukujevcima kad god smo dolazili. Poticao nas je da kao Zavičajna udruga Kukujevci krenemo u akciju prikupljanja sredstava za obnovu kapelice Majke Božje u polju i da nam pomogne u nakani obnove naše crkve. To se i dogodilo te je 2019. i 2020. krenula široka akcija na prikupljanju sredstava za obnovu«, kaže Jelena, koja je članica Zavičajne udruge Kukujevci od osnutka 1998., a sada i tajnica udruge i naglašava kako su Hrvati iz Srijema, Bačke i Banata dobili jednosmjernu kartu za odlazak, bez ikada iskazanog poziva za povratak na prostore koje su višestoljetno naseljavali.
Put u neizvjesnost
Obitelj Dodig je skoro godinu dana trpjela razne provokacije, a sve u nadi da će se stanje smiriti i da nećemo morati otići.
»Prije nas je otišlo oko 40 obitelji. Pokojni suprug je predlagao da ja odem s djecom, a on ostane, jer, kako je rekao, nije kukavica da bježi sa svoga kućnog praga, da nismo nikom ništa krivi... Mlađi sin i kći su bili u Zagrebu na pripremama za fakultet, nismo mogli s njima dva mjeseca ostvariti kontakt. Prevladala je želja da se u tim teškim trenucima ne razdvajamo i ostanemo zajedno kao obitelj. Prihvatili smo ponudu za zamjenu kuće, ostavili radna mjesta i širu obitelj i pošli u jednu veliku neizvjesnost«, kaže Jelena Dodig i navodi kako je tijekom 1991. pretučeno preko 50 civila u Kukujevcima.
»To se događalo kako na mjestima izvan naselja od strane belih orlova, tako i u policijskoj postaji Šid, legalnoj instituciji Srbije. Kucali su na vrata hrvatskih obitelji civili, radikalne skupine, vojska, dragovoljci s ratnih pohoda u Hrvatskoj. Svatko je imao svoju poruku koja se svodila na ‘selite se’. Stizale su poruke ‘selite se ili ćete biti zaklani’ s potpisom crna ruka, rađeni su pretresi kuća u cilju traženja oružja ili radio-stanice, bacane eksplozivne naprave na obiteljske kuće. Jedno vrijeme je u Kukujevcima bilo zabranjeno zvoniti crkvenim zvonima, navodno zbog davanja nekih ‘signala’. Bilo je pretužno sahranjivati pokojnike u muku, jer smo navikli na ispraćaj uz zvona«, kaže Jelena i naglašava kako je u Kukujevcima 1991. osnovana prva mjesna organizacija DSHV-a u Vojvodini, što je bio poseban poticaj za medijski linč i ratnohuškački pritisak.
»Suprug je bio delegat na osnivačkom skupu DSHV-a u Subotici, a oboje smo bili članovi inicijativnog odbora za osnivanje MO DSHV-a Kukujevci. Stoga su nam nakon drugog pretresa ostavljene jasne poruke«, kaže Jelena.
Tužni trenutci
Nakon preseljenja imali su status izbjeglica i puno manje prava od prognanika, a otvarali su se problemi nostrifikacije diploma, zdravstvene zaštite, stjecanja državljanstva, ostvarivanja humanitarne i drugih vrsta pomoći u uvjetima nezaposlenosti i neostvarivanja prihoda.
»Sjećam se da kada smo stigli kamionom 2. rujna 1992. na našu novu adresu, Višnjevac, dočekao nas je dugogodišnji prijatelj. Mi sretni, obitelj na okupu, otvorili širom prozore, jer ne moramo spuštati roletne i zatvarati da nam ne uleti eksploziv koji smo dobili u Kukujevcima, a prijatelj plače. Pitamo zašto? ‘Kako zašto, pa vaš cijeli život je stao u taj kamion. To je jako tužno’. Bilo je kasnije dosta tužnih trenutaka. Vraćamo se iz grada i ne znamo u mraku koja je naša kuća. Bilo je faza odbijanja prihvatiti to kao svoje, problemi kako nastaviti život koji je prisilno promijenjen, objasniti nekima zašto smo došli, prilagoditi govor, navike ponašanja... Stoga smo osnovali Zajednicu protjeranih Hrvata Srijema, Bačke i Banata u prosincu 1991., a onda i ogranke u sredinama gdje je doselio veći broj. U Osijeku smo osnovali Ogranak Zajednice u listopadu 1992. Dobili smo prostoriju od Grada u kojoj smo se svakodnevno okupljali i dogovarali o rješavanju problema na koje smo nailazili, ali istovremeno nastavili s obilježavanjem naših blagdana, predstavljanjem naše kulturne baštine i običaja u sredinama u koje smo došli. Radila sam volonterski od osnutka Ogranka kao tajnica, bilježila podatke o doseljenim osobama i zajedno s odborom udruge tražila rješenja za brojna pitanja i probleme. Osiguravali smo humanitarnu pomoć, ali i povremenu novčanu«, kaže Jelena i ističe kako je najveći problem bio u zapošljavanju, jer ubrzano stjecanje državljanstva je značilo da su ravnopravni građani Hrvatske, ali bez ikakvih dodatnih kriterija kod zapošljavanja, a u njenom slučaju je to je trajalo godinu dana.
»Bila sam sretna što su se djeca prebacila iz Zagreba u Osijek i nastavila studij prava samo uz trošak mjesečne karte; radili smo veliki vrt susjeda i jutro zemlje ‘napola’. To je bila najteža godina, ali smo počeli raditi što god smo našli. Vrijeme učini svoje. Bila sam sretna kada sam dobila posao u vrtiću, u struci na određeno vrijeme i molila Boga da potraje dok djeca ne završe fakultet. Tako sam dočekala mirovinu«, završava svoju priču Jelena Dodig.
Zvonko Sarić
