Tema

Tema potisnuta na margine

U procesu pridruživanja Europskoj uniji Vlada Srbije usvojila je Akcijski plan za poglavlje 23 kojim se, među ostalim, obavezala da će urediti i demokratsku participaciju nacionalnih manjina. Međutim, po postojećem izbornom modelu participacija je praktično moguća samo za brojnije i teritorijalno koncentrirane nacionalne manjine, konkretno albansku, bošnjašku i mađarsku. S druge strane, glas hrvatske manjine ne može se čuti ni na nacionalnoj, ni na pokrajinskoj a ni na lokalnoj razini premda se Srbija obavezala i bilateralnim sporazumom s Hrvatskom da će osigurati zastupljenost na svim razinama. O ovoj temi razgovarali smo s docenticom na Fakultetu političkih nauka u Beogradu dr. sc. Jelenom Lončar, koja je obranila doktorsku disertaciju na Sveučilištu York na temu »Konstruiranje manjinskog predstavljanja: empirijsko-teorijska studija« i master rad na temu »Političko predstavljanje nacionalnih manjina: studija slučaja manjinskih partija u Srbiji«.

Neformalni dogovori umjesto sustavnog rješenja

U razgovoru za Hrvatsku riječ docentica Lončar kaže kako je pitanje demokratske participacije manjina maskirano dogovorima političkih elita i da se, umjesto na formalni, institucionalni način, ovo pitanje rješava »nekom vrstom međusobnih dogovora«.

»Ako pogledamo hrvatsku nacionalnu manjinu, usprkos postojanja bilateralnog sporazuma između Srbije i Hrvatske, kojim se Srbija obavezala da će hrvatsku nacionalnu manjinu uključiti u institucije na lokalnom, pokrajinskom i republičkom nivou, do sada je to rješavano međusobnim dogovorima, odnosno neformalno, a ne formalno kao što to Sporazum podrazumijeva. Hrvatska manjina je imala svoje predstavnike u parlamentu isključivo kroz predizborne koalicije s Demokratskom strankom dok je još ova stranka bila u parlamentu. Nedostaci te vrste neformalnih dogovora su se pokazali kasnije kada je DS oslabio i od tada više nemamo predstavnike hrvatske nacionalne manjine u parlamentu«, kaže doc. Lončar.

Međutim, Sporazum je potpisan i ratificiran i predstavnici hrvatske nacionalne manjine u Srbiji traže da Srbija postupi prema Sporazumu i osigura predstavljanje na svim razinama kako se i obavezala. Za sada se, međutim, ne vidi kako će se to i ostvariti. Ostaje i pitanje je li moguće provesti Sporazum i osigurati predstavnike za hrvatsku nacionalnu manjinu ukoliko ne postoji izborni model koji će to i omogućiti hrvatskoj i drugim malobrojnijim nacionalnim manjinama.

»Ne može se ovo pitanje rješavati samo za hrvatsku nacionalnu manjinu, mora se rješavati i za ostale, prije svega malobrojne nacionalne manjine. Naime, od siječnja 2004. kada smo usvojili zakon kojim su uvedene afirmativne mjere (poslije izbora 2003. kada ni jedna manjina nije ušla u parlament) prošlo je dovoljno godina i mogli smo vidjeti sve nedostatke ovoga modela, a to je da izborni sustav kakav jest pogoduje manjinama koje su bolje organizirane i brojnije – mađarskoj, bošnjačkoj i albanskoj, a sve ostale ne mogu osigurati predstavljanje. Drugo, Srbija je ratifikacijom Okvirne konvencije o zaštiti manjina Vijeća Europe prihvatila odgovornost da osigura ravnopravno sudjelovanje manjina u političkom životu. Preporuka savjetodavnog komiteta je da se uključe i malobrojne manjine, a i jedan od zahtjeva EU je da se malobrojnije manjine uključe u državne i predstavničke institucije. Sve su to zahtjevi koji postoje pred Srbijom i koji zahtijevaju sustavno rješenje, a ne samo bavljenje bilateralnim sporazumom, koji jeste važan, ali koji se mora riješiti na jednom višem nivou koji podrazumijeva i druge manjine.«

Prirodni prag ili zajamčeni mandati

Hrvatska je, s druge strane, riješila ovo pitanje tako što je uvela zajamčene mandate, odnosno rezervirana mjesta za predstavnike nacionalnih manjina u parlamentu i na regionalnim i lokalnim razinama. Treba li ovakav model biti primijenjen i u Srbiji, pitali smo dr. sc. Lončar.

»Po mom mišljenju zajamčena mjesta imaju nedostatke, a mi smo ih vidjeli na primjeru Kosova 2001. i kasnije kada su Srbi kao manjina imali svoje predstavnike u parlamentu, a zapravo je srpska manjina bojkotirala te izbore i nije priznavala tu instituciju i vlastite predstavnike, a oni su govorili i donosili neke odluke u ime svoje zajednice. Rezervirana mjesta to omogućuju. Ona omogućuju da nitko iz manjinske zajednice ne iziđe na izbore, ali je to mjesto svejedno tu. Rezervirani mandati omogućuju tu vrstu zlouporaba, jer ukoliko nema međusobne konkurencije manjinskih stranaka ta stranka zaista ne mora ništa raditi i ne mora ni na koji način predstavljati svoju manjinu i manjina može biti potpuno nezadovoljna time. Ali, ukoliko nema snage udružiti se na drugi način, osnovati druge stranke koje bi izišle na izbore ta jedna stranka može vrlo lako zloupotrebljavati pozicije i davati potpuno pogrešnu sliku o problemima i pitanjima koja su od značaja za tu zajednicu. Zato hrvatski model nije nešto što bih preferirala i mislim da ga treba dodati kao dopunu, ali zadržati prednosti prirodnog praga«, objašnjava docentica Lončar.

Po njenom mišljenju prednosti prirodnog praga (modela koji i sada postoji u Srbiji) su »što on zahtijeva direktan kontakt manjinskih stranaka s biračima, jer da bi ušle u parlament i u lokalne skupštine moraju dobiti značajan postotak glasova svog biračkog tijela, što jest važno kad razmišljamo o odgovornosti tih predstavnika. To je prednost prirodnog praga u odnosu na rezervirana mjesta, jer potiče konkurenciju i ne sprječava pluralizam unutar manjina, što su važne stvari«, smatra doc. Lončar.

U tom smislu je docentica Lončar dala i preporuke za izmjenu izbornog zakonodavstva koje su predstavljene na okruglom stolu Helsinškog odbora u Srbiji.

»Nisam za to da se ide skroz na rezervirana mjesta, ali mislim da su rezervirana mjesta jedini način za najmalobrojnije majnine. Crnogorski i rumunjski model daju neke dobre prijedloge kako to uraditi. Ono što je svakako važno je da se smanji broj potrebnih potpisa za kandidiranje lista na izborima. Ne bih išla na sastavljanje posebnih popisa nacionalnih manjina, jer je to suvišna i štetna esencijalizacija koja ne može donijeti ništa pozitivno. Treba zadržati prirodni prag i dopuniti ga rezerviranim mjestima u situaciji kada niti jedna lista nacionalne manjine koja ima udio u populaciji najmanje 0,5 posto ne osvoji dovoljan broj glasova. To bi, mislim, moglo potaknuti manjine da izlaze i na popis stanovništva koji nam se približava, kako bismo znali točne podatke. A možda bi se jedan zajednički mandat mogao dodijeliti najmalobrojnijim manjinama, slično kao u Hrvatskoj, ali bi ipak postojalo neko pred-natjecanje.«

Situacija podijeljenog kolača

Međutim, u Srbiji je ova tema potpuno potisnuta na margine i o njoj se rijetko kada govori. Postavlja se pitanje zašto je to tako.

»Trenutno ovo nije značajna i aktualna politička tema, među ostalim zato što imamo na vlasti stranku koju integracija manjina ne interesira pretjerano i što i pojedinim manjinskim strankama ovakva situacija podijeljenog kolača odgovara. Pojedine manjine su našle svoj dio, imaju svoju domenu u kojoj odlučuju i u koju im se nitko ne miješa i time su vrlo zadovoljne. Ni većinske stranke nemaju puno poticaja obraćati se manjinskim zajednicama niti imaju manjinske stranke poticaja obraćati se drugim zajednicama i međusobno surađivati nego su svi zatvoreni u neke svoje etničke granice. To odgovara i liderima većinskog naroda koji jesu nacionalisti i koje građanska i socijalna kohezija ni na koji način ne zanima. To odgovara i pojedinim manjinskim predstavnicima tako da postoji ta neka vrsta dogovora«, smatra dr. sc. Lončar.

A kakve su šanse da ovo pitanje dođe na dnevni red i da se izmijene zakoni koji reguliraju izborna pravila na način koji će osigurati zastupljenost manjina? Dr. sc. Lončar ocjenjuje da će to pitanje morati doći na dnevni red i da predstavnici manjina trebaju definirati svoje prijedloge kada taj trenutak dođe.

»Kada bi ovo pitanje netko 'gurao' i postavljao na dnevni red, vjerojatno bi i došlo na red, ali u ovom trenutku to nikome nije politički prioritet. Međutim, ako se bude mijenjao Ustav, tu se otvara određeni prostor, a Ustav će se izgleda mijenjati. Ako bude dolazilo do izmjene izbornog sustava, i ovo će pitanje doći na dnevni red. Tu je i Strategija oko izmjene zakona o lokalnim izborima i postoji obveza Srbije i rok do sljedeće godine da se uradi nacrt tog zakona. Također, ako se budemo malo više bavili pitanjem integracije u EU i ovim pitanjem ćemo se morati baviti, jer je to dio poglavlja i morat će se rješavati. Samo je pitanje vremena, i moramo biti spremni kad to pitanje dođe na dnevni red, a važno je da i manjinske stranke o tome međusobno razgovaraju i imaju neke jasne prijedloge i utječu na ovaj proces«, zaključuje dr. sc. Lončar.

J. D.