Tema

Bolno i teško sjećanje

Miroslav Šišić je jedan od stanovnika Gibarca hrvatske nacionalnosti koji je poput većine svojih sunarodnjaka napustio Srijem tijekom rata devedesetih. Danas s obitelji, suprugom Violetom i djecom Filipom, Dunjom i Josipom, živi i radi u Osijeku.

»Djetinjstvo je bilo divno, bezbrižno, nezaboravno. Jednom riječju posebno. Nosim samo lijepe uspomene iz Gibarca. Odrastanje se nije puno razlikovalo od odrastanja druge djece u selu. Možda je bilo malo neobično zato što sam odrastao bez svojih pravih roditelja. Ali bilo je to neko sretnije vrijeme kada smo mogli ići kamo smo htjeli, kada nije bilo zabrane nikakve vrste. Imali smo i privilegij jesti samo zdravo, domaće, pa i krasti tuđe trešnje i znati da nećemo odgovarati za to. Radio sam u poduzeću Šidtrans i iz tog perioda svog života nosim samo lijepe uspomene«, kaže Miroslav, koji je po struci automehaničar.

Još kao dijete je počeo trenirati nogomet, najprije za pionire (mlade selekcije), u gibaračkom nogometnom klubu Borac, a poslije toga je počeo profesionalno igrati za više klubova. S ponosom ističe da mu je nogomet »glavna sporedna stvar u životu«. Kada se preselio u Osijek, nastavio je igrati nogomet.

Tvoje, a nekako nije tvoje

Miroslav nije rođen u Gibarcu, ali tamo je odrastao. Roditelji - majka Ruža i otac Filip, su mu ponudili da se još kao dijete preseli u Županju ili u Njemačku, gdje su oni tada živjeli. No, on je to energično odbijao jer se, kako kaže, sav njegov svijet vrtio u Gibarcu i oko njega. Tu je i živio do 1993. godine. Tada se preselio najprije u Županju, a zatim u Osijek.

»Svi moji tadašnji prijatelji su mi govorili da ostanem i da će u svako doba doći i braniti me od svakog tko mi bude želio nauditi. Nisam htio takav život da me netko mora braniti, jer nisam bio siguran hoću li moći ispunjavati svoje vjerske obrede kao do tada. Isto tako, razmišljao sam kakva bi bila budućnost moje djece pod takvim okolnostima? Osobno nisam imao većih neugodnosti. Otvoreno sam rekao mojim vršnjacima, suigračima da želim otići i svi su me razumjeli i podržali«, kaže Miroslav, prisjećajući se dana odlaska iz svog sela.

»Dan je bio nekako tmuran, između kiše i sunca. I ‘onaj gore’ se nije mogao odlučiti da li da me isprati s kišom, sa suzama, ili sa suncem. Pakiram kamion i razmišljam što će mi sve trebati od stvari. Gledam kuću, psa, koje ostavljam. Gorka i tužna sjećanja. Teško mi je pričati o tome. Prvih mjesec dana nakon preseljenja, ‘zujao’ sam kao bumbar i tražio samo društvo poznatih ljudi. Sve je bilo čudno: grad, susjedi, klub, kuća. Onaj osjećaj, tvoje je, a nekako nije tvoje. Vidio sam da neće biti dobro budem li i dalje u svemu vidio Gibarac i Srijem. Polako sam se počeo prilagođavati na novu sredinu i stavljati na stranu pitanje: zar sam morao otići?«

U Osijeku je nastavio njegovati običaje i tradiciju svog rodnoga kraja i to, kako kaže, još jače, neopisivo ponosan na svoje porijeklo. Nastavlja igrati i nogomet, najprije za NK Graničar, koji je svojevremeno bio u drugoj ligi Hrvatske. Kada se iz Županje preselio u Osijek, Gibarčani su se počeli okupljati i igrati utakmice na malonogometnim turnirima, najprije u Retfali, gdje je bilo sjedište gibaračke udruge. Nogometni klub Gibarac 95 su osnovali 2002. godine. Šišić je za taj klub igrao jedno vrijeme, a poslije i za NK Slavonija iz Ivanovca, zatim za NK Dinamo iz Budimaca, NK Liv iz Vladislavaca, NK Mladost iz Čepinskih Martinaca, te za NK Borac iz Kneževih Vinograda. Od 2007. godine preuzima kao trener NK Gibarac 95.

»Ponosan sam kad dođem u rodni kraj, jer znam da sam svoj na svom. Posebno sam sretan što nas prijatelji koji su ostali u Srijemu nisu zaboravili. Igramo veteranske susrete u nogometu, a i često se družimo kao generacija. Sve više sam siguran da je nekom bilo u interesu da se zemlja raspadne, po sustavu ‘zavadi pa vladaj’. Žao mi je svih nedužnih ljudi što su propatili seljenjem ili gubitkom nekog svog. Mi obični ljudi smo najviše izgubili. Ne ponovilo se nikom, nikada, nigdje.«

Sreća – roditi se, živjeti i umrijeti u Srijemu

Miroslav je obitelj zasnovao u Hrvatskoj. Tamo se oženio s Violetom, također porijeklom iz Gibarca. S njom ima troje djece.

»Djeca ko djeca. Da ih baciš bilo gdje, snađu se bolje od nas. Neko novo vrijeme, drugačiji tempo života i njima je lakše priviknuti se. Svi troje su rođeni u Hrvatskoj: Filip 1996. godine, Dunja 2000. i Josip 2007. godine. Najstariji sin Filip nešto više od tri godine živi i radi u Njemačkoj u Stuttgartu. Kći mi radi u SOS-u Dječje selo u Osijeku, a najmlađi sin Josip će na jesen u osmi razred. Slušaju me kada pričam o našem grožđu, Gibaračkoj planini, lubenicama, trešnjama... Zadovoljni su, ali nisu rođeni u onoj našoj slobodi. Možda im nisam u potpunosti uspio prenijeti sve naše običaje, ali oni jako dobro znaju gdje je Gibarac i tako ga izgovaraju. Nije Gi - ba - rac, nego Gibarac. Znaju što znači i zašto se nogometni klub tako zove. Također znaju za proslavu svetog Vinka i skup Gibarčana, a čuvaju i gibaračku nošnju«, ističe Šišić, poručujući Srijemcima:

»Svi smo isti na ovome svijetu i sve je prolazno. Vi koji ste ostali imate moju podršku i čuvajte običaje. Uživajte u vašoj djedovini, podneblju, njivi, hrani, ravnici. Raseljenima teško mogu uputiti riječi utjehe, pogotovo starijima. Poruka za kraj razgovora jeste: ‘Divan je kićeni Srijem’. Netko je imao sreću u njemu se roditi, živjeti i umrijeti. Netko se u njemu samo rodio i kratko živio. Pozdrav ravnome Srijemu, Srijemcima i svim ljudima dobre volje«, kaže na kraju razgovora naš sugovornik.

S. D.