Intervju
Povezivanje iseljeništva s Domovinom
Hrvatska matica iseljenika ove godine obilježava 70 godina od osnutka. Godišnje realizira 60 programa kojima pokriva 45 zemalja s iseljeništvom, čije potrebe osluškuje paralelno sa svojim djelovanjem. O osnutku Matice, programima, iseljeništvu za naš tjednik govori ravnatelj Mijo Marić.
Može li se reći da se osnutak Hrvatske matice iseljenika, kao i matica iseljenika u drugim republikama, dogodio upravo potaknut novim političkim odnosima poslije raskida s Rusijom i koliko je usprkos tome što se veći dio hrvatske dijaspore u nekadašnjoj državi percipirao kao neprijateljska emigracija HMI uspjela tih godina ostvariti suradnju, povezati, potaknuti iseljeničke zajednice diljem svijeta?
Teško je svesti osnivanje Matice iseljenika Hrvatske samo na promjene u smjeru jugoslavenske vanjske politike. Jedan od bitnih razloga je i neuspjeh u organiziranju masovnog povratka iseljenika neposredno po kraju Drugog svjetskog rata. U tim okolnostima iseljeništvo se više nije promatralo kao privremena pojava nego kao trajan činitelj s kojim se mora uspostaviti neki vid suradnje. Premda je Matica osnovana 1951. u svojim djelatnim oblicima ona je nastavljač rada organizacija koje su se bavile iseljeništvom između dva svjetska rata poput Iseljeničkog komesarijata i Saveza iseljeničkih organizacija (Siora) koje su djelovale u Zagrebu. Službeni ciljevi Matice bili su kulturno i prosvjetno povezivanje iseljeništva s domovinom. U praksi bitnu ulogu je imalo i promicanje jugoslavenske države kao uspješne i napredne zajednice. Važan preokret u radu Matice nastupio je početkom 60-ih godina kada je Zakonom o amnestiji većina osoba koje su emigrirale poslije 1945. dobile priliku regulirati svoj status i dobiti putovnicu jugoslavenske države. Ključnu ulogu u tom potezu jugoslavenskih vlasti imala je i težnja za povećanjem novčanih uplata iseljenika rodbini u domovini kao i prihodi od iseljeničkog turizma. U praktičnom djelovanju Matice nastojale su se umanjiti očite ideološke razlike koje su postojale između iseljeništva koje je mahom živjelo u zemljama liberalne, parlamentarne demokracije i socijalističke Jugoslavije. U tom smislu Matica je radila izvjesne ustupke. Tako je Matica među iseljenicima organizirala ne tečajeve srpsko-hrvatskog, pa ni hrvatskog književnog jezika nego samo hrvatskog jezika, izdavala je božićne pjesme, a oči bi se čvrsto zatvarale kada bi neki iseljenički ansambli nastupali s hrvatskim grbom »bez socijalističkih oznaka«. Za takve stvari Hrvatu u Hrvatskoj je prijetila i višegodišnja kazna zatvora. Na drugoj strani, većina iseljenika nije željela ni tražila sukob s jugoslavenskim vlastima, premda intimno o njima nije mislila ništa dobro. Većina nije željela riskirati mogućnost posjeta rodbini u »starom kraju« ili stvarati istoj probleme zbog svoje oporbene političke djelatnosti.
Ako gledamo proteklih sedam desetljeća, mogli bismo to podijeliti na razdoblje prije neovisnosti Hrvatske i na razdoblje poslije neovisnosti. Koliko su ta dva razdoblja, kada je riječ o djelovanju HMI, različita?
Brojni Matičini programi imaju svoje korijene u razdoblju socijalizma, no razlika je jako velika. Suradnja s iseljeništvom sada je iskrenija i otvorenija. Premda je komunistički režim dozvoljavao Matici određenu razinu »hrvatovanja«, u praksi se nikada nije znalo kada će ono biti proglašeno »neprijateljskim djelovanjem«. Zbog toga je Matica u nekoliko navrata bila na rubu zabrane i ukidanja. Danas, primjerice, međunarodni znanstveni projekt »Courage«, koji se pod egidom Europske unije bavi kulturnom pozicijom socijalističkih režima, navodi Maticu iseljenika Hrvatske kao »disidentsku« organizaciju. Premda rad s iseljeništvom i hrvatskim manjinskim zajednicama uvijek podrazumijeva posebnu obzirnost i osjetljivost, danas Matica slobodno surađuje s cjelinom hrvatskog iseljeništva.
Na koje načine, kroz koje programe i projekte HMI surađuje s Hrvatima izvan Domovine?
HMI – Odjel za kulturu – provodi programe iz područja kulture i umjetnosti te zaštite okoliša za Hrvate izvan RH. Poseban naglasak je na potpori osnivanju, razvoju, suradnji i umrežavanju amaterske kulturno-umjetničke zajednice Hrvata izvan Hrvatske s ciljem osnaživanja aktivnog kulturnog djelovanja i jačanja pozicija u javnom prostoru, poglavito kad je u pitanju očuvanje i promicanje hrvatskog kulturnog identiteta. To uključuje poticanje, suradnju na organizaciji ili neki drugi vid potpore te organizaciju programa za sve dobne skupine: festivalski programi i manifestacije, izložbe i likovne kolonije, edukativni programi i radionice in siteu ili online, programi promocije kulturne baštine, volonterski programi očuvanja prirodne i kulturne baštine i dr. U ovu mrežu uključene su glazbene, kazališne, filmske, likovne, plesne, folklorne i mnoge druge kulturno-umjetničke zajednice koje djeluju s ciljem očuvanja i promocije hrvatskog identiteta. Od programa izdvajamo Ljetnu i Zimsku školu hrvatskog folklora, Eco Heritage Task Force, filmske radionice na Danima hrvatskog filma Ivo Gregurević, kazališne radionice, Reviju tradicijske odjeće i izbor najljepše Hrvatice u narodnoj nošnji izvan RH u suradnji s Udrugom Stećak, Festival Čuvara hrvatske etno baštine u Njemačkoj, prvi Festival hrvatskih KUD-ova u Švicarskoj u pripremi, izložbeno-galerijski programi uz predstavljanje umjetnika domovinskoj publici, Dane iseljenika uz prigodni kulturni program poput ovoljetnih Dana iseljenika otoka Šolte na likovnoj koloniji i maloj školi naive i mnogi drugi. Paralelno s terenskim programima stalna je povezanost putem medija, društvenih mreža i drugih internetskih platformi, što omogućuje bolje umrežavanje i širenje dosega i vidljivosti naših programa. Matičine aktivnosti su nezamislive bez Sveučilišne kao i Male škole hrvatskog jezika i kulture. Projekt HOLA omogućava poduku hrvatskog jezika u zemljama Latinske Amerike, a učenje hrvatskog na daljinu HIT, Hrvatski internetski tečaj. Ako vam nedostaje materijala za učenje hrvatskog, tu je HriD, stranica s mnoštvom edukacijskih priloga. Tu je više od četvrt stoljeća star Forum hrvatskih manjina kao i znatno mlađi Forum mladih pripadnika hrvatskih manjina. Naravno, ne smijemo zanemariti naša periodička izdanja Maticu i Iseljenički zbornik. Izdajemo i knjige. Tu su i tribine, predstavljanja i izložbe, sudjelovanje u organizaciji niza događanja poput Večernjakove domovnice… Često u Matici razmišljamo kako bismo trebali raditi više i bolje, no kada sve što radimo pokušamo staviti na jednu hrpu, kao u ovom slučaju, sve postojeće aktivnosti Matice teško je i sagledati.
Kakva je suradnja s Hrvatima u Srbiji i koliko oni sudjeluju u programima Matice?
Ukratko, uzorna. Premda se radi o tzv. novoj manjini, koja se tek posljednjih desetljeća institucionalno organizira, gotovo nema Matičinog programa u kojem na ovaj ili onaj način ne sudjeluju i Hrvati iz Srbije. Prvenstveno se radi o suradnji s Nacionalnim vijećem i Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata, no često se surađuje i s pojedinim društvima, udrugama… Važnu ulogu ima i suradnja sa zajednicom Hrvata iz Srbije u samoj Hrvatskoj.
Spominje se brojka od 3,5 milijuna Hrvata koji čine hrvatsko iseljeništvo ili nacionalnu manjinu u 12 europskih država. Je li ta procjena točna i koliko su oni vezani za domovinu, budući da su stasale generacije koje su rođene u iseljeništvu?
Procjene stručnjaka se kreću oko te brojke od 3,5 milijuna. Naša su iskustva s potomcima hrvatskih iseljenika i pripadnika hrvatske manjine iz europskoga susjedstva u Hrvatskoj matici iseljenika vrlo zanimljiva – budući nam se često javljaju u potrazi za vlastitim korijenima osobe iz trećeg pa i četvrtog naraštaja. Pripadnici hrvatske manjine iz 12 zemalja srednje i jugoistočne Europe sve češće studiraju u matičnoj zemlji, doprinoseći na taj način prijateljskim i dobrosusjedskim odnosima. Kad je u pitanju prekooceanska dijaspora američki, kanadski, čileanski, argentinski, australski i novozelandski Hrvati najčešći su polaznici Matičinih škola hrvatskog jezika, povijesti, kulture i folklora u trećem naraštaju, nerijetko s površnim znanjem hrvatskoga jezika kojega kao višejezične osobe žele usavršiti u domovinskoj kolijevci svojih predaka. Često se potomci hrvatskih iseljenika odlučuju i na studij u Hrvatskoj, ne samo humanističkih struka već i na studij medicine ili pak računarstva koji se na engleskome jeziku mogu studirati na sveučilištima u Zagrebu i Splitu. Djedovi i bake upućuju svoje unuke na Matičine ljetne programe, ali i višesemestralni studij hrvatskoga jezika na fakultetima u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Zadru i Dubrovniku. Podsjećam, Hrvatska se nadala većem broju povratnika iz naše milijunske dijaspore, no život hrvatskih obitelji u svijetu kroji i drukčije planove koje mi u Matici poštujemo i prilagođavamo se novim okolnostima s kreativnijim programima. Zaključno, prema dostupnim podatcima Državnog zavoda za statistiku, saldo migracije stanovništva Hrvatske s inozemstvom posljednjeg desetljeća procjenjuje se na više od 230.000 tisuća ljudi koji su se pridružili našem iseljeništvu čija brojnost doseže tri i pol milijuna. Opsegom i intenzitetom, aktualni je emigracijski val iz Hrvatske moguće usporediti s onim 1960-ih godina, nedavno je utvrdila znanstvenica Monika Balija u svojoj doktorskoj disertaciji, obranjenoj na PMF-u Sveučilišta u Zagrebu. Tradicionalna odredišta koja su hrvatske iseljenike privlačila još šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća i danas su jedne od najvažnijih zemalja primitka hrvatskih emigranata. Osim zemalja Sjeverne i Južne Amerike, juga Afrike, Australije i Novoga Zelanda, te Njemačke i Austrije, posljednjih nekoliko godina nova privlačna odredišta iseljenika iz Hrvatske postale su Irska te ponovo Švedska. Istina, Hrvatska tek razvija pouzdanije statističke metode o brojnosti svojih građana u inozemstvu budući da bez jasnog usklađivanja teorijskih i metodoloških elemenata na globalnoj razini još dugo neće moći valjano pratiti vlastite migracije. Kada je riječ o budućem razdoblju, pretpostavka je kako će iseljavanje u narednim godinama slabiti, no ne zbog slabljenja motiva za iseljavanjem već zbog smanjenja potencijala ljudi koji mogu iseliti. Hrvatska stoga nastoji privući povratništvo iz iseljeništva u što većem broju u domovinu radi transfera znanja, odnosno gospodarskog i demografskog razvoja. Hrvatska matica iseljenika u sinergiji sa Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan RH nastoji što više doprinijeti toj viziji gospodarskog i demografskog prosperiteta Hrvatske i njenih planskih razvojnih strategija u cilju uspješnije revitalizacije Hrvatske.
Gdje su najbrojnije hrvatske iseljeničke zajednice i koji su najveći izazovi hrvatskog iseljeništva?
Prvo zabilježeno iseljavanje u prekooceanske zemlje jest ono isusovca o. Ivana Ratkaja u Sjedinjene Američke Države davne 1683. godine. Međutim, intenzivnije, u velikom broju, Hrvati su iseljavali u SAD od početka XIX. stoljeća. Najstarija i najveća skupina hrvatskog iseljeništva nalazi se, dakle, u Sjedinjenim Državama. Računa se da je ukupno 1,2 milijuna američkih državljana hrvatskog porijekla. Velike skupine u prekooceanskim zemljama nalaze se još u Argentini, Čileu, Kanadi, Australiji i Novom Zelandu. U europskim zemljama radi se o Njemačkoj, Francuskoj, Austriji, Italiji, Švicarskoj, ali manjih hrvatskih zajednica naći ćemo u svakoj europskoj zemlji. Najnoviji izazov cijelom svijetu, pa tako i hrvatskim zajednicama u svijetu, donijela je pandemija uzrokovana virusom covid-19. I mi smo se u Hrvatskoj matici iseljenika brzo prilagodili tim uvjetima. Naše redovite programe smo virtualno prenosili našim iseljenicima. I bilo je velikog odjeka.
Koliko su česti slučajevi, zapravo ima li ih uopće, da se neka druga ili treća generacija iseljenika vrati u Domovinu?
Budući da Hrvatska matica iseljenika kao javna ustanova nema instrumentarij za praćenje učestalosti povratka potomaka iseljenika u Domovinu, na prvi dio Vašega pitanja ostavit ću Vas bez egzaktnog odgovora, no na razini dojma čelnoga čovjeka ustanove koja i na dnevnoj razini kontaktira brojne organizacije, udruge i klubove hrvatskoga iseljeništva ocjenjujem da su ti slučajevi sve češći. Time odgovaram i na drugi dio pitanja – da, ima ih, ne samo pripadnika druge ili treće nego čak i četvrte generacije Hrvata u dijaspori, o ovome posljednjem slučaju prije nešto manje od godinu dana pisali smo u našem mjesečniku Matica. Možda sam čak i preskroman u ovome odgovoru, a da ga prisnažim pozvat ću se na izjave čelnika državnih institucija koje se bave problematikom Hrvata izvan RH, od prije nekoga vremena, da povratak polako postaje trend, makar javnost još uvijek možda nema takav dojam. U svakom slučaju dojam koji i mi, u Hrvatskoj matici iseljenika, imamo o značajnijem interesu naših ljudi u iseljeništvu za život u zemlji predaka, lako se može podignuti i na razinu činjenice. U najvećoj mjeri rezultat je to posljednjih godina bitno osnažene državne politike prema iseljeništvu, brojnih i kvalitetnih programa i projekata Središnjega državnog ureda za Hrvate izvan RH, naravno i programa Hrvatske matice iseljenika, poput tečajeva za učenje hrvatskoga jezika i kulture, putem interneta ili u Domovini, od kojih su mnogi stipendirani, posebnih kvota za upis na hrvatska sveučilišta, te drugih mjera koje osiguravaju bolje pretpostavke i uvjete za povratak, odnosno integraciju u društveni sustav naše države. Osim toga, kako znate, od početka prošle godine na snazi su izmjene i dopune Zakona o hrvatskome državljanstvu koje su u bitnome usmjerene prema olakšavanju postupka stjecanja državljanstva Hrvatima i njihovim potomcima u iseljeništvu i moj je dojam da je to bio ključni potez državne politike kad je o povratku riječ.
Često je stožer okupljanja iseljeničke zajednice Crkva. Koliko je upravo kroz sva ova desetljeća Crkva bila značajna ne samo da bi ljude održala na okupu već i da bi im sačuvala svijest o tome tko su, odakle su, što su?
Neprocjenjiv je doprinos Crkve za hrvatsko iseljeništvo u vjerskom, humanitarnom, socijalnom, kulturnom i prosvjetnom smislu. Hrvatska matica iseljenika uspješno surađuje s hrvatskim katoličkim misijama diljem svijeta. Katolička Crkva i hrvatska inozemna pastva, kao što je poznato, djeluju kroz Dušobrižništvo za Hrvate u inozemstvu, koje je utemeljeno 25. lipnja 1966. kada je u Rimu imenovan prvi nacionalni ravnatelj u osobi svećenika Vladimira Vincea, dok je danas na čelu Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu nacionalni ravnatelj dr. sc. Tomislav Markić. No, pothvat hrvatske inozemne pastve stariji je od toga te svoje korijene vuče još iz vremena hrvatskih gastarbajtera na gradnji Sueskoga kanala, kojima misirski (egipatski) biskup fra Lujo Čurčija 1869. godine dovodi za dušobrižnika fra Jerka Karačića. S tim se našim radnicima na privremenom radu u Egiptu ostvarilo ono što su i Crkva i cjelokupno matično društvo priželjkivali i s onima koji su kasnije odlazili, a to je da se vrate. Stoga je pravi početak hrvatske inozemne pastve vezan uz 1894. godinu kad je u Pittsburghu u Pensilvaniji, u Sjedinjenima Američkim Državama, hrvatski svećenik Dobroslav Božić – kojega je na molbu hrvatskih iseljenika onamo poslao đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer – okupio na hrvatskoj misi velik broj hrvatskih katolika. Ondje je sagrađena i župna crkva sv. Nikole, prva hrvatska crkva u iseljeništvu. Broj hrvatskih katoličkih župa u Sjedinjenim Američkim Državama povećava se početkom 20. stoljeća, kada pristižu i hrvatski franjevci koji se 1926. organiziraju u Komisarijat, a kasnije u Franjevačku kustodiju Sv. Obitelji sa sjedištem u Chicagu koja djeluje do danas i koja je u svojem stoljetnom djelovanju pružila neizmjerni doprinos dušobrižništvu i očuvanju hrvatskoga identiteta na sjevernoameričkom kontinentu. Kustodiju danas vodi agilni svećenik Jozo Grbeš, s kojim Hrvatska matica iseljenika te ine vjerske i svjetovne institucije iz RH i BiH svestrano surađuju. Nadalje, za hrvatskim radnicima u Njemačku nadbiskup Alojzije Stepinac šalje svećenike, a napose u europske poslijeratne radne destinacije kada su potrebe bile još i veće. Svima njima zajedničko je da su okupljali svoje sunarodnjake, u početcima često obilazeći tvornice, rudnike, gradilišta kako bi prvo povezali a potom i uspostavili zajednicu. U tim počecima, ali i poslije, svećenici nisu bili samo duhovni pastiri, često su i materijalno pomagali, uspostavljali Caritas, humanitarne aktivnosti, savjetovališta za sve one u problemima u snalaženju u novim okolnostima, pomagali oko dokumenata, jezika… Postupno se i prilike mijenjaju i uspostavljaju se hrvatske katoličke misije diljem Europe; u SAD-u i Kanadi su to župe; negdje hrvatski katolički centri – u Australiji. Pritom je važno naglasiti da su ti naši iseljenici, posebice u prekomorskim zemljama, svojim snagama (uz suglasnost mjesnih biskupa na određenom području) kupovali ili gradili svoje crkve, dvorane (sada izgrađuju i staračke domove), te su uzdržavali i uzdržavaju svećenike i časne sestre koji bi ondje služili. Iz rečenoga je razvidno kako su pastoralne jedinice ne samo duhovni punktovi nego i društveni, humanitarni i kulturni centri okupljanja kako nekada tako i danas.
Koliko danas ima inozemnih hrvatskih katoličkih župa?
Hrvatska inozemna pastva broji ukupno 189 hrvatskih katoličkih župa, misija, zajednica i centara diljem svijeta. Najviše ih je u Njemačkoj: 99. Ostale se nalaze u Sloveniji (4), Austriji (8), Švicarskoj (12), Francuskoj (3), Beneluxu (3), Skandinaviji (6), Velikoj Britaniji (1) i Irskoj (1). U Kanadi ih je 17, u SAD-u 16, u Peruu 1, u Argentini 2, u JAR-u 1, a u Australiji 14, dok se jedna nalazi i na Novom Zelandu. Napominjem kako Hrvati tamo gdje žive kao nacionalna manjina (Italija, Austrija, Slovačka, Češka), osim Slovenije, nisu u ingerenciji Hrvatske inozemne pastve, jer po crkvenim propisima ne spadaju u novije iseljenike te su u potpunosti pod ingerencijom mjesnih biskupa. Zanimljivo, kad je u pitanju Katolička Crkva možemo govoriti i o velebnoj sakralnoj baštini hrvatske dijaspore – koja je građena doslovno znojem i krvlju naših pečalbara poput crkve u Norvalu ili one u Melbourne-Sunshineu, da spomenem samo dvije. Uz Radosnu vijest, fascinantna vjerska i misijska djelatnost u iseljeništvu je vidljiva u vrhunskim rezultatima naših misionara ne samo u dušobrižništvu već i u prosvjeti, kulturi, književnosti i u mnogim drugim područjima poput brige o starijim osobama. Tu valja spomenuti brojne hrvatske škole koje su vezane uz naše župe i misije, pa Hrvatski etnički institut – osnovan inicijativom Franjevačke kustodije iz Chicaga, zatim brojne druge osobe iz crkvenoga života koje su ostavile dubok trag u hrvatskoj kulturi kao što su bili književni klasik s polustoljetnom švicarskom adresom fra Lucijan Kordić ili dominikanac s višedesetljetnom čileanskom adresom esteritačr međunarodne slave Rajmund Kupareo i drugi.
Intervju vodila: Zlata Vasiljević
