Tema

I dalje aktualno političko pitanje

Da je adekvatna zastupljenost nacionalnih manjina u predstavničkim institucijama neophodna za punu demokratizaciju društva i ostvarivanje ravnopravnosti pripadnika nacionalnih manjina slažu se manje-više svi. Isto tako se slažu i da je to jedan od uvjeta eurointegracija kao i da se Srbija obvezala međunarodnim i bilateralnim dokumentima koje je potpisala da će ovo pitanje riješiti. No, o tome kako doći do »adekvatne zastupljenosti«, koji je model najpravedniji i najbolji malo je suglasja. Bolje rečeno, o tome se malo govori i rijetko kada se vodi rasprava u društvu i medijima kakva bi zakonska rješenja bila najbolja za nacionalne manjine i društvo u cjelini.

Među rijetkima koji inicira i organizira javne rasprave na tu temu je Helsinški odbor za ljudska prava koji je u Beogradu koncem travnja održao okrugli stol na kome je predstavljen i nacrt preporuka za izmjenu izbornog zakonodavstva. Studija docentice na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu dr. sc. Jelene Lončar pod nazivom Politička zastupljenost nacionalnih manjina u predstavničkim institucijama: preporuke za izmjenu izbornog zakonodavstva bila je okvir za raspravu na kojoj su sudjelovali i predstavnici manjinskih političkih stranaka.

U sljedećim brojevima Hrvatske riječi o ovoj će temi biti riječi kako iz kuta politologa, sociologa, tako i iz kuta predstavnika nacionalnih manjina. U prvom dijelu serijala tekstova o političkom predstavljanju nacionalnih manjina predstavit ćemo rezultate analize i preporuke za izmjenu izbornih zakona iz publikacije dr. sc. Lončar.

Razlozi i zahtjevi za izmjenu izbornih zakona

U svojoj studiji o političkoj zastupljenosti nacionalnih manjina u predstavničkim institucijama dr. sc. Jelena Lončar navodi kako je »usprkos inkluzivnom zakonodavstvu i mjerama afirmativne akcije kojima se potiče zastupljenost manjinskih partija u predstavničkim institucijama, pitanje ravnopravnog prisustva manjina u javnom životu Srbije i danas aktualno, 20 godina nakon demokratske tranzicije«.

Lončar navodi niz razloga i zahtjeva za izmjenu zakona kojima se regulira zastupljenost manjina u republičkoj i lokalnim skupštinama. Kao prvo, navodi kako »postojeća institucionalna rješenja nisu pridonijela smanjivanju diskriminacije i etničke distance i integraciji pripadnika nacionalnih manjina u društvo« i da se »umjesto jačanja društvene kohezije, razvijaju i jačaju odvojene i paralelne etničke domene i učvršćuju i produbljuju etničke razlike«. O tome govore i rezultati istraživanja javnog mnijenja i socijalnih odnosa koji pokazuju »veliki stupanj etničke distance i diskriminacije prema manjinama, posebno prema Albancima, Romima, Bošnjacima i Hrvatima«.

Nadalje, Lončar navodi kako »malobrojnije manjinske zajednice poput hrvatske ističu zahtjeve za izmjenama zakona, ukazujući na to da i dalje nije osigurana proporcionalnost i da nemaju sve nacionalne manjine jednak pristup javnim institucijama«.

Savjetodavni komitet Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina također traži da Srbija izmijeni postojeće propise kako bi se smanjile zloupotrebe i efikasnije uključile malobrojnije nacionalne manjine u predstavničke institucije na republičkoj razini, na što se Srbija obvezala ratifikacijom Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina 2001.

Usvajanje preporuka Savjetodavnog komiteta je zahtjev koji Srbiji postavlja i Europska unija, a političko predstavljanje je dio pregovaračkog poglavlja 23. Srbija je u tom cilju izradila Akcijski plan za ostvarivanje prava nacionalnih manjina koji se u 7. poglavlju bavi i pitanjem demokratske participacije i kao strateški cilj navodi razvijanje efikasnih mehanizama demokratske participacije nacionalnih manjina kako bi se »izbjegle zloupotrebe fleksibilnijih odredaba o strankama nacionalnih manjina i osiguralo efikasnije sudjelovanje malobrojnih nacionalnih manjina u izbornim tijelima na svim nivoima«, navodi Lončar.

Dio međunarodnih obveza Srbije su i bilateralni sporazumi sa susjednim državama kojima se obvezala da omogući sudjelovanje manjina u političkom životu poput sporazuma s Hrvatskom i Rumunjskom. Obje ove države zahtijevaju implementaciju ovih sporazuma i kao članice EU iskoristit će svoju poziciju da inzistiraju na tome da Srbija realizira preuzete obveze.

Na koncu, Lončar navodi kako se očekuju izmjene Ustava i da su moguće i izmjene izbornog sustava koje će se »nesumnjivo odraziti i na manjinsku predstavljenost«, zbog čega je važno »ukazati na prednosti i nedostatke različitih izbornih modela i zagovarati one koji omogućavaju ravnopravno uključivanje nacionalnih manjina«.

Pravni okvir

Pravni okvir za političko predstavljanje manjina čine Ustav, Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina iz 2002., Zakon o političkim strankama, Zakon o izboru narodnih zastupnika i Zakon o lokalnim izborima.

Ustav nacionalnim manjinama garantira ravnopravnost u vođenju javnih poslova, zastupljenost predstavnika nacionalnih manjina u Narodnoj skupštini, kao i razmjernu zastupljenost u pokrajinskoj i lokalnim skupštinama tamo gdje žive pripadnici nacionalnih manjina. Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina predviđa da »Republika Srbija osigura uvjete za efikasno sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u političkom životu, zastupljenost predstavnika nacionalnih manjina u Narodnoj skupštini i razmjernu zastupljenost nacionalnih manjina u skupštinama autonomnih pokrajina i jedinicama lokalne samouprave, u skladu sa zakonom«. Ove garancije su detaljnije uređene Zakonom o političkim strankama, Zakonom o izboru narodnih zastupnika i Zakonom o lokalnim izborima.

Zakon o političkim strankama dozvoljava osnivanje političkih stranaka nacionalnih manjina i daje povoljnije uvjete za njihovu registraciju – za osnivanje stranke potrebno je samo 1.000 potpisa, pa su tako u Srbiji od 115 stranaka čak 69 registrirane kao političke stranke nacionalnih manjina kao predstavnici 16 različitih nacionalnih manjina.

Od 2004. godine za manjinske stranke važi niži izborni prag kako na parlamentarnim tako i na lokalnim izborima. Usvajanju afirmativnih mjera prethodilo je nekoliko izmjena izbornih zakona kojima se mijenjao izborni sustav (većinski, proporcionalni, broj izbornih jedinica).

Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o izboru narodnih zastupnika 2004. godine kao mjera afirmativne akcije za liste nacionalnih manjina uveden je »prirodni« izborni prag. Broj potrebnih glasova za jedan mandat se dobija tako što se broj građana koji su na izborima glasali za većinske liste koje su prešle cenzus i manjinske liste dijeli s ukupnim brojem skupštinskih mandata (250). Međutim, i dalje je ostao broj potpisa za kandidiranje manjinskih lista isti kao i za ostale stranke, a to je 10.000 potpisa, koji je za mnoge manjinske stranke nedostižna brojka, kako organizacijski tako i financijski.

U veljači 2020. je na prijedlog Saveza vojvođanskih Mađara izmjenama Zakona o izboru narodnih zastupnika korigiran prirodni prag tako da se prilikom raspodjele mandata, primjenom sustava najvećeg količnika, količnici svih izbornih lista političkih stranaka nacionalnih manjina uvećavaju za 35% kako na parlamentarnim tako i na lokalnim izborima.

Posljednje izmjene izbornih zakona uvele su i mogućnost da Republička izborna komisija prilikom kandidiranja manjinske izborne liste utvrdi »da joj je osnovni cilj predstavljanje i zastupanje interesa manjine i zaštita i poboljšanje prava pripadnika nacionalne manjine, u skladu s međunarodnopravnim standardima«, a da pri tome može zatražiti mišljenje nacionalnog vijeća nacionalne manjine.

J. D.