Lemeška kapelica na bregu
Na bregu iznad crkve, usred sela, nižu se kalvarijske postaje sve do kapele Gospe od milosrđa. Ali priča o ovom mjestu počinje mnogo ranije. Po zapisima pokojnog župnika Ivana Beneša, na tom je uzvišenju postojala crkva zemunica još u vrijeme Turaka, nju su opsluživali franjevci iz Sombora. Ubrzo po naseljavanju sela, 1752. godine, vjernici vlastitim snagama podižu crkvu Rođenja Blažene Djevice Marije. Najvjerojatnije nisu htjeli da crkva zemunica padne u zaborav, pa na tom mjestu 1767. godine podižu kapelicu na Duhove (Dove). O njoj ima jako malo zapisa i još manje fotografija. U njoj se održavalo malo proštenje.
Poslije Prvog svjetskog rata Europa mijenja granice, niču nove države. Naš je puk izgubio mogućnost hodočašća u Jud i na Bajsku vodicu (Mađarska). Zbog toga je pokojni župnik Bolto Agatić nakanio od Lemeša napraviti novo hodočasničko mjesto za hrvatski puk u Bačkoj. Uz dozvolu Subotičke biskupije ruši staru malu kapelicu na brijegu pokraj crkve. Tada započinje gradnja nove crkvice-kapele. Početak realizacije ovoga projekta bio je 1924. godine. Projektant kapele je bio arhitekt Josef Basler iz Sombora, inače lemeški zet. Sama građevina je lijepa i interesantna po građevinskim rješenjima. Građena je na tri razine. U podrumu su smještene kripte, koje su prodavane mještanima, od tog novca su financirani početni radovi na kapeli. Prizemlje je mala crkvica u kojoj se se služi bogosluženje. Oltarski dio krasi kip Majke Božje, s lijeve strane se nalazi XIV. štacija – Isusa polažu u grob. Crkvicu su krasila još dva kipa, sveta Ana i sveta mala Terezija, koji su iz sigurnosnosnih razloga preneseni u crkvu Rođenja Blažene Djevice Marije. Isto tako, tu se nalazi s desne strane mramorna ploča s popisom poginulih Lemešana u Prvom svjetskom ratu. Nju su financirale obitelji poginulih, jer mnogi nisu pokopani u Lemešu. Na krov vode stube s obiju strana crkvice. Na krovu se nalazi XIII. štacija, kompozicija od tri križa, originalni su istrunuli, ali su novi postavljeni 1998. godine. Sam krov služi i kao vidikovac, jer je to najviša točka u selu. Po lijepom vremenu može se vidjeti Harkanj (Mađarska), spomenik palim borcima na Batini (Hrvatska), Sombor i katedrala svete Terezije u Subotici. Građevinu krase dva tornja, planirana za zvonike, ali do postavljanja zvona nikad nije došlo.
Uz puno napora kapela je završena 1928. godine. Gradnja se financirala iz spomenutih kripti, donacija vjernika, župnik Agatić je uzajmljivao na sve strane, u to vrijeme je prodao i svoje akcije u »Lemeškoj kupki« (Lemeške toplice), mada ne postoje zapisi da je uložio i taj novac. Po završetku radova ostalo je 300 tisuća duga, što je u to vrijeme bilo puno novca. Taj je dug lemeška crkvena općina otplaćivala idućih desetak godina. (Treba spomenuti kako je lemeška crkvena općina bila »slobodna«, nije ovisila o biskupiji, imala je svoj posjed koji je koristio župnik. Sada trenutačno ima deset hektara. Nadamo se da ćemo dobiti i ostalih 65 hektara.)
Kapelu je blagoslovio subotički biskup Lajčo Budanović. Hodočasništvo je zaživjelo, pa je najveća posjećenost bila 1932. godine. Ovo je mjesto živjelo hodočasničkim životom sve do kraja Drugog svjetskog rata. Iza toga pada u zaborav. Prestaju bogoslužja u njoj. Često je meta vandala, ne samo crkvica nego i kripte, koje su otvarali u nadi da će naći nakit na pokojnicima.
Po dolasku Marka Vukova za župnika, ponovno se počinju održavati svete mise na Mrtvi dan i na malo proštenje (prva subota po srpnoj Gospi). Uvodi se struja u objekt. Ponovno nastaje zatišje po smrti župnika. Tada dolazi Antal Egedi na službu i ponovno sve malo po malo oživljava. U poslednjih pet godina skrb o ovom prostoru župnik poverava Petru Klinovskom, njegovoj supruzi Agiki i Željku Zeliću. Oni započinju posao od početka, jer su komasacijom 1984. godine groblje i kapela postali vlasništvo Republike Srbije. Objekt je trebalo legalizirati, vratiti u crkveni posjed i ubilježiti u katastarske knjige. Istovremeno je vapila za popravkom, jer je prokišnjavala. Zahvaljujući upornim vjernicima, donacijama, polako dobiva stari sjaj. Mada više nema toliko hodočasnika, kada je misa uvijek se okupi lijep broj vjernika. Nadamo se da će se skupiti dovoljno sredstava da se svi radovi završe.
Lucija Tošaki