Tema

Samo za najbrojnije

Ustav Srbije garantira nacionalnim manjinama ravnopravnost u vođenju javnih poslova, zastupljenost predstavnika nacionalnih manjina u Narodnoj skupštini, kao i razmjernu zastupljenost u pokrajinskoj i lokalnim skupštinama tamo gdje žive pripadnici nacionalnih manjina. Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina pak predviđa da »Republika Srbija osigura uvjete za efikasno sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u političkom životu, zastupljenost predstavnika nacionalnih manjina u Narodnoj skupštini i razmjernu zastupljenost nacionalnih manjina u skupštinama autonomnih pokrajina i jedinicama lokalne samouprave, u skladu sa zakonom«.

Međutim, podaci govore da se ove garancije i principi ne ostvaruju u realnosti i da sve dosadašnje izmjene izbornih zakona nisu stvorile takve izborne uvjete da predstavnici svih nacionalnih manjina budu zaista zastupljeni na svim razinama. Kako se u Srbiji izborni sustav mijenjao u posljednjih 30 godina i kako je to utjecalo na zastupljenost manjina u predstavničkim institucijama u Srbiji analizirala je doc. dr. sc. Jelena Lončar s Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Beogradu u radu pod nazivom »Politička zastupljenost nacionalnih manjina u predstavničkim institucijama: preporuke za izmenu izbornog zakonodavstva«. U ovome nastavku pogledajmo podatke koji govore o zastupljenosti manjina u predstavničkim tijelima od početka tranzicije 1990. u Srbiji do danas.

Kome pogoduju zakoni?

Na temelju analize sudjelovanja i osvajanja mandata na parlamentarnim izborima u Srbiji od 1990. do danas dr. sc. Lončar je, među ostalim, zaključila »da postoji velika etnička mobilizacija, odnosno zainteresiranost manjinskih stranaka da sudjeluju na izborima na republičkom nivou (na svakim izborima prisutne su političke stranke 5-6 nacionalnih manjina i do sada su političke stranke 11 nacionalnih manjina bar jednom sudjelovale na parlamentarnim izborima).

Međutim, postoje velike razlike između političkih partija brojnijih nacionalnih manjina (albanske, bošnjačke i mađarske) koje uspijevaju ući u parlament i malobrojnijih, ostalih manjina koje to ne uspijevaju. Među faktorima koji onemogućavaju malobrojnije manjine da sudjeluju na izborima dr. sc. Lončar navodi da se »za kandidiranje manjinske izborne liste zahtijeva 10.000 potpisa, koliko je potrebno i građanskim i većinskim strankama. Najveći broj manjinskih stranaka ovo ne može ispuniti«.

Među malobrojnijim nacionalnim manjinama je i hrvatska nacionalna manjina i političke stranke koje su zastupale njihove interese su »tijekom 1990-ih godina redovito sudjelovale na izborima, ali su se nakon promjena izbornih zakona od 2000. godine i nedovoljnih institucionalnih poticaja nakon 2000. godine opredijelile za podršku većinskoj stranci umjesto samostalnog izlaska na izbore«. Kandidiranjem na listi Demokratske stranke, Demokratski savez Hrvata u Vojvodini je uspio ući u parlament i imao je svog zastupnika u parlamentu od 2007. do 2014. (Petar Kuntić) i od 2016. do 2020. (Tomislav Žigmanov).

S druge strane, postojeća zakonska rješenja, koja nisu omogućila malobrojnijim manjinama sudjelovanje u predstavničkim tijelima, pridonijela su zloupotrebama manjinskih prava kroz registriranje stranaka kao manjinskih iako to nisu.

Bez manjina u parlamentu 2000. i 2003.

Dr. sc. Lončar zaključuje i da »s izuzetkom izbora 2000. i 2003. godine, izmjene izbornog sustava nisu imale značajno drugačije posljedice u pogledu sudjelovanja manjinskih partija na izborima«.

Manjinske partije su 2000. i 2003. bile demotivirane za izlazak na izbore, jer je kombinacija proporcionalnog izbornog sustava s jednom izbornom jedinicom i visokog izbornog praga od 5% najnepovoljnije djelovala na političku participaciju manjinskih partija, jer taj prag nisu mogli prijeći zbog svoje niske zastupljenosti u ukupnom stanovništvu. Zbog toga su se 2000. godine manjinske partije priključile listi Demokratske opozicije Srbije (Savez vojvođanskih Mađara, Demokratska zajednica vojvođanskih Mađara, Sandžačka demokratska partija, Demohrišćanski i evropski pokret, Građanski pokret vojvođanskih Mađara, Hrvatski narodni savez i Demokratski savez Hrvata u Vojvodini).

Na izborima 2003. godine se 15 nacionalnomanjinskih i regionalnih političkih stranaka udružilo u regionalno-manjinsku koaliciju »Zajedno za toleranciju – Čanak-Kasza-Ljajić«, među njima tri mađarske, tri bošnjačke, dvije hrvatske, jedna romska i jedna bugarska manjinska stranka. Međutim, lista je osvojila tek 4,2% glasova, što je bilo nedovoljno da prijeđu izborni prag od 5%.

Nakon neuspjeha ove koalicije, promijenjen je izborni zakon kako bi se ubuduće omogućilo sudjelovanje nacionalnih manjina u predstavničkim institucijama.

Međuetnička manjinska koalicija pojavljuje se ponovo 2012. godine kada se formira koalicija pet manjinskih stranaka pod nazivom »Sve zajedno: BDZ, GSM, DZH, Slovačka stranka – Emir Elfić«. Ova koalicija uspijeva prijeći prirodni izborni prag i osvaja jedno zastupničko mjesto. Na naredne izbore izlaze dvije takve liste: »Lista nacionalnih zajednica – BDZ, MPSZ, DZH, MRM, MEP – Emir Elfić« i »Koalicija građana svih naroda i narodnosti«, ali ovoga puta bez uspjeha.

Indeks reprezentacije

Rezultati svih proteklih izbora potvrđuju da izborni uvjeti omogućavaju zastupljenost jedino najbrojnijim manjinama. Pokazalo se i da najbrojnijim manjinama više odgovara veći broj izbornih jedinica, a da se snižavanjem prirodnog praga uspješno ispravljaju nedostaci jedne velike izborne jedinice.

Rezultati su pokazali i da su manjinske stranke, kada su pokušale kandidirati više izbornih lista, bile »kažnjene« manjim brojem ili gubljenjem mjesta u parlamentu (izuzetak su bošnjačke stranke).

Za analizu utjecaja izbornog sustava na izborne rezultate manjinskih partija najkorisnije je pogledati indeks reprezentacije, navodi dr. sc. Lončar. Indeksom reprezentacije se može utvrditi proporcionalnost manjinskog predstavljanja (predstavlja razmjeru između postotka osvojenih mandata i postotka nacionalne manjine u ukupnoj populaciji). Računa se dijeljenjem postotka manjinskih predstavnika u predstavničkom tijelu s postotkom pripadnika dane nacionalne manjine u ukupnom stanovništvu. Indeks 0 govori da manjina uopće nije predstavljena, dok indeks 1 ukazuje na potpunu proporcionalnost etničke slike parlamenta i društva. Sve ispod 1 ukazuje na potpredstavljenost.

Indeks reprezentacije pokazuje da je sve do 2020. godine najbliže potpunoj proporcionalnosti bila jedino albanska nacionalna manjina nakon izbora 2014. godine kada je Partija za demokratsko djelovanje osvojila dva zastupnička mandata. Osim 1990. i 1992. godine, kada je mađarska nacionalna manjina bila zastupljena u parlamentu skoro proporcionalno svom udjelu u stanovništvu, od 1993. godine je njeno prisustvo u parlamentu u prosjeku dvostruko manje od njenog udjela u društvu. Slična je situacija i s Bošnjacima i Albancima. Bošnjaci se tek 2016. godine približavaju značajnijoj vidljivosti u parlamentu.

Podaci govore da sve do 2020. godine u Srbiji izborni sustav, čak i nakon usvajanja afirmativnih mjera 2004., nije omogućavao značajniju vidljivost nijedne nacionalne manjine u parlamentu.

Mjere usvojene 2020. godine koje podrazumijevaju prirodni prag s umanjenim količnikom su pridonijele porastu broja predstavnika političkih partija mađarske, bošnjačke i albanske manjine. Na izborima je sudjelovala i politička partija ruske nacionalne manjine koja nije prešla cenzus, kao i partija makedonske nacionalne manjine DPM koja je bila dio koalicije s bošnjačkom SPP, ali su skupštinski mandati dodijeljeni samo SPP. DSHV je sudjelovao na izborima u koaliciji Vojvođanski front, ali ova koalicija, za koju je važio cenzus od 3%, nije uspjela osvojiti niti jedan mandat. Partije ostalih nacionalnih manjina nisu sudjelovale na izborima.

J. D.